“Spremio sam ti vrećicu s novim hlačama koju si sakrila ispod suvozačkog mjesta”, rekao je hladnokrvno Petrin muž kad joj je preparkirao auto da ne dobije sedamstotu kaznu ovog mjeseca. Uspjela je zaboraviti da je u paušalnoj šetnji sasvim slučajno, kao gonjena nekim unutarnjim hipnotičkim glasom, skrenula u dućan u čijem su se izlogu šepurile crvene kožnate hlače. Tek nekoliko sati kasnije, bile su skrivene u njezinom nepropisno parkiranom automobilu, spremne da ih otkrije njezin suprug. Slučaj je htio da pije kavu baš sa mnom kad joj je vraćao ključeve, i nježno namignuo da je pronašao plijen. Zašto skrivaš hlače, pitala sam šokirano. Pa to su tvoji novci, tvoj život, krenula sam žestokom feminističkom artiljerijom. “Od sebe same, najvjerojatnije, jer ni samoj sebi ne znam objasniti kako je moguće da, iako mi je ormar pred pucanjem “nemam kaj za obuć'” Zar ti ne skrivaš? Baš nikada? Nisi izmislila da si posudila od frendice, da ti je netko poklonio, nisi se tresla hoće li poštar pozvoniti baš onaj dan kad V. ostane doma zbog korone?” Ta mi se navada učinila staromodnom, ali mi se i upalila lampica - ne mogu odgovoriti negativno baš na svako Petrino pitanje. Koliko je online shopping emancipiranim ženama tajna, intimna akcija - nešto između ranojutarnjeg walk of shamea koji vide samo poštar i Ona, i pripadnost pokretu otpora koji za cilj ima spasiti (pre)skupi odjevni predmet? Zovem Ameriku, rade li to i na zapadu ili samo mi u patrijarhatu Balkana? Lynn sliježe ramenima i priznaje da joj je dostavljač skoro na popisu za krštenje djeteta koliko se često viđaju.
“Skrivam od same sebe”, nastavlja Petra mirno, sigurno, “jer negdje duboko znam da mi ne trebaju nove crvene kožnate hlače, ne kao zrak i voda i štednja za treći svjetski rat i keš koji ćemo podnijeti sa sobom kad jednom, kao kod Cormaca McCarthyja, krenemo tražiti neozračenu oazu”. Pitam se koliko to žena zapravo radi, daje adrese ureda za hitne dostave koje rješavaju “nemam kaj za obuć'” problem, i što stručnjaci kažu o takvoj vrsti neiskrenosti kod emancipiranih parova i financijski neovisnih žena. Većina mojih prijateljica u anketi na Facebook profilu reći će mi šokirano da one ništa ne skrivaju, jer su to, zaboga, njihovi novci. Iako u potpunosti podržavam tu drčnu pravovjernost, u mene se uvlači crv sumnje. Lažu li ili jednostavno nisu toliko ovisne o modi kao fashionistice koje su spremne izmisliti Boga i vraga da dođu do komada koji im "nedostaje" do potpune sreće. Javljaju se i muškarci koji priznaju da i sami naručuju upitne dostave - boardgameove i opremu za vježbanje, te razne dodatke za kuću.
“Stručnjakinja” koju ću posljedično kontaktirati za savjet nije psihologinja - nisam ih htjela uznemiravati radi sveukupnog stanja nacije kada ima većih problema od činjenice da je dostavljačka služba promijenila kadar - već vlasnica dizajnerskog online butika, koja mi kaže da 30-40 posto klijentica traži da narudžbe dostavlja u ured/kod prijateljice/kod roditelja. Možda se samo onda ja družim s pravovjernima?
Evo rezultata istraživanja u mom mikrosvijetu: većina emancipiranih žena, pogotovo feministkinja, zgrožene su idejom da bi ikada morale skrivati narudžbe. Smatraju to ponižavanjem i patrijarhalnom ostavštinom te znakom problema u odnosu. Ipak, postoje i vlasnice uspješnih biznisa koje “malo zaokruže cijenu prema dolje”. U daljnjem razgovoru zaključujemo da je u pitanju ovaj fenomen: ako ne priznamo bespotrebni trošak najbližoj osobi koju imamo (našem partneru ili partnerici), nismo ga priznali ni sebi. Ispada da to ovisi i o godinama: mlađe su žene sklonije “muljanju”, dok, što smo starije, sve ponosnije otvaramo vrata dostavljačima i potpisujemo narudžbe koje popunjavaju emotivnu (ili garderobnu) rupu. Gotovo prkosno: da, naručila sam bijele čizme kakve se laiku čini da već imam, samo se usudite postaviti pitanje zašto! Žene pak mnogo starije generacije, iz vremena kad je plaća u kuverti išla ravno u zajednički socijalistički budžet, pisat će mi u inbox i priznati kutije talijanskih cipela skrivene ispod kreveta tijekom cijelog života, pa čak i komade nakita koje su “dobile od prijateljica”. Što je razumnija narudžba, dakako, pada potreba za skrivanjem, pa ostaje pitanje jesu li one koje izmišljaju čudesa samo da ne bi odgovornost za nove cipele pala na njih duboko svjesne da su žrtve mode, bezumne shoppingholičarke u potrazi za instantnom gratifikacijom ili su samo žene koje biraju svoju bitku i praktično zaobiđu minu obiteljskog sukoba?
Priznajem, skrivanje online shoppinga duboko je uznemirujuće s feminističke strane, ako ga promatramo analitički izvučenog iz konteksta cijelog života. Naši novci su naši, sve dok nisu obiteljski i dok obitelj ne zahtijeva izdatke koji nisu kompatibilni s Tjednom mode u Parizu. Čak i kao igra ta dinamika odnosa u kojoj suprug nešto mora odobriti je ultra konzervativna. Ali Petrinog je supruga to nasmijalo. Ako ljude s kojima živimo (roditelji, partneri) gledamo kao ogledalo vlastitog karaktera, pogrešaka i uspjeha, postoji kut u kojem je logično da ne želimo priznati da smo - opet - potrošili više no što smijemo (a na što nas cijeli konzumeristički sistem tjera brojnim kompleksnim mehanizmima stvorenim upravo da provučemo karticu), a da isti nije zlostavljački ni patrijarhalan. Prešućivanje, kaže mi jedna prijateljica za kraj, za nju ima čak i natruhe intimnog prostora: želi isprobati robu bez osude, želi se sama sa sobom dogovoriti pristaje li joj nešto ili ne, i hoće li vratiti preskupi komad jer je - sama - shvatila da joj ne treba. Ipak, najbolje se snašla poznanica - koja inzistira na kodnom imenu Karmen - koja naručuje prilično slobodno i bez skrivanja, ali uvijek u narudžbu doda i nešto za nezakonitog. Sitnica, ali ga veseli, kaže. Jesu li tvoje sitnice? Nikada, smije se. To je ženska stvar, moda. Onaj tko to ne razumije, bolje da ne zna istinu.
