Šekoranjin izlog trajno je promijenio izgled i osjećaj Zagreba. Znamo što očekujemo i ne znamo što smijemo očekivati, svaku sezonu iznova. Vlada minimalističkim jednako kao i baroknim principima kiča. Njegov rukopis po sebi je poezija. Surađuje s pjesnicima. To je priča Dežmanove ulice u Zagrebu. U blizini HDLU-a studio je Franić Šekoranja, gdje se osmišljavaju intrigantni interijeri hotela, vila i privatnih kuća. Ovaj razgovor svoj je povod našao u prekrasnom, novouređenom malom stanu Saše Šekoranje u Rovinju, koji je uredio po standardima idealnog klijenta. Što on sebi sam i jest: idealan, s puno kriterija, brz i hiperestetičan.
Rovinj, kako je došlo do te ljubavi?
- Uvijek su mi bili privlačni brodovi i barke, ali mi užasno ide na živce to ljuljanje. Ovo je bio jedini način da izgleda kao da sam na brodu, a da se ne ljulja. Prvi red, s pogledom. Vanja i ja smo putovali u Portofino. Prekrasna priča. Apartman je bio sjajan. Kulisa je čarobna, osim što nemaš ničega u njemu, i onda sam shvatio da mi je Rovinj sto puta draži. Imaš sve u njemu. Najdivnije kafiće i restorane. I odlučio sam Portofino prebaciti u Rovinj. Kupio sam kukice u Portofinu i one su sada na ormarima u Rovinju.
Koliko je trajalo uređenje?
- Otprilike dva mjeseca.
Dva mjeseca?!
- Da, moram to brzo urediti jer nemam živaca. Sve brzo uređujem.
Kako je bilo zamišljeno uređenje, odnosno jeste li sve komponente zadovoljili?
- Stan je koncipiran kao hotelska soba, pied-à-terre. Prozori su glavna senzacija jer daju čaroban pogled. Taj mali prostor kao da je citat Portofina. Pun je malih i velikih ogledala, školjki, puno slojeva. Puno boja, tapeta. Nacrtao sam mali crtež brodića koji je sada obilježje tog stana. Aplicirao sam ga na salvete, ručnike, pisma. Kupio sam lijep beštek, lijepe čaše – stan naime, mora imati svoj miris, svoje boje, svoje stvari. Moraš se osjećati luksuzno u svom domu. U ovom stanu odsjedam kada se zaželim druženja, od jutra do večeri traje zabava koja završava kasno uveče uz hranu na nekoj od rovinjskih terasa. Rovinj je mjesto na kojemu je moja socijabilnost na vrhu. Kada se zaželim mira, odlazim u svoju kuću na selo u blizini. Tamo me čeka veliki vrt koji je antipod svemu onom što živim u Zagrebu i Rovinju.
Počeci, bilo kakvi, u našim sjećanjima variraju jer su – po mnogim misliocima – naša sjećanja nužno lažna. Kakva su vaša sjećanja na vaše umjetničke, profesionalne početke? Kada ste zapravo krenuli crtati?
- To vjerojatno nije laž. Kao što vjerojatno curice uzmu barbiku, dečki neki pištolj, netko uzme olovku. Meni su oduvijek bili privlačni i zemlja i crtanje. Ako ne bih imao olovku, imao bih šibice pa bih slagao nešto – naravno, to je priča mojih roditelja, osobno se tog ne sjećam. Ipak, sjećam se da sam kod djeda i bake, koji su bili bogati, raskošni, i živjeli vrlo "barokno", i drugih koji nisu bili rastrošni i koji su živjeli dosta asketski – razvio svoja dva estetska usmjerenja, odnosno tendenciju ka minimalizmu i ka baroknim obilježjima svog rada. I danas mi je tako, u jednom sam trenutku okrenut prema baroku, Božiću, a već u drugom želim isprazniti izlog, izbaciti sve i imati minimalno uređenje. Ta mijena mene održava. Inače, da je nema, sve bi bilo dosadno. Sjećam se da sam kod bake i djeda na Pantovčaku redovito crtao tu jednu zelenu vazu koja je bila brušena pa su se u njoj presijavale i druge boje. Naslikao sam tisuće tih vaza. Stalno sam je crtao.
