Nikolina Šimunović je slikarica i profesorica u osnovnoj školi. Razgovarali smo povodom skorog otvorenja njezine nove izložbe u rodnom joj Dubrovniku - 27. svibnja 2021. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, uz sve prateće pandemijske predostrožnosti. “Lapis lazuli” naziv je izložbe,a ujedno i kristala koji je otkriven prije 6000 godina u planinama Afganistana. Ime je dobio prema latinskoj riječi lapis (kamen) i arapskoj riječi azula (plav). Kustosica izložbe Anita Ruso opisuje radove na ovoj izložbi kao „formate koje su se potpuno otele kontroli u svojim dimenzijama ali i u svojoj slojevitosti“. Naime, Nikolinin prepoznatljivi rukopis se već nekoliko godina temelji na kolažima sastavljenima od prošivenih komada slikarskog platna, minijaturnih detalja oslikanih do krajnjih granica. Osim što su njezine slikarske površine posve zasićene, one su dodatno podebljane slojevima različitih materijala i vrlo raznolikih tehnika koje se utapaju jedna u drugoj izmičući "golom oku" kao da se natječu koji će se bolje utopiti i uklopiti u raskošnu paletu plave. Prevladavajuće plavetnilo Nikolininih radova povod je za naziv izložbe. Jasno je i zašto: Lapis lazuli je vrlo privlačan kristal koji ima dovoljno minerala lazurita u sebi što mu daje magičnu plavu boju. Njegov prah koristio se za dobivanje azurno plave nijanse.
Slikarstvo i vi, kada ste postali simbioza?
- U paru smo otkad znam za sebe, ne sjećam se vremena prije.
Što vas vodi u slikanje? Što vam je potrebno? Što se mora dogoditi?
- Potrebno mi je jedino vrijeme. Kad god imam vremena odlazim u atelje. Ne trebaju biti zadovoljeni neki posebni uvjeti. Samo se trebam izdvojiti od svijeta i ući u sebe.
Kako disciplina tu ulazi kao kategorija?
- Svaki dan sam u ateljeu jer imam potrebu stvarati. Riječ je o procesu, a kontinuitet je iznimno važan. Ipak, umjetnici nisu kao sportaši. Nema posebnih programa, satnica. Stvaraš jer te nešto iznutra goni i nisi miran dok to ne ispoljiš. To ne znači da je uvijek dobro niti da si uvijek zadovoljan.
Mnoštvo je na ovoj izložbi kompozicija nastalih od minijaturnih crteža, paus papira, prozirnog organdija i tila prošivenih koncem i vunicom koji povezuju sve te različite materijale – možete li, želite li pojasniti svoja umjetnička rješenja? Odluke?
- Radim ono što me u tom trenutku raduje bez opterećenja, ne režiram nego istražujem sebe. Kolaž se provlači kroz sve radove, to je osnovni postupak na koji našivam i lijepim različite likovne postupke, igram se s raznim materijalima rekomponirajići oblike, boju i odnose između slika i crteža. U isto vrijeme to je proces i avantura. Ne mogu pojasniti svoja rješenja jer su ona intuitivna. Odluke dolaze spontano, bez svijesti da ih donosim. Volim eksperimentirati i izražavati se u raznim medijima.
Što vama znači sintagma "struktura slike"?
- Moja struktura slike rezultat je građenja njezinog prostora uz pomoć različitih materijala koji često nisu slikarski. Svaki dio platna ispunjen je do krajnjih granica. Prošivajući platno povezujem sve materijale i dajem strukturi još jedan sloj. Volim reljefnost i jedinstvenost svakog dijela slike na kojima se talože boje, stari i iskidani crteži i slike, ali i razne prozračne tkanina.
Izostaju li "konkretne" teme ili nisu dohvatljive na prvo gledanje? Što je "konkretno" u suvremenoj slici?
- U mojim djelima nema ničega što treba iščitavati, nema skrivenih značenja. Ona su stvorena za čisti estetski užitak i moj jedini cilj je priuštiti ljudima osjećaj blaženstva, nesputanosti, lakoće i živosti. Imaginarni motivi potpuno su nesputani detaljima i naracijom i odraz su stvaranja u dahu.
Plava od konotacije do rješenja – ispričajte nam vaš odnos s tom bojom?
- Plavu boju koristim nesvjesno. Ona je prisutna u dubrovačkim jutrima i predvečerjima. Upila sam je valjda kroz djetinjstvo i mladost. Ona je moj vlastiti "mediteranski brevijar". Bez nje ne mogu zamisliti vlastito stvaralaštvo. Ono bi bilo nešto nalik onoj "bajki koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa", kao što to objašnjava Macbeth.
Koje biste osjećaje istaknuli da su dominirali u nastajanju vaših radova, a koje mislite ili znate ili osjećate da sada dominiraju? Komuniciraju?
- Bilo je svega. Od gore spomenutih buke i bijesa do ljubavi i razdraganosti. Od nostalgije i letargičnosti do uzbuđenja, umora i olakšanja. Rad je dnevničkog karaktera tako da registrira zaista najrazličitija duhovna i tjelesna stanja. Trenutno osjećam mir i tišinu.
Što danas očekujete od reprezentacije, od izložbe u odnosu na neka vremena vaših umjetničkih početaka?
- Izložbom "Lapis lazuli" obilježit ću 20 godina od prve izložbe na kojoj sam sudjelovala. Što se više u nešto dam, očekivanja postaju veća. Danas mogu iskreno reći da su mi očekivanja veća. Voljela bih da puno ljudi posjeti izložbu i upozna se s mojim radom. Posebno bi mi bilo drago da je vide i ljudi iz inozemstva koji će, nadamo se, doći u Dubrovnik s početkom ljeta.
Kako biste opisali svoju biografiju, van standarda – Tko je Nikolina kada nije slikarica?
- I kada nisam ispred platna ne mogu pobjeći od kreativnosti, bilo da je riječ o kuhanju s djecom, izrađivanja nečega za vrtić i školu, uređenjem interijera ili redizajniranjem namještaja. Moji prijatelji me znaju zezati da kada dolaze kod mene, nekad ne znaju u koju su kuću ušli jer ako ne uređujem tuđi, onda se bavim svojim životnim prostorom. Ne mirujem ni kada se na prvu čini da mirujem, uvijek se u glavi nešto kuha. Uživam dok stvaram.
I za kraj – kako bi Nikolina odredila "filozofiju"svog djelovanja, umjetničkog, intimnog?
- Sretna sam što se u tišini svog ambijentalnog prostora mogu igrati kao dijete, tragati i istraživati, stati pred nove izazove koji će me odvesti u nepoznate likovne svjetove. Slikarstvo je jezik kojim se oslobađam, a slike su prostor u kojem se skroz slobodno krećem, u kojem se nalazim i osjećam prirodno.
