Jeste li ikome ikada zaista priznali sadržaj svojih najskrivenijih seksualnih fantazija? Onaj mulj što se taloži na dnu naših bunara, a zamućuje bistrinu misli i osjećaja svaki put kada zagrabimo malo dublje? Možda još uvijek niste u dodiru sa samima sobom u dovoljnoj mjeri da priznate kako ponekad maštate o grupnom seksu ili o zlatnom tušu. Možda se o seksualnim fantazijama ne razgovara, ne zato što smo kao društvo zatvoreni prema svim oblicima eksplicitnog seksualnog izražavanja, nego zato što i sami zaboravljamo onog trena nakon što zarijemo nokte u jastučnicu ili u meso svog seksualnog partnera. Neki od nas zaboravljaju zato što žele zaboraviti, sami sebi svjesno oduzimaju pravo na prljave misli upravo zato što ih je društvo odbacilo i proglasilo prljavima, a oduvijek su nas učili da moramo biti čisti. Sigurno ste se najmanje tri puta u svome životu posramili svojih seksualnih maštarija - nakon vrhunca slijedi pad u duboku kaljužu srama i preispitivanja. Najgore je kada se pojave misli na rubu političke i društvene korektnosti, kada se osjećate kao da ste izdali svoj svjetonazor i sva dosadašnja uvjerenja pa se noćima brčkate u onom misaonom mulju i pitate se jeste li zaista zastranili te trebate li možda već sljedećeg vikenda odjuriti na duhovnu obnovu.
Živimo u licemjernom društvu koje do naše trinaeste godine nastoji obuzdati svaki trzaj našeg tijela - svi trzaji prije sedmog razreda osnovne ostaju nezapamćeni, najčešće potisnuti i odbačeni. Seksualnost se pokušava pripitomiti brojnim metodama, oblikuje se uz pomoć školskih udžbenika i obiteljskih serija u kojima svi na kraju epizode nauče neku važnu moralnu lekciju. Na vjeronauku nas uče da je Isus sin Božji jer je bezgrešno začet: sva su druga začeća okupana teškim grijesima. O Mariji Magdaleni nismo naučili ništa, osim da se Isusu sviđala djevojka koja se zvala isto kao i njegova majka (ali o tome neki drugi put). Nedavno sam razgovarala s jednom prijateljicom koja mi je rekla da je menstruaciju dobila s devet godina - što učiniti s djevojčicom koja se ne uklapa u kurikulum prirode i društva namijenjenog djeci u trećem razredu osnovne? Djeca u trećem razredu osnovne trče po hodnicima, razbijaju glavu na radijatorima, piju kakao s koricom od mlijeka i uče prometne znakove, a zatim se pojavi slučaj poput njezinog i život proviri kroz crvenu mrlju na hlačama, nenadano i neočekivano, samo da nas podsjeti na to da je uvijek i bio ovdje samo što ni mame ni tate ni učiteljice nikada nisu željeli ili znali kako obratiti pozornost.
Možda je to začetak naših maštarija, onog dijela vlastite seksualnosti koji skrivamo od cijelog svijeta i pohranjujemo u sebi jer nas odmalena odgajaju šutnjom. Sigurnije je trljati se o vlastite plišane igračke i ljubiti najbolju prijateljicu u ormaru nego se prisjećati bakina pogleda punog razočaranja kao onog dana kada vas je uhvatila u nedjelu sa svojim jastucima. Ni sami niste znali što radite jer vam nitko nikada nije ni pokušao objasniti, samo su vas prekorili jer postojite i vaše vam tijelo nešto pokušava reći. Od tada pa nadalje otkrivali ste slojeve seksualnosti u sigurnosti vlastite sobe - okružena ljubičastim zidovima već sam kao devetogodišnjakinja listala Okej, Teen i Bravo na svom krevetu i čitala priče o prvim seksualnim iskustvima. Sjećam se s kolikom su predanošću detaljima opisivani ti prvi tjelesni susreti među tinejdžerima tako da sam danas poprilično sigurna kako je cilj tih ispovijesti i bio izazvati kod čitatelja neki oblik seksualne reakcije. Problem je jedino u tome što tinejdžerske časopise najčešće ne čitaju tinejdžerice nego djevojčice i dječaci, srednjoškolke već čitaju Cosmo i mamin Joy u kojem se pak u detalje opisuju oralni seks i kondomi s okusom šumskog voća. Čini se kao da se mladež uspijeva oduprijeti kategorizacijama, uvijek stremi biti starija pa stoga ostavlja društvo iza sebe u oblaku prašine.
Tek kada na vrata pokuca ta značajna trinaesta godina, godina kada službeno postajemo tinejdžeri, tek tada nam se polako počinju u školi podvaljivati priče o vaginama i penisima. S trinaest nas službeno uvode u svijet odraslih, društvo se dotada još uvijek pretvara kao da je roditeljska zaštita na TV-u i internetu neprobojna. Sva ta neiscrpna energija i tjelesna previranja u nama prije ili kasnije se rastoče u snove u kojima vodimo ljubav s drvećem, psima i duhovima. Društvo nas počinje učiti o seksualnosti kada je već prekasno, kada već nosimo na sebi pečat srama i duboko smo uvjereni da je naše tijelo nešto čega se trebamo sramiti. Sve što smo dotada naučili o seksu pogrešno je: pornografija je prosta, to nije prosječna veličina penisa i ne, žene definitivno tako ne izgledaju, ali ne izgledaju bome ni kao Julia Ormond u "Legendi o jeseni" kada vodi senzualnu slatku ljubav s Bradom Pittom, s jednom slabašnom kapljicom znoja na čelu koja zatitra u istom trenu kada i njezine meke, polurastvorene usne. Zašto je romantizirana verzija seksa prihvatljiva, a pornografska verzija nije? I jedna i druga su promašaj, ako mene pitate; želimo biti čisti, ali prljavi, a na kraju nam život posluži slasni komad razočaranja jer seks nikada nije kao onaj na ekranu...
A zatim počnemo maštati i polako se ponovno okrećemo prema unutra, prema onom mjestu na koje smo nekoć pohranjivali sve one osjećaje i trzaje koje nismo znali imenovati - sve one neobične osjećaje topline i ugode u preponama, bakine erotske karte u ćupu na gornjoj stepenici, priču iz Okeja o Tini koja je izgubila nevinost na plaži s pekarom Ivanom. Potisnuti i predugo ostavljeni na jednom tako mračnom i vlažnom mjestu, ubrzo se po njima počnu hvatati gljivice i plijesan, a zatim se počnu stapati i s drugim potisnutim osjećajima, sjećanjima, strahovima i traumama - i odjednom sve pluta u mulju - i mamina i tatina svađa, i djeca u vrtiću koja nas zadirkuju zbog debljine, i prosti film u pola jedan navečer na RTL-u. I tako nastaju fantazije o kojima se ne priča. One o kojima se ne smije svjesno razmišljati, ona čudovišta koja nam se pojavljuju u snovima i za vrijeme seksa i u mislima dok kupujemo pletenicu u pekari ili se samo vozimo tramvajem. Fantazije o kojima se ne priča držimo za sebe jer će nas društvo sigurno osuditi, iako društvo ima svoje fantazije koje su jednako užasne i jednako strašne poput naših.
I zato šutimo i maštamo. I nikome nikada ne otkrivamo sadržaj svojih najdubljih fantazija jer ga se često i sami bojimo.
