Dok ulazimo na probu jednog čudesnog projekta koji se priprema u sklopu 74. Dubrovačkih ljetnih igara, zapljusne nas energija devet moćnih glumica koje u žamoru i smijehu sukreiraju dramsku fresku o dubrovačkim ženama koje su mijenjale svijet. Atmosfera je zavodljivo živa i glasna jer su s nama u vrtlogu i glumice i njihovi već opipljivi likovi. U dvorani nas zapravo ima duplo više. Uz asistenciju same autorice projekta Dore Ruždjak Podolski, pokušavamo ovaj vibrantni ženski klub ubaciti u kadar i dodati jedinog muškog glumca koji samog sebe skromno naziva muškim principom u ženskom svijetu. Nekako uspijevamo kreirati ludi zbor koji će nam od 17. do 21. kolovoza u Parku Gradac oživjeti moćnu priču o nevjerojatnim autentičnim ženama iz različitih stoljeća koje su drmale Republikom i samim Svemirom.
One su Nataša Dangubić, Gloria Dubelj, Anica Kontić, Nataša Kopeč, Iva Kraljević, Lana Meniga, Lidija Penić-Grgaš, Lucija Rukavina i Nikolina Prkačin. On je Marin Klišmanić. Zamolili smo ih da nam predstave svoje likove i njihove sudbine, a prije toga smo riječ dali pilotkinji i dvjema kopilotkinjama ovog kazališnog mlaznjaka pred uzlijetanje.
Kako se zapravo rastvorila ova čudesna ženska priča?
"Ideja je nastala u doba korone, 2020. godine. Hrvoje Ivanković mi je rastvorio pitanje ženskih nesretnih sudbina kroz povijet Dubrovnika. Vodili smo zanimljive razgovore o toj temi i na kraju se ipak odlučili za drugi projekt u tom trenutku. Inicijalno je to Hrvojeva priča koja je nastavila tinjati u meni. Osjetila sam da je trebam raditi. Priče su se nekako spontano iz tužnih pretočile u nešto sasvim drugo. Dramaturginja Marijana Fumić koju sam pozvala u projekt je počela pisati priče o ženama koje utjelovljuju ta lica. Riječ je o nekoj vrsti fakcije u fikciji s obzirom na to da je riječ o osobama koje su postojale.
Dramaturginja ih stavlja u neki svoj imaginarni kontekst. Riječ je o mojem autorskom projektu kojeg zajedno sukreiram s devet predivnih glumica i Marinom Klišmanićem kao desetim uz autorski tim kojeg čine dvije dramaturginje Marijana Fumić i Stela Mišković, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, svjetlo majstor Elvis Butković, autor glazbe Maro Market, suradnik za scenski pokret Saša Božić, suradnik za govor Maro Martinović i inspicijent Roko Grbin. Nekako se poklopilo da u zadnjih godinu dana žena dolazi u fokus u svim projektima koje radim. Zapravo je riječ o slučajnosti, nije dio koncepta, više na neki način kao da u meni postoji unutrašnja sila za ženskim glasom. Priča je moćna jer govorimo o ženama od 14. do 20. stoljeća. U ovom projektu feminizam nije u prvom fokusu. Riječ je o jakim ženama nevjerojatnih sudbina. Bavimo se širokom lepezom ženskosti i ženske snage koja se manifestira i u svjetlu i u tami", kaže nam autorica projekta, poznata redateljica Dora Ruždjak Podolski.
Biti ženom u 14., 15., 16., 17., 18. ili 19. stoljeću na mitskoj dubrovačkoj hridi - kako si izmaštala živote tih devet stvarnih sudbina?
"Devet je dovršenje, punina vremena. Devet je ženskih sudbina isprepleteno u ovoj predstavi. Svaka različita. Svaka posebna na svoj način. A, opet, tako poznata, svevremena – ženska. Međusobno se nisu poznavale, nisu pripadale istom društvenom staležu, nisu čak niti dijelile isto vrijeme bivanja na ovome svijetu, no ono što im je svima zajedničko jest to mitsko mjesto – ta mitska dubrovačka hrid. Devet je ženskih sudbina i jedan muškarac koji utjelovljuje sve ‘njihove‘ muškarce (kako mu je samo ‘pala sjekira u med‘!).
