Ova teška vremena bude u svima nama razna osjećanja, stavove i reakcije koje nisu nužno "adekvatne", ali su tu, takve su – kakve su. Trudimo se nositi s njima najbolje što možemo. Živimo s dvije nepredvidive okolnosti koje nam stalno "vise nad glavom", pandemijom i potresom koji je recentno "okrznuo" cijelu Hrvatsku – a tu je postojeća i najavljena ekonomska kriza. Sve spomenuto na naš psihološki aparat djeluje dosta intenzivno – osjećamo se tjeskobno, anksiozno, umorno, ljuto, bijesno, tužno, ekstatično. I imamo potrebu to iskomunicirati, biti shvaćeni, prihvaćeni, podržani.
Društvene mreže kao poligon koji je na puno načina koristan za ovakva stanja, od uspostave dijaloga sa širom zajednicom, izmjene informacija, organizacije solidarnih akcija – prostor je i za ispucavanje frustracija, mržnji i prozivki. Vjerujem da smo svi na vlastitoj koži osjetili i jedno i drugo. Nerijetko se u radikalnim situacijama – "kao naručeni" jave dežurni moralisti koji si daju za pravo ocjenjivati tuđu angažiranost, empatičnost, a često i adekvatnost. Treba se znati i s tim nositi, treba usvojiti mehanizme i za tu vrst interakcije jer je "stvarnija" nego što mislimo.
U kratkom razgovoru – konzultaciji s doktoricom psihologije i terapeutkinjom Deom Ajduković pitali smo se - smijemo li govoriti o svojim tjeskobama i strahovima, unatoč tome što je tuđe iskustvo istog događaja veće i/ili materijalno realnije? I zašto nema potrebe za gradacijom tuđih osjećaja?
"Kad govorimo o svojim tjeskobama i strahovima, zapravo koristimo jedan zdrav mehanizam suočavanja sa stresom. Izričući svoje osjećaje drugima, pomažemo si imenovati i razumjeti svoje reakcije. Osim toga, dajemo si priliku dobiti podršku od drugih – poruku da nismo jedini koji se tako osjećamo, i da drugi suosjećaju s nama. Također, dijeleći svoja teška iskustva i mi drugima pomažemo dati riječi za njihove osjećaje i šaljemo im poruku da su oni prirodni i normalni. Potreba za takvom uzajamnom podrškom u teškim situacijama je sasvim prirodna i zdrava, i važno ju je ispoštovati, jer ona čuva naše mentalno zdravlje.˝- spremno pojašnjava naša sugovornica.
Naime, sve što osjećamo u ovim trenucima nije nužno pokazatelj nekih većih psiholoških poteškoća: imamo pravo osjećati što osjećamo što nikako ne isključuje empatiju spram drugih koji su unesrećeni, nezadovoljni ili samo povišeno tjeskobni. Ne pišem ovo slučajno, naime osobno sam bio prozvan zbog prirode posla koju obavljam da bih se trebao više angažirati, a odmah nakon te upute/naredbe krenula je antifeministička prozivka "reci svojim kokama da to i to naprave..." U trenutku pokušaja ulaska u dijalog, bio sam blokiran. Naša psihologinja na tom tragu, poručuje: "Osjećati se tjeskobno nakon potresa, i tražiti podršku drugih, naravno, ne znači da ne suosjećamo s tuđom patnjom i gubitcima, da nismo zahvalni na tome što smo iz potresa izašli živi, zdravi i s krovom nad glavom, ili da nismo spremni pomoći stradalima. Naprotiv, naša svijest da nam je potrebna podrška iako smo objektivno dobro prošli u potresu, može samo produbiti naš kapacitet za suosjećanje s drugima i potaknuti nas da pomognemo koliko možemo. Naravno da će ljudi koji su pretrpjeli velike i užasne gubitke u potresu, trebati puno podrške od neznanaca, prijatelja, i stručnjaka, kako bi se psihički oporavili. I beskonačno je važno da je dobiju, ne samo sada, nego dugoročno."