Ideja intuicije, ideja srca kao nekakvih alata korisnih za umjetnički proces – koliko su vam važni, odnosno što vam znače i kako vam znače, ako smo se složili da imaju ulogu?
- Nisam ciničan spram tih ideja. To je jedini način koji poznajem, zapravo. Nisam puno načitan pa radim sve po intuiciji. Nekada me to čak i sputava, ako sam previše involviran. Svako učenje, svako preveliko studiranje, ako dođe do kraja pa se ne vrati na početak, postane otežavajuća okolnost. Intuicija mi je jedini način prepoznavanja i umjetnosti i ljudi. Netko je metodičan, filozofičan. Ipak, uvijek mi je s ljudima sve jasno već na prvu. Rijetko kada pogriješim. Tako je i s umjetnošću. Pred neku stvar dođeš i osjetiš je, možeš imati vreću s cementom i može doći Beuys i staviti svoju mast tamo i to te negdje dotakne. Ne znam je li to zato što je u kontekstu galerije ili jer je on to postavio, ali je to ta intuicija koju prepoznajem.
A "sveto mjesto" ljepote u tom poretku, u tom sustavu vrijednosti koju suvremena umjetnost inaugurira/osporava... Kakav je vaš odnos?
- Ona je jako nužna stvar. U školskom sustavu, na akademijama nas odučavaju od ljepote kao dekoracije jer to "kao" sputava čistoću umjetnosti, a ja mislim da je upravo suprotno. Dekoracija i ljepota mogu govoriti same za sebe, svojim jezikom. Danas je naprosto relativno i izlišno govoriti o ljepoti. Ružno je lijepo, trendovi se mijenjaju. Ljepota je za mene početak odnosa, početak življenja. Od serviranja stola do slike. Meni sve to treba biti lijepo. Ljepota je potrebna ovom svijetu, i ovom Zagrebu, posebno.
Što je prvo što primijetite na ljudima?
- Lijepe ljude uvijek primijetiš. To je skoro pa nepravedno. Možda je to i nekako dobra stvar, s druge strane. Osobno da sam lijep i super građen, vjerojatno bih doslovno bio striper, a ovako izvodim striptiz na drugi način – pomoću slika, pomoću instalacija, interijera.
Jeste li nekada imali osjećaj da su neka vaša izlaganja za vas bila intimno, potencijalno opasna, razoružavajuća?
- Ne, uvijek su mi izlaganja bez veze jer nigdje ne završe. Ovaj je grad jako malen, to izložimo i to vide oni koji su to uglavnom vidjeli i prije. Galerije kod nas nisu povezane, niti to igdje drugdje ide, nit‘ se itko time zapravo bavi. Izložiš i ostaneš izložen to neko vrijeme. Trenutak izložbe je uzbuđenje, ushit i onda te bole mišići od smijanja jer sa svima trebaš biti ljubazan tu cijelu večer. Bez veze. Meni je ta vrst izlaganja bila interesantna nakon Akademije, kada sam tek počinjao. Imao sam tog jednog prijatelja s kojim sam de facto cijelo vrijeme bio rival – tko će više, tko će bolje, tko će dotaknuti samu srž umjetnosti, a onda jednostavno to splasne kada vidiš da se uopće ne radi o tome, kada shvatiš da je to tek lice i naličje. Kao politika i religija, stvari koje se podupiru. Konkretno danas imam svaki dan izložbu jer sam napravio svoj izlog. I svaki sam dan "izložen".
Crta je, s obzirom na to da nas ona prati u vašem izlogu i svakoj drugoj intervenciji u prostorima koje gledamo izdaleka... Crta je... što biste rekli?
