Zamislite ovo: bili ste u nekom ljubavnom/ljubavničkom odnosu, zanosu i onda je taj odnos spletom neprilika koje ste sami, uglavnom, proizveli – završen. Bili ste u nekoliko navrata eksplicitno naporni da ne kažem – neurotični. Ta vas je neuroza vodila u simulacije prekida (blokirajući istu osobu nekoliko puta na Instagramu i WhatsAppu). Htjeli ste postići ono što se ne postiže takvim ponašanjem, htjeli ste potvrdu i pažnju, i onaj efekt iz pjesme jednog jugoslavenskog benda - "namjerno bježao da bih se vraćao". Niste sigurni da li uopće postoji taj efekt? Ima nečeg filmičnog u takvoj indolentnosti, nečeg zaluđenog, naivnog, svega - samo ne zrelog ponašanja. I o.k., naum je proizveo točno ono što je proizvesti mogao – efekt gađenja i nevolje, neželje da se taj odnos ostvari. Ili barem nastavi. Ili barem, što već. Kod te osobe od koje ste "potraživali" nemoguće.
Ostali ste sami, sa žudnjom. Tako vam i treba. Ostali ste u iščekivanju potvrde. Ostali ste "jadni" sa suštinom svog očaja da provjeravate je li vas na tom zadnjem mediju na kojemu niste blokirali svog (ne)odabranika on još "gleda". I pazite sada: zaista da, pogleda, tu i tamo. Ne redovito, ali ipak uporno nastavljate stavljati statuse, fotografije, sve samo kako biste povratili početni interes i kako biste se vratili u obećano stanje "ljubavi". Pitate se: zašto vas gleda? Sigurno zato što vas želi, ali nema hrabrosti vam se obratiti? Sigurno zato što ne može izdržati, a da vas ne "vidi"? Ili, zato što planira taj veliki povratak... odbrojava do njega? Treba mu vremena – kažete sami sebi. Treba mu vremena, nije on kao ti – kažu vam drugi ljudi koji ne mogu vjerovati da ste toliko "ludi", ali puštaju vas, što će s vama? Jedva se i sa svojim ludilom nose.
Ili, ili, ili, ili – zato što prati vas i mnoge druge defaultno, zato što se "to tako radi" i zato što svaka gesta nema nužno neko značenje. Možda vas zato "prati"? Zato što nije sve "znak na sceni". Naime, nismo na sceni, život nije teatar i nije film. Tako da. Eto. Ništa. Nema značenja, nema poruke. I vi niste, vrlo vjerojatno – glumac. A za slučaj da jeste, onda sasvim sigurno znate da život nije pozornica (u suprotnom ste u nekom spektru dijagnoza).
Poruke se pišu kao poruke, želja se može, smije, treba izraziti, suptilnost nije ignoriranje. Onaj tko želi vas, po (idealnoj!) prilici, onakve kakvi jeste – obratit će vam se i reći što treba i/ili želi s vama, od vas, za sebe, za vas. One koji to ne mogu napraviti, vi možete nježno priupitati žele li s vama nastaviti (barem dio) puta kroz ovaj život? Vi također možete, smijete izraziti što želite, trebate, tražite. "Seen" pripada slučajnom pogledu u kojemu ne treba tražiti dublje značenje, eventualno poticaj. Eventualno.