Kako ih ‘spojiti‘ u jednu predstavu (koja, znate i sami i ne smije predugo trajati)? Mislim… Čula sam jednom da je jedan veeeliki pisac, Thomas Mann, jednom rekao da ne smiješ suosjećati sa svojim likovima, kao ono stvoriš ga pa ga pustiš da živi svoj život, a-ha… Ma, kak‘ se to radi? Da sam veeeliki pisac možda bi i znala odgovor, ali ne znam. Prvo: moji su ‘likovi‘ proživjeli svoje živote prije nego sam ih ja uskrsla iz arhivskih zapisa, stranica knjiga i znanstvenih radova naših povjesničara, potaknuta idejnim konceptom redateljice Dore Ruždjak Podolski da radimo predstavu o sudbinama žena iz stoljetne dubrovačke povijesti - dakle, stvoreni su bez imalo moje ‘pomoći‘. Drugo, nisu nikakvi ‘likovi‘ nego stvarne žene sa svojim imenom i prezimenom. Doduše ovo oko prezimena i nije baš tako, jer stoljećima su ‘bilježene‘ samo osobnim imenom i opisom – čija su kćer ili žena. Tako, odbacivši svako strahopoštovanje prema njihovim biografijama, nemojmo se zavaravati, nisu baš bile nešto opširne, pokušala sam se, usprkos veeelikom Mannu, ubaciti u osjećajni ‘mode‘. Zamislila sam si kako bi to bilo biti ženom u 14., 15., 16., 17., 18. ili pak 19. stoljeću na toj mitskoj dubrovačkoj hridi. Što osjećati, što reći, a što prešutjeti.
Je li bilo teško? Nemoguće? Namjerno sam se opteretila (a i sve druge na projektu) njihovim biografijama, pravilima, zakonima, običajima – svom tom poviješću. A sad se pitam zašto? Zašto sam pročitala tisuće (ne šalim se) stranica o povijesti? Zar samo da se podsjetim da i dan danas, jednako kao i u 14., 15., 16., 17., 18. ili pak 19. stoljeću silovana žena osjeća jednak sram i krivnju za muškarčev zločin nad njom; kad samostalnu ženu koja zarađuje za život sa svoje dvije ruke bilo tko, u bilo kojem trenutku može nazvati ‘lakom‘? Ne znam. Ali kako ja mogu pustiti svoje likove da žive svoj život, kad žive moj. I kad će više započeti ta sadašnjost? Jer meni se, iz ovog suvremenog trenutka, čini da povijest traje li ga, traje i trajeee", inspirirano nam govori dramaturginja predstave Marijana Fumić.
"Devet žena. Iz različitih stoljeća, različitog društvenog statusa i sudbina koje na mikroplanu poput efekta leptira mijenjaju svijet... a njihov svijet je Dubrovnik. Žene o kojima se malo zna, a bile su posebne i autentične. Kroz njihove živote govorimo o tome koliko sve mi značimo i koliko naše postojanje, svi naši životi doprinose Promjenama i mijenjaju lice svijeta i poretka. Ni jedna od nas ne korača ovom zemljom uzalud i stope svake od nas značajne su za onu drugu koja poslije nas stupa. Sve, ali sve smo važne i ostavljamo traga, pa iako nismo zabilježene u povijesti. Daj da, za početak, progovorimo o njih (nas) devet", poziva nas na istraživanje druga dramaturginja, Stela Mišković.
