Crtice za pozdrav koji to ne želi biti. - Kako se pozdravlja? Ne znam. Jesam li ti odgovorio na mail? Ne znam. Strah me pogledati. Ma jesam sigurno, tko tebi ne bi odgovorio? Ne – možda se ovako ne počinje tekst – pozdrav s toplim prijateljskim bićem, s legendarnom glumicom. Možda pozdrav zahtijeva početak, sjećanje, pristojnost tog sjećanja koje ostaje nakon nas, o nama, za nekoga, tko zna koga. Znam da znate, umrla je Mira Furlan.
Imao sam sreću - a kada kažem sreću onda mislim na onaj ushit smisla koji se dogodi nakon nekog susreta, nakon izmjene riječi, nakon apriorne podrške, nakon neupitnog povjerenja. To je zapravo zaljubljivanje, to je povjerenje u onostrano. Taj trenutak. Upoznali smo se na Festivalu kulture i snova, čarobnoj inicijativi Mirjane Mikić Zeitoun. Bilo nas je: Ivana Bodrožić, Bojan Krivokapić, prerano preminuli Bekim Sejranović i Borka Pavićević. Mislili smo, čitali smo, govorili, dijelili, htjeli, povjeravali. Taj festival bio je kao svojevrsni wellness. Kao da su bili pozvani ljudi koji žele voljeti i koji žele biti voljeni. Ti i ja smo, draga moja prijateljska osobo razgovarali o povjerenju, izdajama, snovima. Uspostavili smo prešutni sporazum: ovdje, sada, postajemo prijatelji, odmah! Razgovarali smo za Kulturu demokracije, radio sam tada za HR 3 – opet o snovima, glumi kao alatu snova, fikciji od koje treba pobjeći, tako nekako, o izopćenosti. Opominjala si i podučavala nas sve: povjerenje je krhko, život je porozan kao predstava, traje koliko traje. Znam da sam htio sve zapisati, dok sam slušao tvoje izlaganje. Pisao sam ti poslije, planirali smo Leona Paraminski, ti i ja komad – o majci i kćeri. Nisam ga stigao napisati. Nisi ga stigla pročitati.
***
Sjećam se, jednom, kako je to s Tobom i bilo – sreli smo se ispred kuće iz koje si istjerana – zagrebačkog HNK, u Zagrebu koji više nije bio tvoj. U Zagrebu koji te odbacio jer je mrzio što si bila bolja. Mrzio je tvoju slobodu. Tvoj kozmopolitizam. Tvoju neucijenjenost. Tvoj prezir prema nacionalističkom kirvaju. Da, da, da – sreli smo se iznenada, zaneseno, filmično. U tvom društvu se valjda svatko osjećao kao diva, obgrljena toplim pogledom podrške. Ljubavi! Da, da! Ljubavi. Uz tebe su svi bili co–star. Smijali smo se do kafića. Kakva sreća! Neočekivano, iznenada! Mislio sam da sanjam. Zagrlili smo se i otrčali na kavu, govorila si i autobiografiji, o sinu, o nepovjerenju u naše izdavače. Iritantno si bila u pravu, kao i uvijek.
***
I došla je "Jesenja sonata" u HNK Rijeka, Frljić te je vraćao, znao je da te ima kome vraćati. Bilo je nas koji smo te čekali. Razgovarali smo za buro247.hr o još jednoj tvojoj vrlini, mani za ovaj svijet:
"Radije ne bih preživjela nego da postanem ravnodušna. Odnosno, čini mi se da postati ravnodušan i nije preživljavanje; to je smrt. Ali to je sasvim osoban stav. Ima mudrih ljudi koji prežive ne tako da postanu ravnodušni, nego da se uspiju odmaknuti od stvarnosti i tako je držati podalje od sebe da se sačuvaju. Dakle, ne ravnodušnost nego odmicanje, distanca. To bi za mene bio pravi način preživljavanja. Za sada nedosegnut."
***
Rekla si mi, parafrazirat ću: nisam htjela biti holivudska glumica, možda prije francuska, da me netko pitao. Citirala si Gertrude Stein: "there is no there there", njezinu "Everybody's Autobiography" koja sebe podsjeća na to da njezina dječjeg doma u Kaliforniji nema. Tvog je bilo u L.A.-u, ali ne u Zagrebu.
***
Pisao sam taj komad, nisam ga završio, a jednom kada ga završim – posvetit ću ga tebi. Majku ću napraviti po uzoru na tebe, a Leona i ja ćemo već nešto s tim napraviti.
***
"Sanjala sam da smo na moru, na Rabu. Ja ležim, pod borom koji miriši tako kako samo naši borovi znaju mirisati. Ti mi mažeš leđa uljem, onda sjedneš kraj mene i primiš me za ruku. I ništa. Samo tako sjedimo, šutimo, gledamo u more. I ja znam da me voliš. I da ja tebe volim. I kamo je sve to nestalo?" citat je iz komada "Dok nas smrt ne razdvoji" u režiji Mikija Manojlovića i produkciji nezavisne beogradske Radionice integracije. Tvoju priču su, malo je reći – pošteno iznijele Jasna Đuričić, Anita Mančić, Jovana Gavrilović. I veliki Miki. Kada je završila predstava, ostao sam sjediti. Svi su plakali. Naša istina nas je zaboljela. Teatar je dobio funkciju, postao je naše ogledalo.
***
Tvoja uloga u filmu "Cirkus Columbia" Danisa Tanovića, supostojala je uz soundtrack pjesmu "Sve smo mogli mi" koja kao da je bila tvoja, posvećena tom životu koji sebe više nije htio. Ipak, ti ne samo da si mogla sve, ti si sve i napravila.
Hvala ti na podršci, pažnji, ljubavi, talentu, časti i čistom srcu.
Tvoja prijateljska osoba, Srđan.