Jug Đorđević, kazališni je redatelj autentičnog i istančanog ukusa, rođen je 1993. godine u Vranju, a kazališnu i radio režiju završio je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njegova karijera počela je prije više od četiri godine i iza sebe ima niz projekata koji su na upečatljiv način osvajali publiku. Radio je kao asistent u Pozorištu na Terazijama na mjuziklu "Fantom iz opere" u režiji Juga Radivojevića, kao i u Narodnom pozorištu Schillerovu "Mariju Stuart" u režiji Miloša Lolića, Rostandovog "Cyrana" u režiji Ivana Vukovića. Bio je asistent i Jerneju Lorenciju na autorskom projektu "Carstvo nebesko" u koprodukciji Bitefa i nacionalnog teatra. Talentirani redatelj je svoju prvu profesionalnu režiju ostvario u Pozorištu Bora Stanković u Vranju na temelju teksta Tijane Grumić "Kepler 452-B", s kojom je dijelio Specijalnu nagradu za novu kazališnu osjećajnost na Festivalu Joakim Vujić. Ista predstava našla se u glavnoj selekciji 63. Sterijinog pozorja.
Režirao je "Triptih o radnicima" u Gradskom pozorištu Čačak, komad "Sumnja" u Kraljevačkom pozorištu, kao i "Nečistu krv" u vranjskom teatru. Posljednje dvije premijere u Beogradu "Kišne kapi na vrelom asfaltu" i "Uspavanka za Aleksiju Rajčić" doživjele su ovacije i lansirale ga u sami vrh novih redateljskih imena. S toga, i ne čudi me da samo nekoliko mjeseci nakon posljednje premijere, već sprema novi projekt u Beogradskom dramskom pozorištu, Molierovog "Mizantropa", u samo njemu svojstvenoj zamisli koja nepogrešivo i uvijek ide iz drugačijeg kuta. Susreli smo se jednog vrućeg dana u kolovozu, odmah nakon jedne od proba u kazalištu, dok je živa u termometru divljala do neslućenih granica, pričao mi je o nevidljivim dinamikama koje se odvijaju iza kulisa, zašto gotovo nikada ne izlazi s tuđih predstava i zašto nikako ne može prestati jesti junk food.
Trenutno spremate čuveni komad "Mizantrop" na sceni Beogradskog dramskog pozorišta. Za početak klasično pitanje za jedan ovakav klasik svjetske drame - zašto baš taj komad i kakvo je vaše čitanje i kako ga povezujete sa ovim trenutkom u kome živimo?
- Beogradsko dramsko pozorište je posvetilo cijelu sljedeću sezonu klasicima, pa su me pitali što bih htio režirati i jednostavno sam se odlučio za taj komad. Trivija je takva zapravo, da sam i fakultet upisao s istim djelom, to je bilo točno prije 10 godina i onda sam nekako shvatio da želim zaokružiti jedan period tako što ću se ponovo vratiti Molièreu.
A štp se promijenilo od vašeg upisa do danas?
- Uh, svašta. Prvo sam zazirao da se vratim toj eskplikaciji s početka studija, ali onda sam ipak skupio hrabrosti i otvorio te svoje stare bilješke i tamo sam pronašao jednu rečenicu koja je jako zanimljiva i možda najbolje opisuje kako se osjećam i sada, a to je da se bavim tim djelom iz samog straha da sam do kraja ne postanem mizantrop.
Nakon nekoliko jako uspješnih premijera koje ste imali u skorije vrijeme, stječe se dojam da zaista postajete važno i interesantno ime na našoj sceni. Koliko vam to stvara anksioznost, odnosno pritisak kada počinjete s nečim novim?
- Možda si u pravu, postoji izvjesni pritisak. Međutim, ja režiram od 2018. godine, ali tek nakon dvije beogradske premijere koje su se desilo relativno skoro, ljudi su počeli mapirati me kao redatelja. Mislim da to dolazi iz razloga što je naše pozorište dosta centralizirano. Nekako uopće nemam doživljaj da sam napravio bilo kakav iskorak u svojoj poetici, nego samo mislim da je to posljedica toga što sam jako puno radio sa strane, uglavnom na Jugu Srbije.
Postoji li razlika između rada u manjim gradovima i na primjer nekog beogradskog kazališta?
- Svakako da postoji. Mislim da u Beogradu ima mnogo više novca za rad i to je onda u startu već drugačije za sve suradnike. Produkcije su u tom smislu nekad raskošnije, ali ne nužno i bolje.
Jedan ste od rijetkih autora koji se bavi zapravo temama koje provociraju i uzburkavaju mentalitet u kojem živimo. U tom smislu, može li kazalište nešto promijeniti?
- Kada sam počinjao, bio sam mlad i naivan i vjerovao sam da kazalište zaista može promijeniti neke stvari. Sada sve manje vjerujem i shvaćam da to ne ide baš tako s mijenjanjem kolektivnog mišljenja. Na primjer, imaš cijeli jedan pokret te in your face dramaturgije, ali ja kao gledatelj i konzument takve vrste kazališta, nikada se nisam osjećao pokrenutim na bilo koji način. A ne mislim da moje predstave koje i nisu takve, mogu bilo što učiniti. Ipak se nadam da moj rad nekoga može potaknuti da se zamisli nad nekim temama, odnosno da je to samo jedan triger da počnemo misliti iz druge perspektive. Uvijek se trudim da naše vizure budu bar malo pomjerene. Sebe smatram queer autorom iako mi i dalje strahujemo misliti da takva kategorija postoji kod nas.
