Kako se piše o seksizmu, a da se nad istim ne zgraža? Da se ne uđe u neku praznu, građansku, moralnu pozu koja je pomalo uvrijeđena? Pozu koja je šokirana pejorativnim izrazima, prostim riječima, sirovim i primitivnim gestama? Kako ne zapasti u nadmenost dok želimo komentirati okrutnu političku stvarnost, političku nepismenost, u najdoslovnijem smislu – političku nekulturu? Teško. Zaista teško.
Zašto je to teško? Zbog poražavajuće statistike politički pismenih ljudi u našemu društvu. Zbog poražavajuće olakotnih okolnosti s kojima ljudi ulaze u politički teren, osvajaju izbore a samim time institucije i upravljanje javnim diskursom. Zbog suspektnih polemika koje se tretiraju kao primarne – prvenstveno u političkoj sferi, a naknadno (posredovano) u medijima. Zbog izostanka kritičkog diskursa koji će biti uzet u obzir, koji će biti znanstveno analitičan, mjerodavan i etički (i estetski) odgovoran. Kako odgovoriti čovjeku koji (recentno) već drugi put javno difamira, vrijeđa svoje kolegice temeljem vlastitih prosudbi njegovih estetskih i moralnih standarda? Kako objasniti da vrijeđanje nije alatka zrele, politički pismene i javno odgovorne komunikacije? Treba li mu se obratiti direktno? I što bi to značilo?
Da, govorim o napadima na Uršu Raukar, saborsku zastupnicu te istaknutu kulturnu radnicu, glumicu i aktivistkinju kao i SDP-ovu gradonačelnicu Siska Kristinu Ikić Baniček. "Debeljuškasta, masna, ružna, nakazna", rekao je. Zastupnik Ante Prkačin, autor ovih difamacija, nastavio se tako na slavnog mu kolegu, također bivšeg političara Antu Kovačevića koji je obraćajući se političarki, sveučilišnoj profesorici Vesni Pusić poručio da žena nije tu da bude "mudrac već – za madrac". Jedini način kojim se valja boriti protiv naleta ovakvih neukusnih i duboko destabilizirajućih javnih komentara je znanje i podsjećanje na zakone, preporuke i vrijednosti jedne šire zajednice kojoj vjerujemo da pripadamo. Onoj, zapadnoeuropskoj.
Naime, seksizam je, znamo to - manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, što dovodi do diskriminacije i sprječava puno napredovanje žena u društvu. Međutim, valja reći i da nije bezopasan. Dapače, seksizam je usko povezan s nasiljem nad ženama i djevojkama, pri čemu je ovaj kojeg prepoznajemo kao svakodnevan dio kontinuuma nasilja koji stvara ozračje zastrašivanja, straha, diskriminacije, isključenosti i nesigurnosti koji ograničavaju mogućnosti i slobodu. Ako smo i dalje na civiliziranoj, pravoj strani povijesti u odnosima prema kulturi, jeziku i generalnom ophođenju – ono što možemo je aktivirati neke mjere za podizanje svijesti. Poticati brze reakcije javnih osoba, posebno političara, vjerskih i gospodarskih vođa i čelnika lokalnih zajednica te drugih koji su u položaju da utječu na oblikovanje javnog mnijenja, kako bi osudili seksizam i seksističko ponašanje te pozitivno učvrstili vrijednosti ravnopravnosti da ne kažem - jednakosti spolova, jer očito "deklarativnu"ravnopravnost imamo. Zamislite da se netko tako obraća vašoj majci, sestri, kćeri, partnerici? To je nedopustivo! Zar ne? Gnjusno! Nije niti najmanje smiješno. Ovakav seksizam nije kulturološki karakterističan samo ovim prostorima. "Svijet" je pozornica ovog ludila. Nažalost! Očajno!
