Slavenka Drakulić je naša istaknuta književnica, feministkinja i novinarka, kolumnistica Jutarnjeg lista. Razgovarali smo povodom reizdanja njezine prve publicističke knjige iz 1984. – "Smrtni grijesi feminizma", koja je ujedno bila jedna od prvih priloga feminizmu u bivšoj Jugoslaviji. U svojim je publicističkim i književnim djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi, propitujući i živote kreativnih žena koje su živjele s poznatim umjetnicima (Frida ili o boli, Mileva Einstein, Dora i Minotaur..).
Koji su to i danas smrtni grijesi feminizma? Danas kada su predvodnice klerikalnih suspektnih pokreta i političkih partija desne provenijencije – često istaknute, obrazovane žene?
S promjenom političkog sistema nakon 1989., pokazalo se da su neke odlike mentaliteta ipak ostale iste. Na primjer, patrijarhalne vrijednosti u odnosu na položaj žena u društvu. Ravnopravnost žena kod nas je naslijeđena iz prošlog socijalističkog zakonodavstva. Kao tadašnje feministkinje, inzistirale smo najviše na ostvarenju nekih prava, na emancipaciji u privatnom životu zbog razlika između društvenog i privatnog položaja žene. Bavile smo se i nasiljem u obitelji, koje se tada jedva spominjalo u javnosti. Pokazalo se da je, pored naslijeđenih emancipatorskih zakona, patrijarhat i dalje živ, zapravo življi nego ranije. U današnjoj Hrvatskoj desna vlada i katolička crkva kao i civilne udruge kao da žele da žena bude "drugotna". Za njih je "smrtni grijeh" želja velike većine žena da zadrže pravo na slobodu odlučivanja o pobačaju. Ovoj želji suprotstavlja se crkvena dogma o početku ljudskog života od začeća. Crkva naravno ima pravo propagirati svoju dogmu, međutim nema je pravo nametati zakonodavstvu sekularne države. Ipak, na samim ženama ostaje da ne prihvate ograničavanje svojih prava i sloboda odnosno da se tome odupru.
U Ninu 1985. pišete da društvo ne može nametnuti obvezu rađanja djece, međutim medijsko politička propaganda u kombinaciji s demografskim bajanjima to i dalje radi? Pitanje koje ste i vi u tom tekstu postavili jest – tko pravi djecu?
To sam pitanje postavila u smislu: čija su djeca? Naime, kad se govori o djeci, tendencija je odluke, brigu i odgovornost svesti na individue, njihove roditelje. Što je s društvom i želi li ono više djece i zašto? Na primjer, kad govorimo o demografskim problemima i depopulaciji, poruka ženama je da rađaju više djece. Ispostavlja se da odluka o broju djece nije samo na ženi ili roditeljskom paru, jer društvo, a pogotovo katolička crkva, direktno i indirektno preko civilnih organizacija radi na njih veliki pritisak. Nije samo kod nas tako, dovoljno je pogledati situaciju u Poljskoj koja upravo želi ukinuti jedan od četiri uvjeta za pobačaj, tešku malformaciju ploda. Naime djeca imaju svoju "cijenu". Želi li društvo više djece, mora tu cijenu platiti u obliku poboljšanja ekonomskih i socijalnih uvjeta općenito, a posebno socijalne pomoći i zdravstvene brige za žene. Ideološka propaganda tu slabo pomaže.
Mislite li da je demografija i dalje slaba točka nacionalističkih pokreta? I zašto se njoj toliko priklanjaju?
U društvu zaraženom nacionalizmom vlada propagira da nas ima što više. Ali depopulacija jest veliki problem i u drugim državama članicama EU-a, i to za konzervativne i progresivne vlade. Dogodilo se nešto što nitko nije predvidio, veliki broj mladih i iz bivših socijalističkih država napušta svoju zemlju i seli u neku prosperitetniju. Rekli bismo, trbuhom za kruhom. Ali prvi puta imamo fenomen "odlijeva mozgova" jer odlaze visokoobrazovani i to s obitelji i tako lišavaju svoju zemlju budućnosti. Nije to mali problem. I ovoj je vladi važna demografska politika i svako malo se to tematizira, ali broj stanovnika ne smanjuje se zbog , recimo, velikog broja pobačaja jer smo na dnu europske ljestvice - mladi parovi ili odlažu trenutak odluke zato jer nemaju uvjete, ili masovno odlaze u inozemstvo.
