S ronjenjem na dah 33-godišnja Mirela Kardašević počela se baviti u tridesetoj godini života, da bi 2020. postavila novi svjetski rekord u ronjenju, u disciplini dinamika bez peraja - od 200 metara. Zatim je u ožujku ove godine ostvarila rezultat u disciplini dinamika sa stereo perajama u bazenu od čak 231 metra, što je također bio svjetski rekord, a rezultat u disciplini bez peraja popravila je na 206 metara.
Najuspješnija je bila i na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah koje se održalo u Beogradu. Kući se vratila s jednom zlatnom i dvije srebrne medalje, a već planira pripreme i za novo natjecanje koje se održava u listopadu ove godine. Mirela je k tome samopouzdana, snažna žena, samohrana je majka dvojice dječaka, voli ženstvenu modu i uživa u dobrom štivu. Ona je naša glam žena o kojoj smo željeli otkriti više - kakva je dok nije u bazenu, kako se nosi sa svojim strahovima i kako gleda na uspjehe, ispričala nam je u razgovoru.
Za početak, čestitke na sjajnom rezultatu i na osvojene tri medalje! Što za vas znači ovakav uspjeh?
- Hvala! Svaki uspjeh je nagrada za veliki trud, rad i odricanje. Odlazak na svjetsko prvenstvo za vrijeme korone je zasigurno drugačije i stresnije nego prijašnjih godina, tako da sam zadovoljna sa svojim postignućima, ali isto tako znam da uvijek može bolje. Sada nastupa kratki odmor, a nakon toga odlazak na Vis na pripreme za dubinsku sezonu i svjetsko dubinsko prvenstvo u Turskoj u desetom mjesecu.
Kako inače percipirate uspjehe u svom životu?
- Svaki uspjeh me motivira i potvrđuje mi dosadašnji rad. Nakon svakog natjecanja analiziram nastupe i gledam što sam mogla bolje napraviti, također pratim i konkurenciju kako bih možda nešto novo naučila. S obzirom na to da mi je ovo tek drugo svjetsko prvenstvo, mislim da mi je ovo do sada najveći uspjeh jer sam se vratila s tri medalje. Natječem se u sve tri dinamičke discipline što je izuzetno naporno jer nema dovoljno vremena za oporavak. Iako je umor na kraju presudio, ipak sam uspjela postići sva tri rezultata na najvišoj razini, što je rezultiralo jednim zlatom i dva srebra.
Uskoro krećete i s novim pripremama na Visu - otkrijte nam više o tome, kako izgleda vaš dan za vrijeme priprema?
- U srpnju i kolovozu treniram dubinu u Komiži na Visu. Na trening u more idemo ujutro jer su uvjeti tada najpogodniji i trening traje do sat i pol - dva. Nakon treninga imam odmor, i popodne radim suhi trening, odnosno snagu. Kada imam dan odmora, ubacim i suhu statiku ili dinamiku u moru (trening kao u bazenu) kako bih održavala apneju. Raspored je dosta gust i treba ga se strogo držati kako bi se moglo napredovati, a ujedno i oporaviti od treninga.
Hoćete li sada prvi put posjetiti Vis i ako da, čemu se veselite?
- Na Vis sam prvi put išla prošle godine i Komiža me oduševila, tako da se radujem ponovnom odlasku i nadam se ostati duže ovog ljeta. Najviše se veselim treningu u moru, kupanju i burgerima u Fabrici (smijeh).
Kako se osjećate dok ste pod vodom, dok ronite?
- Za mene je ronjenje sport u kojem sam ponovno pronašla sebe, gdje guram vlastite i ljudske granice. Oduvijek me privlačila tišina ispod površine i taj neki drugi bestežinski svijet u kojem nije bitno ništa drugo osim smirenosti i osluškivanja vlastitog tijela.
Je li put do uspjeha bio izazovan i koliko je zapravo teško uspjeti u ovakvom sportu na našim prostorima?
- Ronjenje je još uvijek marginalni sport na našim prostorima, ali i to se polako mijenja jer naši uspjesi ne mogu ostati nezapaženi. S obzirom na ostale države, mi još uvijek imamo loše uvjete i borimo se svaki dan kako bi to promijenili. Ronjenje je specifičan sport i potreban je cijeli tim iskusnih ljudi kako bi sportaši imali sve što je potrebno.
Put prema mojem uspjehu zasigurno nije bio lagan, bilo je tu puno uspjeha, ali i padova, no svaki neuspjeh sam prihvatila kao jednu dobru lekciju i izvukla sam samo ono najbolje iz njega. U sportu možete biti najbolji na svijetu, ali se uvijek može dogoditi neuspjeh jer je to sport, i tada je najpotrebnija potpora ljudi oko vas i ono najvažnije - da nikada ne sumnjate u sebe. Sretna sam što imam odlične ljude oko sebe - obitelj, trenera Ivana Drviša, kolegu Vanju Peleša, klub DPS Zagreb, gdje se svakodnevno bodrimo i motiviramo jedni druge jer na kraju svaki uspjeh je i zasluga ljudi koji su cijelo vrijeme bili uz vas.
