Nedavno sam otkrila Vinted. Znam da za modne znalce debelo kasnim, ali za one koji se nisu susreli s njime riječ je o francuskoj shopping-stranici na kojoj ljudi (ponajviše iz zapadne Europe) prodaju svoju second hand i vintage odjeću. Na Vintedu možete kupiti kaput Chanel za 3600 eura (za razliku od 12.000 eura u dućanu), torbice YSL za 600 eura (umjesto 1500 eura u dućanu) ili Zarinu haljinu za osam eura (umjesto četrdesetak eura u dućanu). Vjerujem da iz navedenog otprilike razumijete princip. Na Vintedu si napokon mogu priuštiti cipele Martin Margiela i malo je reći da sam fan. A uz to kupujem second hand i tako ne pridonosim nezaustavljivom ciklusu brze mode i svih moralnih, etičkih i estetskih problema koji dolaze sa svakom interakcijom s tim tržištem. Kupujem nešto jedinstveno, kvalitetno napravljeno, što će trajati godinama. I ono što mi je najvažnije - takvom kupnjom ne stvaram novo smeće.
I tako, dok sam pretraživala Vinted prije koji tjedan, dva su mi se zanimljiva zaključka ušuljala u svijest: prvi je da cijeli Vinted i sve takve slične stranice, a s njima i moje nove sartorijalne mogućnosti, postoje u principu zbog ljudi koji imaju problem s kupovanjem. Velika većina stvari koje se tamo prodaju ili je jako malo nošena ili uopće nije nošena. Već i bez Google Translatea znam da mai indossato u opisu proizvoda znači - nikad nošeno. To znači da moje nesudjelovanje u brzoj modi omogućuju ljudi koji imaju više novca od mene i previše kupuju te time zapravo najviše podržavaju neodrživost modne industrije.
Drugi je zaključak važan za cikluse i povezanosti. Ljudi kupuju ogromne količine stvari i ovakvi webshopovi su odličan način da se životni vijek odjevnog predmeta malo produži, iako većina odjeće koja se danas kupuje nije jako kvalitetna. Najčešći razlog zašto završi u smeću je psihološki osjećaj zasićenosti ili iznošenosti. Ljudi nose određeni komad pet ili deset puta i u njihovoj glavi on postaje star. Pretpostavljam da je kod ljudi koji kompulzivno ili impulzivno kupuju ovaj broj nošenja i znatno niži. Dodatno, kapitalizam nas je sve istrenirao da vjerujemo da ako nešto nije novo, automatski je staro i dosadno i mora se zamijeniti.
Ali onaj dio koji mi se zapravo sviđa jest da se, kao i toliko toga u životu, problem riješi onda kad se okrenemo jedni Second hand kao težnja za slobodom Ilustratorica Maya Beus u novoj kolumni tematizira etičko i ekološki osvještenije shoppingiranje koje je - sve se više čini - nužnost naše zajedničke budućnosti kojoj moramo pristupiti odgovornije... drugima. Ne čekamo institucije, kompanije ili sustave da poprave štetu i učine pravu stvar, nego se okrenemo jedni drugima i dijelimo. Stvaramo krugove, povezanost i rješavamo problem uz pomoć ljudi.
Nemojte me pogrešno shvatiti, sve se ovo još uvijek treba promijeniti. Korporacije trebaju prestati iskorištavati stanovnike nestabilnih siromašnih zemalja koji nemaju dovoljno novca da bi ostvarili ljudska i radnička prava. Države trebaju donositi bolje zakone koji će štititi i njihove građane i prirodu. Sustavi trebaju biti dizajnirani tako da podupiru dobrobit većine, a ne samo nekoliko ljudi pri vrhu koji ubiru novac na štetu svih ostalih u lancu. Dok se sve to ne dogodi, ovaj će planet biti pun stvari koje postaju smeće i zagađuju sve oko nas ako se ne koriste.
Ali u onom trenutku kad se okrenemo jedni drugima, prestajemo biti izolirane jedinke (u što nas kapitalizam često uvjerava da jesmo) i postajemo zajednica. A unutar zajednice onda nastaju novi ciklusi, izdvojeni iz onih kojima upravljaju korporacije. Kupovanje i razmjena korištenih predmeta još je jedan način međusobne komunikacije. Bilo da se radi o kvartovskim razmjenama odjeće i igračaka, poklanjanju dječje odjeće između rodbine i prijatelja ili kupovanju odjeće na second hand stranicama, ovakvi ciklusi su još jedan dokaz čovjekove težnje za slobodom. Naravno, moguće je da sam preoptimistična u svojoj procjeni, ali na nekoj razini ovo mi se čini kao još jedan dokaz da čovjek uvijek nekako nađe način da se otrgne bilo čemu što ga pokušava zatočiti i stvori svoj put.