Konkretno licemjerje zavlada već u prvim kolektivnim "empatičnim aktivnostima" - uglavnom ispada da "sirotinja" daje, a ovi s druge strane – bogataši i neupitne institucije (znate na koga mislim!) pozivaju da drugi doniraju u njihovo ime. Krasno! Empatija se zlouporabljuje i iznenada postaje mjerilom kvalitete nečije osobnosti – što je apsolutno suludo. Ukratko – svi trebamo pažnju i svi pažnju trebamo dati.
"Ideja da samo najstrašniji gubitci zaslužuju našu i tuđu podršku je zapravo duboko zastrašujuća, jer empatiju sagledava kao ograničeni resurs za kojeg se trebamo natjecati, ili od njega odustati. Takav način razmišljanja posramljuje ljude kojima je teško, osobito kad i sami znaju da ima drugih kojima je daleko teže. A ljudi su obično u tom smislu vrlo samokritični, i lako se sjete da ima onih koji su izgubili daleko više. Ali u godini koja je za sve obilježena strahom i gubitkom, suosjećanje i podršku zaista trebamo i zaslužujemo svi", jasna je Ajduković.
Naličje prozivke za nedostatak empatije je to tzv. "visoko moraliziranje" na društvenim mrežama gdje smo stalno pozvani na ovaj ili onaj način na odgovornost? Kako pristupiti tom fenomenu? Kako se obraniti od kolokvijalno rečeno – narcističkih pijavica koje dok pomažu drugom – slike svoga lica stavljaju pred objektiv kamere ili telefona? Imamo odgovor!
"Moraliziranje je zapravo isto pokušaj da se nosimo s teškim emocijama. Moralizirajući drugima, pokušavamo pomiriti ljutnju, koja je jedna od spontanih reakcija na stres, i bespomoćnost, koja je objektivna karakteristika situacije u kojoj smo se našli. Naprosto, kako se ne bismo osjećali tako maleno i nemoćno pred silama prirode, pred silnom ljudskom patnjom kojoj svjedočimo, tražimo krivca na kojeg ćemo usmjeriti tu ljutnju. I teško se nositi s time što znamo da krivca u suštini nema, a navikli smo da je uvijek netko kriv, pa se možemo nadati pravdi", zaključuje Ajduković. Istina je da kad smo pod visokim stresom, a ovih dana mnogi od nas jesu, teško možemo misliti nijansirano. Naprosto, priroda je stresne reakcije to da nas usmjerava na crno-bijeli način razmišljanja. U takvom stanju teško možemo zamisliti tuđe, nama strane, perspektive, jer to traži energiju i fokus koji pod stresom nemamo. "I onda društvene mreže, koje nam druge ljude nužno predstavljaju pojednostavljeno, kroz sličice momenata života, dođu kao praktično mjesto na kojem ćemo usmjeriti svoju frustraciju zbog užasavajuće, a bespomoćne situacije. Tamo nađemo priručnog krivca, a to često budu oni koje doživljavamo drugačijima od nas. Pritom, tim više zbog stresom pojednostavljenog načina razmišljanja, zaboravimo da o osobi kojoj moraliziramo ne znamo gotovo ništa. I najgore, ne pomišljamo da moraliziranjem osobu povređujemo, nego mislimo da činimo ispravnu stvar", objašnjava naša psihologinja.
Izvrsno do idealno bi bilo kad bismo za one koji nam moraliziraju, uspjeli naći nešto empatije. Nama samima to pomaže izvući se iz posramljenosti koju osjetimo. Iz te pozicije potom lakše možemo odabrati što ćemo poduzeti, i na koji način ćemo preuzeti odgovornost za naš dio komunikacije. "Ponekad to znači zauzeti se za sebe i ne odstupiti od onoga što smo podijelili na mreži, a ponekad ispričati se jer shvatimo da smo nenamjerno povrijedili druge. I također važno: kad uhvatimo sebe u javnom moraliziranju drugima, prestati to raditi i ispričati se. Preuzimanje odgovornosti za naše vlastito ponašanje, koje je u našoj moći oblik je samopoštovanja koji u ovim nepredvidivim i bespomoćnim vremenima trebamo posebno budno čuvati", zaključuje Ajduković.