Smatrate li da su žene u sportu i dalje zakinute u odnosu na muškarce i što bi se trebalo promijeniti?
- Smatram da stvari idu na bolje, no i dalje se premalo pažnje pridaje ženskom sportu. Zarada i medijska pažnja koju žene dobivaju naspram muškaraca je neusporediva. Nema razloga zašto bi tako trebalo biti. Danas ima mnogo žena koje su majke, zaposlene su i uz to su i sportašice koje postižu vrhunske rezultate, a i dalje manje zarađuju i manje su cijenjene, samo zato što su žene. Nadam se da će se i to jednog dana promijeniti jer ne zaslužujemo ništa manje nego ravnopravnost.
Susrećete li se s predrasudama i kako se protiv njih borite?
- Ne mogu reći da sam se susrela s nekim velikim predrasudama, a ako i jesam, ne pridajem im pažnju. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a ja nisam tu da nekoga uvjerim da nije u pravu.
Kako provodite slobodno vrijeme, u čemu uživate, a što vas opušta?
- Svoje slobodno vrijeme najčešće provodim uz dobru knjigu, seriju ili gledajući košarku. Volim otići sa sinovima na izlet ili se družiti s prijateljima. Priroda i knjiga me najviše opuštaju i pokušavam što vise vremena provoditi upravo tako.
Imate li guilty pleasure?
- To bi bila čokolada ili dobar burger. Volim hranu, ali zbog sporta imam dosta strog režim prehrane no uvijek se nagradim kada napravim dobar rezultat.
S obzirom na vaše zanimanje, kako njegujete lice, kosu i kožu, jesi li rituali ljepote uvelike drugačiji?
- S obzirom na to da su mi kosa i koža stalno izloženi kloru, suncu i moru, moram ih svakodnevno hidratizirati. Koristim kvalitetne proizvode kao što je hrvatski brand L'Adria koji me oduševio, a kosu njegujem u salonu Lagriff gdje je svakih par mjeseci nahrane s posebnim proizvodima. Doma koristim salonske proizvode za kosu jer ništa drugo je ne može dovoljno nahraniti.
Što je za vas istinska ljepota?
- Za mene je to prirodna ljepota bez puno šminke. A ujedno smatram da je najvažnije kakva je netko kao osoba - ako zrači pozitivom i ima karizmu, onda ništa drugo nije potrebno.
Kakav odnos imate prema modi?
- Volim jednostavnost, pokušavam kupovati čim više reciklirane odjeće jer danas sve više brendova tako stvara odjeću. Naravno, volim se lijepo odijenuti za neku posebnu prigodu, ali zbog sporta nemam često tu priliku tako da sam većinom u sportskom izdanju.
Kako biste opisali svoj stil, čiji modni izričaj cijenite?
- Volim jednostavan, ženstven i chic stil. Sviđa mi se jako dizajn Lei Lou od Aleksandre Dojčinović i kreacije Roberta Severa.
Što je za vas majčinstvo i koliko je teško balansirati obaveze samohrane majke i vrhunske sportašice?
- Majčinstvo je moja najvažnija uloga i uvijek dolazi na prvo mjesto. Trudim se da moji sinovi ne osjete moj izostanak dok sam na natjecanju. Trening i posao odrađujem dok su u školi, tako da sam im uvijek posvećena. Roditelji su mi velika pomoć i bez njih bi mi bilo znatno teže. Potrebna je velika organizacija kako bih sve obavila u jednom danu, ali uvijek nađem vremena za sve, pa tako i za prijatelje.
U čemu pronalazite snagu - za privatne i poslovne pothvate?
- Snagu najviše pronalazim u svojim sinovima i u svojem borbenom duhu. Naravno da tu ponekad postoje i teški trenuci, no život vas formira i naučila sam uvijek izvući samo ono najbolje. Na kraju krajeva, ako uz sve poteškoće koje se nađu na putu, postignete uspjeh, onda taj uspjeh još više vrijedi.
Kako se gradi samopouzdanje i u kakvom ste odnosu trenutačno s njim?
- Samopouzdanje se gradi kroz život. Potrebno je prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i vjerovati u svoje mogućnosti. Lako ga je izgubiti i ono što mi je najviše pomoglo pri izgradnji samopouzdanja je to da se nikada ne uspoređujem s drugima, bez obzira na to što sam postigla - smatram da je skromnost najvažnija osobina prema uspjehu.
Kako se nosite sa strahovima/izazovima u životu?
- Bez određenih izazova ili strahova vjerujem da puno toga ne bi bilo isto u mojem životu. Naučila sam se suočiti s nekim strahovima, a izazovi su tu samo da me motiviraju i zapravo pokažu koliko sam jaka kao osoba. Na kraju, bez izazova/strahova, bilo bi nam dosadno u životu.