- Crta je super stvar. Kao ton u glazbi. Može biti tu: razigrana, raspjevana, može biti tupa. Meni je Matisse sjajan za analizu crte, puno sam se na njega naslanjao i učio od njega, da ta linija bude raspjevana. Kada gledate njegove ruke, shvatite da ne crta ruke žene, nego latice cvijeća koje glade same sebe. Linija je kao nota u glazbi. S tim da je meni glazba iznad svega. Ona je taj nevidljiv, direktan medij. Ne mogu vam opisati crtu. Ona je nešto sveto. Kao što netko ima križ, tako ja imam crtu. Dobro pero i dobar tuš i treba se ruka opustiti. Treba vremena da progovori ta crta.
U vašim procesima dominira li više mir ili anksioznost, ovako "na prvu"?
- Anksioznost, mir mi postane dosadan. Nisam neki meditativan lik.
Rukopis igra važnu ulogu u vašemu radu. On je poput nekakve štake na koju se oslanjate – takav je moj dojam bio kada sam se upoznavao s vašim radom. Koliko ste dugo njega uspostavljali? Vidi se da nije "slučajan", već da je raspisivan...
- Kada sam previše razmišljao da nešto trebam napraviti autorski, nešto da budem "ja", nisam znao naći sebe. Autentičnost je zaista najvažnija kategorija o kojoj valja misliti. Ni koncept, ni najbolji glas, ni najbolji potez kistom i tehnika nisu to i ne mogu to nadomjestiti. Tekst potpomogne, valjda.
Kako se dođe do autentičnosti?
- Volio bih doći do toga.
Jeste li ikada došli do nje?
- Ne znam. Kada slušaš Gabi Novak, shvaćaš da ona nije morala dolaziti do toga. Ona jednostavno osjeća i prenosi tu emociju. Kada slušaš njezina muža Arsena Dedića kako on pjeva, daleko drugačije od nje – ipak, isto savršeno jer je autentično. Primjer je to i s Konstraktom na Eurosongu. Možda je nama bliska jer nas podsjeća na Marinu Abramović, ali energija je sjajna.
Koja vam je umjetnost najvažniji pregovarač, izvor inspiracije dok stvarate svoju?
- Muzika. I slikarstvo, uvijek iznova.
Poezija? Poznata je vaša suradnja s pjesnikinjom Sonjom Manojlović.
- Da, za poeziju trebaš nekako biti pripremljen, i rođen. Radiš i živiš ovaj život nekako normalno i zapravo zamišljaš kako bi bilo najbolje završiti ovaj čemer – luksuznog i ispraznog, a onda se dogodi da čuješ neku lijepu pjesmu, vidiš neku lijepu sliku i zaploviš. Napune ti se oči suzama i osjećaš neke emocije. Zavidim tim ljudima koji se mogu prepustiti i sve drugo maknuti te živjeti cijeli život u poeziji. Osobno to ne bih mogao, mislim da bih živio u poeziji depresije. Ipak, volim te trenutke u kojima živim "samo" u umjetnosti.
Čega se bojite u umjetnosti? Jeste li joj se ikada potpuno "predali"? Što bi to zapravo značilo?
- To je kao da kažete "potpuno disao". Dišeš, pa slikaš, pa...
Postoji taj cijeli ideološki spremnik u umjetnosti, gdje ljudi vole nadograđivati slike sebe kao umjetnika, i onda uvijek kada se priča o tome – o njihovu radu, gotovo kao da se priča ni o čemu, ostaje samo ta izvođačka ljuštura...
