Još nas od djetinjstva prate mitovi i zablude koje njegujemo o snovima. Zašto, koliko i kada sanjamo i što znače naši snovi pitanja su na koja pokušavamo na ovaj ili onaj način i pod svaku cijenu odgovoriti, vjerojatno zato što u 21. stoljeću, kada nam je dostupno svo znanje ovoga svijeta, odbijamo prihvatiti da postoji nešto što nismo u stanju u potpunosti dokučiti. A pogotovo ako to nešto nedokučivo počiva u nama samima. Naš sugovornik u ovome razgovoru bio je analitički psiholog Dragutin Vučković, akreditirani analitičar Instituta C. G. Junga u Zürichu, član Međunarodnog udruženja i predsjednik Hrvatskog društva za analitičku psihologiju. Raskrinkao nam je i dekonstruirao određene mitove o snovima i ukazao nam na to kako im pristupati, kako ih tumačiti, zapamtiti i integrirati u svijest o sebi.
Jedna od najučestalijih i najpopularnijih "krivih" pretpostavki koje imamo o snovima je ona da sanjamo samo ono čega se bojimo. Freud je, primjerice, imao sasvim suprotno tumačenje, doživljavajući snove kao wish fulfillment odnosno ispunjenje inherentnih želja. Kako to obično biva, u potpunosti točno nije ni jedno ni drugo. Dok je Freudova teza o ispunjenju želja bliža definiciji sanjarenja nego doslovnoga sanjanja (jer kao takva isključuje ili redukcionistički interpretira svaki ružan ili neutralan san), narodna zabluda da su snovi vezani uz strahove previše je isključiva u odnosu na druge emocije. "Strah je samo jedna od emocija koju možemo osjećati i nema razloga da ona ima neki posebni položaj u našoj psihi, u odnosu na druge emocije. Tako da, osim stvari kojih se bojimo, možemo sanjati i ono što želimo, što nas ljuti, što nam dolazi u budućnosti i što nas nadahnjuje u sadašnjosti", objašnjava nam psihoanalitičar.
Svakome tko je ikada proučavao snove - bilo vlastite, tuđe ili im je pristupao kao fenomenu - poznata je i teorija da one najrazornije traume koje u potpunosti potiskujemo ne možemo niti sanjati - jer od susreta s njima štite nas bedemi podsvijesti. Iako ovaj mit nije u potpunosti neistinit, do diskrepancije između teorije i njene realizacije, odnosno između zablude i stvarnosti dolazi zbog definiranja same traume i njene manifestacije. Ako, primjerice, u sebi nosimo traumu seksualnog nasilja, ne znači da ćemo proživljeni događaj sanjati eksplicitno i doslovno onako kako se dogodio. Dragutin Vučković objašnjava kako nam snovi pružaju samo "jedan uvid u ono što nas određuje, tako da često govore o traumama i o tome kako one na nas djeluju u sadašnjosti." Traume koje potiskujemo, ističe Vučković, vraćaju nam se u simbolima, a simboli su jedno od glavnih sredstava izražavanja snova. "Snovi govore o traumama, ali na način koji nije posve očit."
"Kada proučavamo etnologiju, mitologiju, religiju i alkemiju, možemo vidjeti kako su razmišljanja i rezultat tih razmišljanja jako slični logici snova. Ikar je letio i dotaknuo sunce, kao što se često događa i u našim snovima. U snovima je moguće da netko tko umre, ponovno oživi, kao i Krist u kršćanstvu. U snovima možemo biti mučeni i nakon toga postati jači, kao i u inicijacijskim ceremonijama primitivnih naroda. Ideja simbola i univerzalnih motiva izrazito je važna kod razumijevanja snova, i osoba koja je upoznata sa simbolizmom, lakše razumije određene motive koji se pojavljuju u snovima. I ako ste dovoljno dobro upoznati sa simbolikom, tada vidite koliko često snovi koriste motive koji su čovječanstvu poznati već tisućama godina. Takvi univerzalni motivi opisuju univerzalne sitaucije u kojima se često nalazimo. Rođenje, odrastanje, zaljubljivanje, vjenčanje, seksualnost, borba za sigurnost i moć, kriza srednjih godina, bolest, smrt i zagrobni život su samo neki od takvih univerzalnih motiva."
O ljudima koji ne sanjaju, s druge strane, kruže razno razne teorije: da se ne mogu suočiti sa svojom podsviješću i da previše potiskuju, da su emocionalno zakinuti ili pak suprotno tome - da imaju svoj život pod tolikom kontrolom da im nikakve "upute" podsvijesti ne trebaju. Gdje leži istina?
"Hoćemo li se sna sjećati ili ne, ovisi tome koliko pažnje pridajemo snovima uopće, ali i o tome koliko je važan sadržaj koji se snom izražava. Da bismo se ujutro prisjetili sna, potrebna je volja da se na to fokusiramo, da nas svakodnevne obaveze u tome ne spriječe. Ako ustanemo sa zvukom alarma iza kojega slijedi niz obaveza koje moramo učiniti u vrlo kratkom vremenu, tada može biti problem prisjetiti se svojih snova. Osobama s kojima radim na snovima, a ne prisjećaju ih se, kažem da nabave kvalitetnu bilježnicu i olovku i da ih drže na noćnom ormariću. Da s idejom da se trebaju prisjećati sna krenu na spavanje. Da pet minuta nakon buđenja ostanu u krevetu i aktivno se pokušavaju prisjetiti svojih snova. Ukoliko tako i učine, često se dogodi da se prisjete sna nakon jedne ili dvije noći", objašnjava Vučković.
Iz toga se da izvući relativno jednostavan zaključak, koji ipak ide u prilog ideji da osobe koje se baš nikad ne sjećaju svojih snova nerijetko potiskuju ono što ih muči. Ako, da bismo se suočili sa signalima koje dobivamo iz podsvijesti, trebamo pokazati dobru volju, logično je da osoba koja nema želju za time neće ustrajati u tom naumu. Nekad je lakše učiniti točno to što opisuje profesor Vučković: ustati sa zvukom alarma i dozvoliti obavezama da preplave dan. No postavlja se jedno neizbježno, važno pitanje: što znači sanjati, a što sjećati se sna?
"Većina nas se u stajnu prisjetiti vožnje u tramvaju ili takvih sličnih, svakodnevnih stvari. No kada krenemo tonuti u san, naš tok misli prelazi iz logičnog u fantazijski. Snovi su samo sjećanje percepcije takozvanog fantazijskog toka misli. Takva sjećanja ne možemo stvarati tijekom dana, kada je naša svijest usmjerena na svakodnevne obaveze. Kada spavamo, naša je svijest preslaba da održi fokus na obaveze, ali je istovremeno i dovoljno jaka da percipira taj fantazijski tok misli koji se zapravo stalno događa u pozadini. To sjećanje je zapravo san. Snovi su, dakle, nešto što se stalno događa, samo što su tijekom noći uvjeti povoljni da to događanje i prepoznamo. Oni koji ne sanjaju, zapravo samo zaboravljaju. A to se, kao što smo rekli, može promijeniti vježbom."