Kako se određujete prema glam kulturi koja se uspostavlja u medijima ili medijima poput ovog koji je i glam i feministički? I to može biti.
Kada mlade glam-zvijezde šalju pozitivne poruke o položaju žena, ne samo da će više ljudi poslušati te poruke, nego će poruke doprijeti i do publike do koje inače ne bi. Lijepo je da glumice i pjevačice imaju feminističke istupe i podržavaju ravnopravnost, ali naravno da to nije dovoljno.
Pisali ste o Fridi i Dori Maar – koje su vam se dvojbe uspostavljale oko reprezentacije istih? Jeste li ih htjeli prikazati kao feministkinje, imate li osjećaj da ste to napravili – i/ili što biste sada s uvijek opasnom naknadnom pameću izmijenili u tim tekstovima?
Ideologija je pogubna za umjetničko stvaralaštvo. Zbog toga ne bih govorila o namjeri plasiranja nekih ideja, jer to mi sasvim sigurno nije bio cilj. Željela sam pokazati te tri žene - dodala bih i Milevu Einstein - i njihove sudbine. Bile su izvanredno talentirane individue kojima je zbog društvenih okolnosti i dominacije muškaraca bilo teško postići uspjeh odnosno ostvariti sebe kao umjetnice ili znanstvenice.
U jednom tekstu govorite da nam je potrebna emancipacija nakon emancipacije – o kojim strategijama tu valja misliti?
Današnje mlade žene i na istoku i na zapadu zatekle su puno bolju situaciju u smislu prava za koju su se izborile njihove majke i bake. Vjerojatno im se zbog toga čini da se one nemaju zašto boriti kad im je dobro pa na feminizam gledaju kao na nešto što pripada davnoj prošlosti. Ali to se obično mijenja kad se trebaju zaposliti, kad dobiju djecu i moraju obavljati sve kućanske poslove, to jest kada nejednakost iskuse na vlastitoj koži. Da nasilje u obitelji niti ne spominjemo. Dakle, radi se o paradoksu jer današnje žene, i nakon ravnopravnosti postignute u prošlim generacijama, ponovno trebaju ravnopravnost. Tko će je i kako izboriti? Bojim se da je jedini način osvještavanje i borba samih žena, jer nitko se za njihova prava neće izboriti osim njih samih.
Kako gledate na suvremene ženske pokrete koji su dobili medijsku vidljivost? Od #metoo do #spasime? Što vidite kao sljedeće točke otpora s kojima će se morati, nažalost, suočiti?
Rekla bih da su ta dva fenomena različita jer #metoo ima za cilj osvještavanje o seksualnom uznemiravanju i nasilju, a #spasime je više fokusiran na nasilje u obitelji. I oba su jako korisna za osvještavanje, a uspjeh ovisi najviše o tradiciji i mentalitetu pojedinih zemalja. Na primjer, #metoo ima vrlo slab odjek u istočnoj Europi. Ne radi se o tome da ima manje uznemiravanja i nasilja nego da se, recimo uznemiravanje, manje prijavljuje. Za Hrvatsku je #spasime, organizacija protesta podrške i financijske pomoći žrtvama nasilja, neobično važan fenomen (ne i pokret). Prije svega zbog medijske vidljivosti i poruka, ali i u smislu organizacije kao dokaz da je to moguće. Međutim, ostaje problem činjenice da su žene, iz različitih razloga, u prosjeku manje plaćene od muškaraca. Pa zbog toga penzionerke spadaju u financijski najugroženiju skupinu. Oko toga bi se trebali okupiti svi osviješteni građani, a ne samo žene. Trebali bismo imati na umu da ne samo da ženska prava nikada nisu do kraja izborena - nego im mogu biti i uskraćena.
