Sanja Petrovski, umjetnička direktorica festivala sola Monoplay koji okuplja renomirane umjetnike i umjetnice suvremenog plesa, otkrila nam je što nas sve čeka do kraja tjedna u Zadru, ali i motivima i temama te autorima i drugim popratnim događajima koji obilježavaju ovaj 13. po redu vrlo poseban događaj. Festival koji slavi solo izvedbe i propituje oblike plesa u okviru suvremenog kazališta - a inače i najstariji festival suvremenog plesa u Dalmaciji - dovodi vrhunske međunarodne i domaće izvođače, među kojima i prošlogodišnjeg dobitnika Nagrade hrvatskog glumišta Marina Lemića, te perspektivnu Filipu Bavčević. Ove godine premijerno u Hrvatsku dovodi i Viktory Černickya, umjetnika iz prestižne europske plesne mreže Aerowaves kao i provokativnog Ferenca Fehera te etabliranu slovensku umjetnicu Mašu Kagao Knez. Festival traje do subote 28. kolovoza.
U tijeku je 13. Monoplay – kako je zamišljen i što nas još sve očekuje do kraja?
- Godinama radimo program koji vremenom nadopunjujemo ili mijenjamo po potrebi. Do sada smo ustanovili strukturu koja nam najviše odgovara i zanima publiku. Svako od naših izdanja sastoji se od reprezentativnih plesnih predstava, vrlo često rubnih ili na granici suvremenog kazališta, razgovora s izvođačima i publikom. Uz obaveznu i vrlo atraktivnu, najposjećeniju zadarsku plesnu scenu s kraćim plesnim formatima, ove godine dvoje Zadrana izvest će i svoja najnovija cjelovečernja sola. To su Marin Lemić i Filipa Bavčević. Gošća iz Slovenije Maša Kagao Knez nastupala je s predstavom Yaamaam, jer ono što je bilo, bilo je, a u četvrtak gledamo sve prisutnijeg u Hrvatskoj Ferenc Fehéra iz Mađarske s predstavom Schiele u kojoj se bavi ekshibicionizmom. Spektakularni Viktor Černický iz Češke obilježava posljednji dan festivala s predstavom PLI. Svake godine, pa i ove, u programu festivala sudjeluju i plesači s Plesnog odjela ADU iz Zagreba. Na festivalu je i nekoliko izložbi, konkretno četiri! Nakon izvedbi slijedi osvrt na predstavu i razgovor s izvođačima i publikom nazvan Monoforum by Mario Županović. Plesni filmovi, glazbenici, prezentacije knjiga, projekata ili predstavljanje institucija vezanih za plesnu umjetnost, okrugli stolovi s medijima... Sve su to dijelovi programa našeg malog festivala solo forme.
Koje su sve teme implementirane / obrađene / dotaknute u ovogodišnjem festivalu?
- Da počnem od izložbe koja u samom nazivu naglašava zanemarene prostore. Zadar je predivan turistički grad koji u svom srcu čuva zapuštene, po zdravlje opasne prostore što su autor i njegovi suradnici sjajno odradili. Kroz plesne predstave tematiziraju se motivi distopije, tjelesne i duhovne transformacije, žudnje koje se kriju, ekshibicionizam, pitanje granice izdržavanja, mitske teme, putovanje kroz prekretnice i trenutak koji nosi sve što treba, radosti življenja na koncu. Ne vezujemo i ne zadajemo teme, osim ako se poklopi da bude povezana izložba s temom predstave ili obrnuto. Jedan od najatraktivnijih izvođača festivala Viktor Černický, gradi kreaciju bez trikova, konstruira i dekonstruira prostor i rekvizite stvarajući scenske metafore koje svaki gledalac tumači u skladu sa svojim sklonostima. To radi s ogromnom predanošću i snažnom koncentracijom koja je doslovno opipljiva na sceni. U svim predstavama isprepliće se važnost teme s važnosti forme, mislim da u suvremenoj plesnoj umjetnosti ta kvaliteta najviše dolazi do izražaja.
Popularno je pitati, ali i nužno – koji su sve izazovi bili uspostavljeni u organizaciji ovogodišnjeg?