- To je uglavnom zato što žele skupo prodati sliku. Nema ničeg svetog u umjetnosti, meni je jednako magično kada kopam zemlju kao i kada slikam. Jednostavno se izgubim. Postaješ manji od trave. To je možda taj trenutak kontemplacije, kada postaješ nesvjestan i kada počinje nešto drugo, novo rasti. Ukratko, sve može biti divno i sve može biti grozno. Umjetnici su bili majstori koji su ljudima služili. Bachova glazba svirala se uz jelo da ti lakše ide zalogaj. Nema smisla od toga raditi nekakvu posebnu priču. Ljudi su to koji su imali dar da drugim ljudima pruže neko iskustvo i užitak. Kao što će nam netko drugi pružiti nešto što on radi. Čista trampa.
Kako je bilo osloboditi se potrebe za potvrdom od tzv. umjetničkih autoriteta unutar vašeg zanimanja?
- Imao sam jako velikih dilema i previranja i bio sam jako nesiguran. Moj put je bio pomalo nekonvencionalan, sam početak mog umjetničkog puta obilježile su izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti, Galeriji Forum i drugim institucionalnim mjestima. Ipak, bio sam na razmeđini. Ali ta je razmeđina bila prostor slobode. I krenulo mi se fućkati za sve. Stvorio sam svoj izlog u kojemu to sve spajam.
Kako je bavljenje interijerom došlo u vašu poslovnu priču? Dopuštanje samom sebi da "smijete" to sve. Radite takve poslovne zamahe...
- Nikada nisam imao problem s dopuštanjem sebi samome da nešto smijem ili ne. Kada bi previše razmišljao, čovjek si ništa ne bi dopustio. To nije ni hrabrost, već samo: idem probati pa ide ili ne ide. Puno je ljudi dolazilo i htjelo da im nešto napravim pa sam ja to pokušavao. Sve mi je to bilo previše posla koje mi je oduzimalo ono moje vrijeme, a onda je došlo druženje s Deanom Franićem. I to nam je obojici dalo priliku da uskočimo u posao. I jednostavno se dogodilo.
Djelujete jako spiritualno kada objašnjavate svoje poslove, sve zvuči fatalno, u smislu da se jednostavno dogodilo, kao da je bilo predestinirano?
- Ne mislim da je fatalno. Meni je logično – kako se razdvaja cvijeće, od slike, od interijera? Naučili smo to razdvajati, ali ne treba to raditi. Ulaskom u to dobivamo iskustvo i vidimo da stvari nisu jednostavne. Nije lako stvoriti atmosferu interijera. Cijeli tim ljudi stoji iza kreacije koju mi skiciramo. Kada sam kretao u priču, mislio sam potpuno suprotno, jasno. Mislio sam da je to prefarbavanje zida, stavljanje dvije stolice i malo cvijeća.
Kako komunicirate s ljudima kada vas traže da im uredite životni prostor? Njihov životni prostor...
- Teško komuniciram s ljudima, ali kada uspostavim komunikacijski kanal, onda sve teče. Čudno mi je kada ljudi ne dođu s povjerenjem. To je kao da idete odvjetniku i provjeravate što on radi ili kod zubara, a da pritom o tim poslovima ništa ne znate. Ljudi znaju doći, naruče posao i onda im ja sve složim, a oni krenu mijenjati kao da ne mogu shvatiti da je uvijek pitanje konteksta. A ja im to radim – slažem im kontekst, dajem im ideju. To je kao kada mi dođu u cvjećarnu i pitaju me što ću im složiti u buket. To nek rade negdje drugdje, ne kod mene. Zato i plaćaju veću cijenu, jer dobivaju nešto od mene. Iako, jasno – moramo se naći na pola puta sa svojim klijentima.
Kako biste opisali svoja recentna estetska stremljenja?
- Malo prazno, malo puno.
Ima li u minimalizmu ipak kiča?
- Užasno puno. Pretenciozan je i besmislen. Minimalizam mi je draži kroz engleski pogled na krajolik, gdje postoji tek lijepa livada s dva-tri grma i nekom lijepom kućom, ili francuski, gdje je sve izmaltretirano, obrijano i ošišano. I jedno i drugo je lijepo, zar ne? Pitanje je intimnog izbora...