Vi sebe tako definirate?
- Apsolutno. Uvijek se trudim dovesti u pitanje "pitanje tradicije". Naročito, kazališnu tradiciju i očekivanja i kanone. Volim skrenuti u druge neke ulice u koje ljudi ne vole ići.
Vaše predstave imaju vrlo autentičan i jak vizualni karakter. Kako vam polazi za rukom da radite niz različitih projekata koji na kraju imaju sličan rukopis?
- Mene kada bi netko pitao, rekao bih da ni jedna moja predstava ne sliči jedna na drugu, ali oni koji me prate bi sigurno rekli da je to laž i da se vidi da sve što radim dolazi iz iste estetike. To je ono što mi prijatelji često govore: "Ovo je tako ti." Ne radim to svjesno, ali valjda iz iste glave izlazi sve. Mnogo volim gledati kazalište i često se referiram na nešto što sam vidio i što mi se sviđa, jer mislim da je režija jednim djelom posuđivanje.
Skoro ste imali premijeru u Crnoj Gori koja je dosta dobro prihvaćena. Kakav je vaš odnos prema regiji, imate li ambicija u tom smislu?
- Volio bih se oprobati u tome, jer me uzbuđuje iskusiti i neke druge kazališne sredine, da izađem malo iz svoje zone komfora, kako se to popularno kaže. Zanima me kako drugi ljudi rade. To iskustvo iz Crne Gore bilo je jako zanimljivo. Uprava tog kazališta je vidjela neku moju predstavu na festivalu, pa su me pozvali i dali mi odriješene ruke. Tako smo došli do tog naslova "Osvrni se u gnevu", koji ima religijsku notu i govori zapravo o klasnim obiteljskim sukobima tog vremena, a vrlo dobro se naslanja na sadašnju uzavrelu atmosferu Crne Gore po pitanju crkve...
A što vam je najzanimljivije kada je kazalište regije u pitanju?
- Meni osobno Slovenci imaju jako napredan teatar, jer je prije svega autorsko, pa je to nekako blisko mom senzibilitetu. Ali pored toga, mislim da se njihovi redatelji posebno izdvajaju i volim ih gledati. Dosta sam na relaciji Zagreb - Beograd, iz privatnih razloga, ali mislim da i tamo ima jako puno zanimljivih imena koja skreću pažnju.
Kako vi birate glumce?
- Po Instagramu (smijeh). Dobro je to pitanje. Nemam određenu metodu, ali sve ovisi gdje radim i što mi ansambl nudi. Pratim kazalište i znam tko je u kojoj ladici i uvijek se trudim da moj casting bude malo iz kontre, da pomjerim i glumce iz njihovog ležišta, a i da publici to bude pomalo neočekivana odluka. Trudim se da uvijek bude tako, ali moram reći da nekada biram i na prvu loptu, jer bude mi lakše, ali casting je važna stvar u kazalištu.
Kako vam pada kada glumac odbije raditi s vama?
- To mi se još nije dogodilo. Ali, vidiš, trebao bih se pripremiti i na te situacije. Doduše, ne znam da li bi glumci ikada to pokazali.
Koliko vas pogađaju kritike i čitate li ih uopće?
- Čitam, čitam. Pogađa me samo na razini kada netko ništa nije shvatio. Najviše me frustrira što se naša kritika ne bavi širom slikom, da pored Beograda, postoje neke mrvice koje su dio neke cjeline. Kritika nekako sve promatra odvojeno od onoga što ti jesi, kao da ne prati sve što se događa. Kada pročitam kritiku mlađih ljudi imam osjećaj da su njihovi stavovi daleko konzervativniji od njihovih zrelijih kolega od kojih bih više očekivao takve stavove.
Bojite li se kada Ivan Medenica dođe na predstavu?
- Pa ne, jer vjerujem da je izrazito pravičan i ne želi te poniziti, već kritički analizirati viđeno.
U kojim trenucima poželite izaći s nečije predstave?
- U tom smislu sam malo mazohist. Čak i ako mi je mučenje, ne izlazim. Mislim da smo svi dio iste industrije i ništa me ne može toliko iznervirati ili uznemiriti da bih demonstrirao svoje neslaganje. Uvijek gledam što je netko pokušao reći. Nikada nisam razumio druge kolege koji izlaze, jer - što te je točno iznerviralo do te mjere? Ne razumijem to, zaista.
Što vam je guilty pleasure?
- Junk food. To je užasno i to moram promijeniti. Također volim gledati gluposti na TV-u -, TLC i Netflix, Indian Matchmaking. Ili one užasne emisije u kojima doktor dolazi rješavati nepostojeće probleme. Međutim, to je isto junk food, samo za glavu.
Imate li neke rituale pred premijeru?
- Imam rituale, jako sam praznovjeran. To je dosta čudno, jer na primjer to ne primjenjujem u predstavama, isključivo na sebi, jer obožavam ljubičastu boju u kazalištu, što je grijeh kao što znaš. To mi nimalo nije problem, ali zato tijekom procesa vjerujem da se ne trebam brijati niti šišati, kako bih to napravio tek na dan premijere. Kao da sam skinuo neki teret, nešto sam završio. Kao što vidiš, trenutno sam u procesu.
Za kraj, što ćete gledati na ovogodišnjem Bitefu?
- Apsolutno ništa, jer baš u to vrijeme odlazim na odmor koji mi je prijeko potreban. To sam obećao sebi.