NATAŠA DANGUBIĆ/Marija Gučetić
"Mariju Gučetić se smatra prvom feministkinjom u Hrvatskoj, ako ne i u Europi. Živjela je u Dubrovniku u 16. stoljeću. Suprug joj je bio Nikola Vitov Gučetić, filozof, sedam puta knez, vrlo utjecajan čovjek iz plemićke obitelji, a najbolja prijateljica Cvijeta Zuzorić, velika pjesnikinja tog doba i jedna od najpoznatijih žena renesanse koja je došla iz Italije i donijela kozmopolitski duh u Dubrovnik. Cvijeta je snažno inspirirala Mariju. Voljela je tu lijepu, pametnu i snažnu ženu. U trenutku kad Cvijetu Zuzorić zli jezici prognaju iz grada, Marija u ogromnoj povredi odlučuje u knjizi svojeg muža napisati predgovor koji se ne tiče te knjige. Njezin suprug se s tim složio, odlučio je to objaviti i poticao ju je. Marija piše pismo u obranu Cvijete Zuzorić i u obranu svih žena. Razotkriva zle jezike grada. Cvijeta je uzburkala cijeli Dubrovnik i donijela je sasvim drugačiji svjetonazor. I taj grad koji je Mariji do tad bio početak i kraj svijeta u njezinim je očima naprosto potonuo. Shvaća da je to grad koji zatire svaku promjenu. Grad koji ne dopušta da se itko istakne. Ono što danas zovu feminizmom i to što su Mariju Gučetić nazvali prvom feministkinjom, zapravo je bilo osobno motivirano. Knjiga je izdana 1582., no Dubrovačka Republika se ubrzo pobunila i tražila cenzuru, inzistirali su da se izbace dijelovi koji govore o kritici grada.
1584. knjiga ponovno izlazi štampana sa cenzuriranim predgovorom kojeg je napisala. Ono što ju je najviše pogodilo je da je njezin suprug na to pristao iako je imao dovoljno moći i novaca da to ne mora učiniti. I tu kreće priča o izdaji. Povijesno se Mariji Gučetić zatire trag. Ona nestaje. Kao da je izbrisana. U predstavi sam izmaštala što se s njom dalje događalo. Izolirala sam se od vlastitog muža i od cijelog grada jer su izdaja i nepovjerenje koje sam doživjela za mene bili prebolni i prejaki. 26 godina koliko je moj suprug živio nakon svega što se desilo, ja sam se na njega ljutila. Htjela sam da on bude svjedok moje ljutnje i svjedok svoje izdaje. Da vidi kakvu mi je ranu nanio. Htjela sam da on gleda kako se ja ljutim. Na neki način sam do kraja života voljela čovjeka kojeg nisam poštovala. Jako mi je drago da utjelovljujem ovaj lik. To je žena koju iznimno cijenim, poštujem i izuzetno joj se divim."
GLORIA DUBELJ/Filipa Menčetić
"U 14. stoljeću još za vrijeme mračnih ljudskih sudbina, živjela je plemkinja Filipa Menčetić. Mračno i teško doba je bilo za svakog čovjeka, a poglavito za ženu. Ona je žena koja nije šutjela, žena koja je stvarala imetak, obitelj i čvrste poslovne odnose koji su bili rezervirani samo za moćne i utjecajne muškarce. Utjelovljujem ulogu Filipe Menčetić koja će kroz svoj život pokazati ne samo zube nego i perfidnu hijerarhijsku inteligenciju. Današnja suvremena žena se još uvijek bori za svoja prava i vrlo je važno naglasiti hijerarhijsku mlaku progresivnost. Ono što suvremenu ženu opisuje jest jeka žena iz prošlosti koje su imale dovoljno hrabrosti biti svoje i drugačije od onog što je tad za ženu bilo predviđeno. Odvažnost žene iz 14. stoljeća koja je zatvorena u palači patrijarhata jest temelj i početak ove snažne ženske priče. Veseli me raditi priču koja nije samo fiktivna nego je imala i stvarne sukobe u svom vremenu. Snalažljiva lihvarica u Filipi Menčetić je možda bio jedini put da ostane u igri s moćnim muževima tog doba”
ANICA KONTIĆ/Maruša hodočasnica
"Nisam plašljiva. U životu se bojim samo dvije stvari. Mora i Boga. A evo, šalju me brodom, daleko, da Ga pronađem. Idem na hodočašće, sama, iako duboko vjerujem kako ne moram nigdje otići da bih Ga srela. Želim ga sačuvati za sebe, tamo gdje je najsigurniji i najviše moj - u meni samoj. Ali zašto onda neki tihi, duboko skriven i mladenački radoznao dio mene zatitra maštajući o nečemu što me čeka tamo prijeko? Odgovora isto kao ni izbora nemam, na put moram. Brod već ulazi u luku. Mirno mi more."
