Kad sam bio dijete, mislio sam da će svi biti sretni, izjavio je jednom prilikom španjolski redatelje Pedro Almodóvar.
Ta rečenica pokazat će se ključnom u njegovu bogatom stvaralaštvu. Rođen 1949. u mjestašcu Calzadě u pokrajini La Manchi, rastao je u vrijeme diktature Francisca Franca, a ta iskustva oblikovala su njegov pogled na svijet i utjecala na njegove teme, koje su u to doba često bile tabuizirane. Kao devetogodišnjak s roditeljima, bratom i sestrama preselio se u grad Madrigalejo. Njegova majka je pisala i čitala pisma nepismenim susjedima, a Pedro je brzo shvatio kako ih je uljepšavala dok im je čitala. U eseju za El Pais iz 1999. napisao je: ‘Lokalne žene to nisu primjećivale, jer su izmišljene stvari uvijek bile ekstenzija njihovih života. Bile su oduševljene nakon što bi im moja majka pročitala pisma‘.
Djetinjstvo Pedra Almodóvara izgleda poput scena iz njegovih filmova. Dječak poslan iz svog sela u katolički internat koji bijeg pronalazi u kinu na kraju ulice. Mjesto radnje je Extremandura, pokrajina na zapadu Španjolske gdje je svjetlo jarko, a u mračnom kinu sve su oči uprte u holivudske dive. Ravnatelj katoličkog internata upozorio je da gledanje američkih filmova malog Pedra može stajati raja, a njegovim prijateljima bilo je čudno što ga više zanima ljubavni život Ave Gardner od dječjih igara. Te teme prate ga još od djetinjstva: holivudski glamur, vjerska opresija, oslobađajuća snaga promjene i obiteljska ljubav. Baš poput Cervantesa, Almodóvar dolazi iz La Manche, i poput Lorcina, njegovo djetinjstvo, kako je jednom rekao, bilo je veoma folklorno. Roditelji su željeli da postane svećenik. Imao je predivan glas i kler mu se divio, ali on je mrzio autoritativni oblik školovanja. Neki od svećenika seksualno su zlostavljali učenike s kojima je dijelio klupe. Čin u kojem vjernici ljube biskupov prsten bio mu je gadljiv i odbojan, a u razgovoru za GQ rekao je da je doslovno mogao zamisliti njihove ruke zaprljane spermom. Unatoč svemu, privlačila ga je tajnovitost i raskoš katolicizma.
"Ja sam posibilist", izjavio je, iz čega se da naslutiti da je praktičan i optimist. Umjesto da odbaci katoličanstvo, kladio se s bogom.
"Cijelu godinu ići ću na misu i on će mi se ukazati", obećao si je. No bog je ostao nevidljiv i Almodóvar je ubrzo nakon toga prestao ići u crkvu. Umjesto crkve pronašao je nešto drugo što će štovati - u formi glamuroznih ilustracija glumaca, koje su se zvale cromos i dolazile su u pakiranjima čokolada.
"Želio sam pripadati tom svijetu, a ne svijetu gdje su mlade žene zatvorene u svojim domovima jer su trudne", rekao je.
Pedro i njegov sedam godina mlađi brat redovito su odlazili u kino i tako je sve počelo. Kao sedamnaestogodišnjak došao je kući iz internata i rekao roditeljima da odlazi u Madrid, na što je otac rekao da će ga prijaviti policiji. U glavni grad stigao je 1967. s velikom glađu za umjetnošću. Ubrzo je pustio brkove i kosu. Radio je brojne poslove - bio je DJ i statist u filmovima. Dvije godine kasnije radio je kao pomoćnik u državnom telekomu i u to je vrijeme počeo pisati scenarij za svoj prvi film. General Franco još je bio na vlasti, a njegov režim bio je nesklon avangardnoj filmskoj estetici.
U vrijeme kad je Almodóvar došao u Madrid, Franco je bio u sedamdesetima i pomalo je netrpeljivost prema umjetničkom izražavanju slabjela, barem u većim gradovima i na fakultetima. Pedro je namjeravao upisati filmsku školu - Madrid je imao samo jednu, ali kako je Franco na nju gledao kao na središte komunizma, zatvorio ju je. S obzirom na to da je bio posibilist, kupio je superosmicu i počeo snimati kratke filmove. Od samih početaka zanimala ga je patologija obiteljskih odnosa i seksualna fluidnost. Njegova seksualnost, baš kao i njegovi likovi, bila je fluidna.
"Često sam spavao i sa ženama. Do 34. sam bio biseksualan", rekao je.