- Prošle i ove godine unatoč epidemiološkim mjerama uspjeli smo ostvariti sve naše planove, ne samo na Monoplayu, već i na svim ostalim područjima plesnog rada. Odnosi se to na radionice s plesačima, s ne plesačima, inkluzivne radionice, gostovanja Zadarskog plesnog ansambla i gostovanja plesnih ansambala, umjetničkih organizacija u Zadru, sve naše projekti vezane uz Svjetski dan plesa. Radimo još jedan festival koji će ove godine biti osmi po redu: Večer plesne minijature, izložbe, prezentacije, plesne filmove, suradnje s drugim plesnim umjetnicima i platformama nezavisne kulture. Uigrana smo ekipa i sve teče prema planu. Ususret nam izlaze i institucije kao Kazalište lutaka Zadar i Hrvatsko narodno kazalište Zadar. Do prošle godine smo bili partneri s u.o. 21:21, njezina direktorica Petra Hrašćanec je godinama naša suradnica i članica Zadarskog plesnog ansambla. Ove godine smo se osamostalili jer Petra ima silne obaveze kojima nastoji udovoljiti. Organizacija festivala jest izazov, ali entuzijazam, znanje, prekarni rad i naš dišpet izvuku najbolje od ovih mladih ljudi kojima ništa teško što je vezano uz njihov rad na festivalu. U stvari, užitak je. Monoplay je kruna našeg rada i trudimo se da svake godine bude još bolji.
Uz ples, tu je niz popratnih događaja – što biste istaknuli? Od izložbe do promocije knjiga.....
- Ove godine na festivalu je i nekoliko izložbi – jedna od njih je umjetnički, dokumentarni i aktivistički projekt Zanemareni prostori…Dualnosti čiji je autor koncepta naš dugogodišnji suradnik Mario Županović, performans u trajanju Roller autora Josipa Kresovića, također izložba koja nastaje iz procesa kome svjedoči publika nazvana MONOprint Mie Martinović. I naposljetku, izložba figura koje su izradile osobe oštećenog vida u suradnji i na radionici s članicom Zadarskog plesnog ansambla Josipom Štulić. Plesni filmovi su također zastupljeni na festivalu. Ove godine svoje radove predstavljaju Stošija Zrinski, Kristina Paunovski, Lada Petrovski Ternovšek i Matea Bilosnić. Vrlo često dovodimo glazbenike koji održe svoje solo koncerte - na otvorenju je pjevala Nina Bajsić - i nama zanimljive DJ-ove. Prezentacije knjiga, projekata ili predstavljanje institucija vezanih za plesnu umjetnost, okrugli stolovi s medijima. Sve su to dijelovi programa našeg malog festivala solo forme. Također, ove godine Una Bauer i Ivana Ivković predstavit će knjigu 'BADCO - Vježbanje nemogućeg' Une Bauer.
Ove godine slavite i 30. godina Zadarskog plesnog ansambla – kakav je odnos lokalne uprave spram plesa, da ne kažem državne?
- Obožavaju nas, istina, ali nikome ne pada na pamet da nas plate kao, recimo nogometaše, ili ne daj Bože, košarkaše. Moja kolegica Maja Đurinović kada smo pričali o vidljivosti i položaju plesa u Hrvatskoj je rekla, parafraziram: u Francuskoj je plesao kralj, i to u dvorcu. Mi dvorce nismo ni imali, a kada bi netko plesao onda i nije baš bio čist u glavi. Iako mnogo ljudi ne zna previše o povijesti, o umjetnosti još manje, o plesu pogotovo, ta memorija nacije se teško mijenja, tj. mi je mijenjamo svakim danom ozbiljnošću svoga pristupa našem zvanju i znanjem. I talentom, dabome.
Zadar bi mogao postati centar plesne kulture ili je to tek tlapnja? Koji bi uvjeti trebali biti zadovoljeni?
- Naš najveći problem je prostor! Prostori izvedbe, prostori za radionice, postavljanje predstava, uvježbavanje, rezidencije, na koncu druženje i razmjena iskustava, toga nam fali već 30 godina. Zna se dogoditi da više od trećine, da ne kažem polovica novca odlazi za najam prostora izvedbe. Zadar jest centar plesne kulture, jedan od razloga je da je druga škola suvremenog plesa u Hrvatskoj nakon one koju je pokrenula Ana Maletić u Zagrebu, prije 50 godina osnovana u Zadru. Zadarski plesni ansambl je na svom repertoaru imao preko 40 cjelovečernjih predstava. Istovremeno radimo na razvoju i obrazovanju plesača, razvijamo produkcijske kapacitete, intenzivno se bavimo razvojem publike. A decentralizacija plesne umjetnosti? Pa mi smo je izmislili.