NATAŠA KOPEČ/Jelena Dorotka Hofmann
"Jelena Dorotka Hofmann bila je prva hrvatska kubistička slikarica, rođena u Dubrovniku 1876. godine. Sedam godina života provela je u Parizu, imajući svoj atelje na Montparnasseu i družeći se s najvećim umjetnicima tog vremena (Picassom, Chagallom, Laurencinom, Matisseom…). Po izbijanju Prvog svjetskog rata, kao državljanka Austro- Ugarske morala je napustiti Francusku, a imovina u zemlji joj je zamrznuta i nikad vraćena. Od tog događaja nikad se nije oporavila, ni financijski ni emocionalno. 1922. vraća se u Dubrovnik, u kojem živi do kraja života, u potpunoj anonimnosti i neimaštini, živeći od pčelarstva i uzgoja kaktusa, više poznata kao dubrovački ‘oriđinal‘, tj. ‘žena čudakinja‘, nego kao prva kubistica u Hrvatskoj. U Dubrovniku je nastavila slikati, ali je svoje radove uništavala. Kroz lik Dorotke bavim se intrigantnom i bolnom sponom između kreacije i destrukcije, kao i trenutkom u kojem umjetnost nastaje, prije nego što će biti konzumirana."
IVA KRALJEVIĆ/Elena Pozza
"Igram Elenu Pozza Sorgo, dubrovačku plemkinju, glazbenicu i skladateljicu koja je bila potomak znamenitog roda Ragnina. Elena Pozza Sorgo ili Jelena Pucić Sorkočević školovala se u Firenci i Veneciji. Po zapisima bila je jako obrazovana, profinjena i moralna osoba. Majka petero djece. Bila je vrlo poštovana u intelektualnim krugovima svog vremena. Kao posljedni potomak Ragnina nasljedila je knjigu “Pjesni razlike” Dinka Ragnine koju joj Ljudevit Gaj nikad nije vratio. O tome postoji vrlo zanimljiv zapis, pismo koje je napisala Antunu Mažuraniću o tom slučaju. Iz tog pisma krenuli smo zajedno u istraživanje i oživljavanje ove posebne žene. Proces rada sa Dorom i Sašom koji su okupili fantastične žene i jednog divnog muškarca za rad na ovoj predstavi poseban je, životan i intiman na svim razinama. Uživam i veselim se oživljavanju svih žena koje su bile hrabre i borile se kako su znale i umjele, od pekarica do plemkinja."
LANA MENIGA/Anica Bošković
"Moje ime je Anica Bošković. Najmlađa sam sestra Ruđera Boškovića. Vrlo sam vezana uz brata, te mi njegov odlazak na školovanje teško pada. Voljela bih poći s njim i učiti baš kao i on. Toliko me toga zanima… Iako sam iz vrlo religiozne obitelji nisam otišla u dumne, već sam svoj život posvetila pisanju. Nikada se nisam udavala te sam cijeli život provela u svojoj rodnoj kući sa mamom i bratom. Prva sam hrvatska ženska autorica čije je djelo objavljeno još davne 1758. godine. Zašto sam se odlučila na samotnjački život te zašto nikada nisam napustila Dubrovnik iako sam imala toliku želju za učenjem pitanja su na koja tek moram pronaći dogovor.”