Od ranijih eksperimentalnih filmova pa sve do komercijalnih uspješnica, Almodóvar je izgradio jedinstven stil, prepoznatljiv po živim bojama, dramatičnim scenama i kompleksnim ženskim likovima. Njegovi filmovi često su obavijeni atmosferom nostalgije, ali i mračnog humora. Kada je započinjao svoju karijeru 70-ih godina, jedan od najslavnijih španjolskih redatelja veoma je brzo postao predvodnik transformacije svoje zemlje iz 40-godišnje diktature u moderno kapitalističko društvo. U vrijeme generala Franca zatvorene su španjolske filmske škole pa su se Almodóvarove ranije komedije često doživljavale kao znak, barem u inozemstvu, da je Španjolska okrenula novi list. Surađivao je sa samostalnim umjetnicima u eklektičnom i kreativnom okružju koji su činili La Movidu, nešto poput Warholove Tvornice. No njegova frivolnost uvijek se doimala političkom. Ono što njegove filmove čini drukčijim od drugih je sposobnost da kombinira oku primamljive vizualne elemente i neobične priče tako da su istodobno zabavne i provokativne.
U početku je imao problema s financiranjem svojih filmova, opisivao ih je kao da ima petero djece s pet različitih muškaraca, pa je s bratom Augustinom 1986. osnovao produkcijsku kuću El Deseo, što na španjolskom znači strast. U njegovim ranim filmovima časne sestre su pušile travu, bilo je pornozvijezda i incestuoznih transseksualaca, a domaćice su se seksale sa strancima pod tušem. Film iz 1984. ‘Čime sam to zaslužila?‘, u kojem igra Carmen Maura, prva od brojnih Almodóvarovih chicas (glumicama s kojima redovito radi), seksualno je frustrirana kućanica koja namješta svoga sina zubaru pedofilu. U filmu ‘Zakon požude‘ Antonio Banderas glumi psihopata koji voli analni seks. U njegovim ranim filmovima svaka scena je prepuna seksa i nasilja, ali i subverzivnog humora i naklonosti prema marginaliziranima i nepodobnima, pa je danas lako zaboraviti koliko su bili revolucionarni. Almodóvar je o seksualnoj fluidnosti progovarao 30 godina prije nego što je postala mainstream. Njegova filmska vizija oslobodila je Španjolsku seksualno, vjerski i, ono najvažnije, od stoljeća dugog kompleksa kulturne inferiornosti. Pedrova verzija Španjolske bila je svježa i zabavna. Pravi problemi obrađivani su na blaži način, dok je melodramu shvaćao ozbiljno. ‘Žene na rubu živčanog sloma‘ iz 1988. bile su njegov prvi komercijalni uspjeh izvan Španjolske.
Neki su taj njegov uspjeh doživjeli kao da se prodao. No, iduće godine je filmom ‘Veži me‘, gdje se žena zaljubi u svoga otmičara, svim kritičarima začepio usta. Za film ‘Sve o mojoj majci‘ iz 1999. dobio je Oscara za najbolji strani film, a za najbolji scenarij 2002. za film ‘Pričaj s njom‘. Iako su sredinom devedesetih almodrame dominirale, njegova komična crta prisutna je u svim njegovim filmovima. Almodóvarovo ranije nastojanje da snima filmove kao da Franco nikada nije postojao značilo je da su desetljećima njegovi filmovi bili smješteni u sadašnjost te su bili nevjerojatno optimistični. Njegovo opiranje da direktno adresira diktaturu i građanski rat rezultiralo je filmovima koji su privlačili pažnju bilo kroz istraživanje osobne tuge ili aluzija na tuđe traume, poput onih pod generalom Videlom u Argentini ili rata u Bosni. Sve do uvodne špice u filmu ‘Živo meso‘ iz 1997. čija je radnja smještena u Madridu 1970., vidi se da se počinje baviti španjolskom bolnom poviješću. No njegov najmračniji povratak u prošlost evidentan je u filmu ‘Loš odgoj‘ iz 2004., priči s elementima noira o seksualnom zlostavljanju djece u katoličkoj školi tijekom diktature i naknadnom prikrivanju zločina u demokratskoj Španjolskoj.
Filmovi poput ‘Kike‘ i ‘Kože u kojoj živim‘, koji sadrže scene silovanja, suicida i sakaćenja, podijelili su kritičare i publiku izvan Španjolske.
"Nikada nisam želio biti skandalozan. To je rezervirano za Larsa von Triera. Samo sam htio ispričati priče iz vlastite vizure, iako priznajem da ponekad moji filmovi znaju biti pretjerani. No snimam filmove već četrdeset godina i danas su oni vjerojatno puno manje šokantni. U mojim godinama prirodno je da živiš mirnije. Filmove sam počeo snimati u specifičnom trenutku kada je Španjolska postala demokratska zemlja, a novostečena sloboda pretočena je u sve oblike društvenog, umjetničkog i filmskog izričaja. Pojavila se ta ogromna i uzbudljiva sloboda užitaka koju su nam ranije uskraćivali i naravno da je to utjecalo na filmsko stvaralaštvo", rekao je Almodóvar.
