Teško je opisati procese, mogu samo nabrojati tijek misli. Šta će bit s nonom, kako će ona ovo preživit, isuse kako je tata, kako su strina, rođak, rodica, nije fer, tek je posta dida, jesu li ga cijenili dovoljno, hoće li ga sada cijeniti više, kako je nona, kako je tata, odakle mi pravo da tugujem, pa nisam ga dvije godine vidio, dobro Slavko korona je, nisi zbog toga išao doli, nije dobro, nisam bio na rođakovom vjenčanju jer sam snimao, jedini ja iz cile familije, ako mene boli ovoliko, koliko tek onda boli Đanu, Anu, Josipa, čekaj zašto me sad odjednom više ne boli, koji mi je đava, a ne evo, ok boli me, isuse nema više strike, ko je sljedeći, moram u Split hitno, ne želim u Split, nisam opremljen nositi se s tom boli, ne mogu pogledati nonu u oči, kako je ovo moguće, moram hitno doma.
Ovo je proces od 15 minuta. Ciklično se ponavljao par sati, umarao, moram nešto napisati, novinari ionako već zovu za izjavu - dat ću svoju kako spada.
Kao ljudi smo opremljeni savršenim mehanizmima. Disanje, otkucaji srca, majčinstvo, porod, ne znam, preglup sam i prazan da sad pišem koncizno za što smo sve opremljeni. Jedna stvar kojom nismo je nošenje sa smrću. Sve znamo, znamo da mora doći, znamo da je neizbježna, a kad dođe odjednom ne postoji mehanizam koji se upali da nam sve to bude eto - normalno. A s obzirom na to da sumnjam da bi nas Bog, Majka Priroda, Svemir, tko god, zaboravio opremiti mehanizmom kako se nositi sa smrću, jedini logičan zaključak mi je da je smrt sama po sebi mehanizam. Mehanizam za kako se nositi za životom.
Moj stric je bio pravi primjer kako se nositi sa životom. Napravio je svoju obitelj ponosnom, izgubio je oca kao tinejdžer, ali je bio borac. Izgradio je savršen dom, odgojio prekrasnu djecu, bio je slab na nepravdu, najebao je jer je bio slab na nepravdu, bio je veliki košarkaš, borac na terenu. Obožavao je svog brata, svoju majku, obitelj, svog psa, čak i mog psa koji je jednom napao njegovog psa. Bio je čovjek. Div. Ljudina. I bio je netko tko je spreman dići slušalicu i nazvati te samo da ti kaže da je ponosan i da si ga usrećio.
Cijeli život me pitaju "Šta ti dođe Goran Sobin?". Iako odgovor znam i izbiflam napamet, uvijek isti - stric, od oca brat, uvijek sam ga izgovarao s ustima punim ponosa. Jedan dan zazvonio mi je telefon, striko me zvao, kaže „Danas su me pitali šta ti dođe onaj glumac Sobin, moram ti reći da u životu nisam bio sretniji i ponosniji.“ I svaki idući put, kad bi me pohvalio, a nije to radio često i razbacivao se, uvijek je koristio samo riječi "ponosni smo" i "usrećio si nas". Riječi koje su iza sebe imale i pohvalu, ali i jedan ton koji je davao do znanja da imaš tu odgovornost prema obitelji. I prije nego pomislite da smo cosa nostra, moj stric je izgubio oca s 13, na isti način na koji su njega sinoć izgubila njegova predivna djeca, veličanstveni mladi ljudi. I vjerojatno cijeli život nije prežalio što nije uspio čuti te riječi od svog oca bez obzira na sve uspjehe. I zato ih je stalno ponavljao nama. Da nam da do znanja da smo primijećeni i da ono što radimo veseli naše najbliže. I da je to vjerojatno najbitnije.
Tren kad me stric nazvao i rekao da je ponosan definirao je sve što želim u životu. Živjeti tako da su ljudi koji me vole ponosni na mene. Ne uspijeva mi uvijek. Ne uspijeva mi skoro nikad. Siguran sam da ni njemu nije uvijek uspijevalo. Ali je frajer od 206 cm dolazio na moje premijere i gužvao se u premaloj stolici u zadnjem redu da „nikome ne smeta njegova glava i da svi vide njegovog nećaka.“ Čak i tih 206 cm nije bilo dovoljno za njegovo ogromno srce.
I o tom njegovom ogromnom srcu sada pišu apsolutno svi. Nije važno kako si umro, nego kako si živio. Smrt nam pokazuje da ništa na ovom svijetu nije naše. Sve ti može biti oduzeto u sekundi. U poruci u noći. Znači sve je posuđeno. I zato za sve ljude, svaki trenutak, za sve na svijetu se sjetite, ponavljam, SVE NAM JE SAMO POSUĐENO. Ne uzimajte ništa, baš ništa zdravo za gotovo.
Jedino što nije posuđeno, jedino što ostaje nakon smrti su ljudi kojima ste rekli da ih volite, da su vas usrećili, da ste ponosni na njih. Njima ostaju uspomene. Pobrinite se da su te uspomene hvale vrijedne i da su toliko iskrene i značajne da ne blijede s godinama. Da ih usmjere prema zvijezdama. Mene je moj striko dobrim dijelom definirao. Ko zna, možda nitko nikad ne bi pokazao interes za Slavka Sobina da nije nećak Gorana Sobina. To mi je isto jednom rekao, nakon nekog intervjua. Nazvao me i rekao "Znaš šta mi je najbolje u ovom intervjuu? Šta me napokon nigdi niko nije spomenija".
U kasnim tridesetima sam. Bit će još ovakvih poruka ujutro da je netko otišao. Prije nego što očekujem. Jedan dan će nekome doći poruka da mene više nema. Bilo koji od tih dana želim samo znati da sam svima dao sve što sam imao, jer tamo negdje ne nosim ništa. Sve ostaje samo u ljudima i onome što naučiš njih da ostave nekim tamo daljim ljudima koji će postojati kad sve tvoje izblijedi.
Počivaj u nevjerojatno napetim turnirima koje ćeš spasiti u zadnjoj sekundi tamo negdje gore striko. Ma, koga lažem. Guštaj na pučini čekajući da zagrize. Znam da te dida Josip noćas gore dočekao i rekao ti napokon koliko je ponosan i koliko si ga usrećio.
#8 na srcu te nosam.
Nećak Gorana Sobina.