LIDIJA PENIĆ – GRGAŠ/Pavle Ćelović
"Mudrija od zmije, hrabrija od lava i vilinski lijepa, ali prkosna. Riječi su kojima samu sebe opisuje Pavle Ćelović. Majka, kćer, supruga, preljubnica i ubojica. Žena koja je uz pomoć dva ljubavnika s kojima je bila u ljubavnom trokutu ubila svoga supruga nakon što ju je uhvatio u preljubu i istukao. Ostavlja kćer majci i bježi s ljubavnicima na Korčulu. Bjegunce prepoznaje vojnik spreman okončati njihov plan, ali oni uzimaju stvar u svoje ruke i ubijaju i njega. Nakon toga gubi im se svaki trag. Manipulacija i manjak empatije glavne su karakteristike Pavline ličnosti. Ona zna koliko je povlaštena, zna koliko divljenja zaslužuje, zna koliko vrijedi i zna kako početi ispočetka.
Trinaest godina nakon Pavle se vraća u Dubrovnik i postaje ženom i majkom petoro djece. "Nema tu ljubavi. Jedan pogled…Jedna riječ…Može i prešućena. Tako je lijepo moći, zar ne?"
LUCIJA RUKAVINA/Djevojka, pastirica, služavka
"Ja sam djevojka, pastirica, služavka bez ijedne mogućnosti odabira… Meni se život dogodio…a đavo kaže da sam se ja dogodila njemu. Nikad nisam imala puno, ali ovo malo što imam je samo moje. Imam vrt i u vrtu vrtove, hodnike i tunele. Imam vrijeme, ono za mene stoji. Imam djevojčicu, malu. Imam Boga. Sad moram poć, đavo će me iskat.
"Umato me. Ali kad? Pa uči se od smokve, ako je ona propupala znači.. ja sam njega natančala, natančala..."
U odnosu Lucije spram Lucije sjetim se predivnih rijeci Danijela Dragojevića:
"Tko na jastuku ima vrt
sanja s obje strane. Raste i buja
golemo lišće. Tko na jastuku
ima vrt u glavi gubi glavu.
Idi, glavo, idi. Tko na jastuku
ima vrt služi tom vrtu danju i noću,
zelen i bez ičega svoga."
NIKOLINA PRKAČIN/Nika Našimoka
"Službeno pekarica. Kruh prodaje puku, a od vlasti kupuje brašno i njima odnosi umiješano tijesto na vaganje. Dakle, u svakodnevnom je doticaju je i s narodom i s vlasti, što je u sedamnaestom stoljeću rijetkost, zbog toga ubrzo postaje špijunka i vrlo imućna žena (što vidimo tek u njezinoj oporuci). Po sudskim zapisima sačuvanima iz tog vremena vidim da je ona preburna i direktna, neprihvaćena od ljudi, ali potrebna gradu. Sina naziva svojim duhovnim ocem, a kada poželi izaći iz ‘posla‘ dubrovačka vlast joj ne odobrava molbu i do smrti radi kao špijunka tj. pekarica. Trenutno u istraživanju i imaginiranju karaktera (pošto mnoge podatke nemamo) najzanimljivije mi je to što je Nika etiketirana. Podsjeća me na film ‘The hunt‘, gledaš film i cijelo vrijeme tražiš krivca da bi na kraju shvatio da se ne radi o tome je li netko počinio zločin ili nije već o tome da kada te društvo etiketira, gotovo je. Iz toga nema izlaza, etiketa je trajna. Svi smo mi etiketirani i sudjelujemo u stavljanju etikete na druge.
Samo što je Nikina etiketa prevelik teret s kojim se ona nije mogla mirno nositi i zbog toga upada u svađe, tuče… Ja osobno mogu reći da nemam nikakve sličnosti s Nikom na prvi pogled, ali zapravo imam svaku njenu karakteristiku samo sto puta umanjenu."
MARIN KLIŠMANIĆ/Muška figura u ovoj ženskoj priči
"Muška figura u ženskoj priči. Muškarac je na neki način sastavni dio ženskog života. Muškarac je odraz ženinog života zato ovdje jedan muškarac predstavlja više figura. Koristim riječ figura jer nisam ovu ulogu shvatio kao više malih uloga nego kao jednu univerzalnu ulogu koja mijenja oblik. Zato se i ne zamaram pretjerano da svaki od likova bude različit. Ja sam samo muški princip u ženskom svijetu."