Mnogo se pričalo i o njegovu senzibilitetu prema gay zajednici, koji se reflektira u tome kako portretira žene u svojim filmovima, ali i zbog pretpostavki da su njegovi radovi razuzdani jer je njihov autor homoseksualac.
"Ne mislim da moja seksualnost nužno ima utjecaja na ono što radim. Ne vjerujem u anglosaksonski opis gay filmova. Jedan od mojih filmova, ‘Zakon žudnje‘, ima sve gay likove i imao je velik utjecaj na tu zajednicu. Dosta ljudi mi je reklo da su se autali nakon što su ga pogledali. Po meni to nije gay film - to je priča o likovima koji su pod utjecajem razarajuće strasti. Ta priča mogla bi se odnositi na sve", rekao je.
Dio njegove privlačnosti je u tome što slavi žene, i to ne samo one lijepe. Važniji je način na koji piše, bira uloge i snima žene u svojim filmovima, jer je tijekom odrastanja bio okružen njima. Osim s Carmen Maurom, često je surađivao i s drugim muzama, poput Victorije Abril, Rossy de Palme, Cecilije Roth i nezamjenjive Penelope Cruz.
"U mojim filmovima postoje dvije vrste žena: one nastale prema mojoj majci i njezinim prijateljicama koje tračaju i ispravljaju krivu Drinu. Očevi su također bili važni, ali su obično bili odsutni. Tako da priče dolaze od žena. Druga vrsta žena povezana je s La Movidom: one su snažne i neovisne. Ta dva modela žena uvijek su prisutna u mojim filmovima", rekao je.
Melodrama, film noir, talijanski neorealizam i španjolske komedije iz 50-ih i 60-ih godina imali su utjecaj na njegove filmove, a u njegovim radovima prisutne su i brojne reference na umjetnost i književnost. Primjerak zbirke priča nobelovke Alice Munro ‘Runaway‘ pojavljuje se u filmu ‘Koža u kojoj živim‘, a prema tri priče iz te zbirke snimio je i film ‘Julieta‘.
Ljudi koji su s njim radili ističu njegovu strast za detalje. S glumcima radi mjesecima, kao da pripremaju kazališnu predstavu. Upravo takav minuciozni pristup snimanju sprečavao ga je da prihvaća poslove u Hollywoodu, iako je često govorio kako bi rado snimao na engleskom jeziku. Odbio je režirati dva američka filma: ‘Redovnice nastupaju‘ i ‘Planinu Brokeback‘. Njegov 20. film, ‘Julieta‘, trebao je biti snimljen na engleskom, s Meryl Streep u glavnoj ulozi. Naposljetku je odlučio da ne može imati kontrolu kad ne radi na materinskom jeziku. No to je odlučio promijeniti, što mu se itekako isplatilo. Nakon što je prije dvije godine prema monodrami Jeana Cocteaua ‘The human voice‘ napravio kratki film, uslijedio je kratki gay vestern ‘Čudan način života‘ s Ethanom Hawkeom i Pedrom Pascalom.
Njegov prvi dugometražni film na engleskom jeziku ‘Susjedna soba‘, koji se bavi temom eutanazije i klimatskih promjena, osvojio je Zlatnog lava na ovogodišnjoj Mostri. Film u kojem glume Tilda Swinton i Julianne Moore govori o važnosti njegovanja života, ali istodobno daje do znanja da ljudi imaju pravo na dostojanstvenu smrt. U jednoj sceni Tilda Swinton, koja glumi terminalno bolesnu ženu, kaže: ‘Neću otići u nesnosnom čemeru.‘
Njegovi su filmovi poput snova gdje se svatko od nas suočava sa stvarima koje nas plaše.
Danas Almodóvar živi povučeno u Madridu. Od 2002. je u vezi s Fernandom Iglesiasom, ali žive odvojeno. Fotofobija, odnosno tjelesna preosjetljivost na svjetlo, prisutna je u njegovom životu i radu, pa većinu vremena provodi u zatvorenome gledajući filmove. Mašta o otvaranju kina kako bi mladima pokazao ljepotu filmskih klasika. Redatelj koji je uvijek gledao prema naprijed, sada se vraća u prošlost. Godine i slava od njega su stvorili legendu. Čak je i jedan park u La Manchi nazvan po njemu. Izgleda da čak ni Pedro Almodóvar ne može zauvijek ostati enfante terrible.