Iako se izbjegava nazivati piscem, jer mu ta riječ zvuči pretenciozno, Kristiana Novaka ne možemo drukčije predstaviti. Unatoč tome što mu pisanje nije primarno zanimanje - zaposlen je kao profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu - njegovi romani potvrđuju da je riječ o punokrvnom autoru. Dosad ih je objavio četiri - "Obješeni" (2005.), "Črna mati zemla" (2013.), "Ciganin, ali najljepši" (2016.) i "Slučaj vlastite pogibelji" (2023.), koji su ostvarili veliki uspjeh kod publike i kritike. Portal za književnost Moderna vremena prema podacima domaćih knjižara objavio je listu najprodavanijih naslova u 2023., gdje je prvo mjesto zauzeo upravo recentni Novakov roman.
Da piše scenično, potvrđuju i tri kazališna uprizorenja njegovih romana, kao i najave mini serije i filma koji će se snimati. Na početku našeg razgovora rekla sam mu da sam mislila da je studirao kreativno pisanje na nekom američkom koledžu, jer način na koji piše zaista nije svojstven domaćim autorima.
- Nisam studirao u Americi, ali sam čitao mnogo američkih priručnika i gledao nekoliko master classova. Štogod mislili o Amerikancima, oni za razliku od nas Europljana ne mistificiraju toliko stvari. Dosta toga veoma jednostavno objasne pa gotovo svatko može početi pisati - rekao je Novak.
A on je ozbiljnije počeo na faksu, da bi s 33 ostvario prvi uspjeh, zahvaljujući romanu "Črna mati zemla", koji je osvojio književnu nagradu tportala. Ostalo je povijest. Njegov aktualni roman "Slučaj vlastite pogibelji" u izdanju OceanMora rasprodao se u rekordnom roku, a mučna priča koja se zasniva na istinitom događaju samoubojstva mladog policajca pokazuje Novakovu pripovjedačku snagu i senzibilitet prema, kako on to naziva, običnom, poštenom i radišnom čovjeku. Ne želi da ga se naziva društveno angažiranim piscem, iako teme za svoje romane uzima iz svog okruženja. Na pitanje stvara li mu svaki novi roman pritisak da mora ispuniti očekivanja javnosti odgovara da se time ne zamara jer to nije dobro za njega.
Za 44-godišnjeg Novaka vrijeme je zasigurno na njegovoj strani. A obožavatelji će se morati strpjeti i još neko vrijeme uživati u postojećim naslovima, jer novi roman najavljuje za otprilike četiri godine. A možda nas ipak iznenadi...
"Slučaj vlastite pogibelji" je vaš četvrti roman. Pišete li lako i koliko za pisca distrakcije iz okoline utječu na njegov rad?
- Pišem jako teško. U početku sam mislio da sa mnom nešto nije u redu, sve dok nisam čuo iskustva drugih autorica i autora, bilo kroz intervjue ili razgovore s nekima od njih. Otprilike 80 posto mog procesa stvaranja je čisti užas. Naravno, postoje mali trenuci veselja nad nekom dobro napisanom rečenicom, koji brzo nestanu čim napišem nešto loše... Nekad mi dobro dođe to što sam se bavio sportom, jer mi ostaje vjera da iza tog teksta stoji dobra priča koju treba iznijeti i ako budem dovoljno dugo radio na njemu, ona će doista i zaživjeti onako kako sam zamislio ili barem približno. Tako da meni u prosjeku treba oko četiri godine da napišem roman, što zvuči prilično neisplativo, a djelomično i jest. Vjerojatno ne bih mogao pisati da nemam stalan posao. Ali onih posljednjih 20 posto kada je priča već skoro gotova i kada radim na detaljima pokušavajući pronaći bolji izraz, onda je to stvarno veliko zadovoljstvo.
Spomenuli ste da je dosta veliki razmak između vaših romana. Primjerice, Jonathan Franzen u prosjeku svakih deset godina objavi knjigu. Koliko se čovjek u tom razdoblju promijeni?
- To su veoma velika razdoblja, pa bih rekao jako. Barem se meni to dogodilo u zadnjih deset godina. U tom sam periodu dvaput promijenio posao - otišao sam u Rijeku na devet godina, pa se vratio u Zagreb, dobio sam troje djece... Naravno, uz pomoć supruge, odvukao sam djecu u zonu gdje nemaš kontrolu ni nad čim, gdje ti se čini da je život potpuni kaos i potpuni nered. Zanimljivo je kad drugim očima gledaš svoj život, gdje ti se čini da je sve puno dječjih stvari, da je nered posvuda, a tvoja kolica izgledaju kao da si ih našao na smetlištu, dok svi drugi izgledaju jako uredno. Nitko ne urla i ne plače, pa se pitam što nije u redu sa mnom, s nama... Sad su već djeca skoro pa razumna bića, no u zadnjih devet godina se puno toga promijenilo i to je bio neki znak odrastanja. Sport mi je dugo vremena bio praktički nekakav nastavak puberteta - živiš u periodima od šest mjeseci do sljedećeg velikog natjecanja. Putuješ, družiš se s mladima i ne razmišljaš predaleko u budućnost. Sad je to ipak drukčije. Ne mislim da sam ista osoba kao ona koja je pisala "Črnu mati zemlu" i "Ciganina". Upravo iz tog razloga imam potrebu objasniti ljudima, koji su se navukli na jednu od tih knjiga, da neće s mojim novim romanom dobiti podražaj na isti način.
Imate suprugu i troje djece. Koliko je izazovno pisati uz obitelj?
- Jako. Prije rođenja djece sam pisao nekoliko sati ujutro, pa bih onda otišao na posao, nakon toga se malo podružio, otišao na trening, vratio se kući pa opet pisao sat, dva - i tako nastane knjiga. Sad zna proći po mjesec dana da ne napišem ništa. Uz obaveze koje imam na faksu i uz konstantnu komunikaciju sa studentima, jednostavno ne nađem tih sat i pol dnevno. Izazovno je i frustrirajuće. Konstantno sam u nekoj fazi obavljanja hitnih i neodgodivih stvari, jer ako to odmah ne napravim, svijet će se raspasti ili dijete neće otići odjeveno u školu. Što znači da se ne mogu baviti onime što me stvarno obogaćuje jer misliš da si na ovome svijetu da ispričaš neke priče koje, ako ih ti ne ispričaš, nitko drugi neće.
Dakle, vi imate disciplinu, samo nemate vremena. A što ako vam u tih mjesec dana baš neka super ideja padne na pamet ili neka rečenica, zapišete li je ili naprosto pustite da ispari?
- U tih mjesec dana podsvijest i dalje radi. Zna se dogoditi da tijekom vožnje autocestom moram stati sa strane i zapisati neku rečenicu ili snimiti glasovnu poruku. I onda navečer to stavljam u jedan folder. Kad nakon nekog vremena pogledam taj tekst, često shvatim da nema nikakvu koherenciju, nema linearnost, nego je samo hrpa natuknica, tako da si ne smijem predugo pustiti da budem u toj fazi.
Tema vašeg posljednjeg romana dijelom je preuzeta iz stvarnog života. Što vas je privuklo tom slučaju - samoubojstvu mladog policajca?
- Privukla me upravo tragika njegove situacije, a nakon toga i tragika situacije te obitelji za koju mi se činilo da je ostala sama. Iako, naravno, nije. Mediji su dosta pisali o tom slučaju i javnost se nekako svrstala uz tu obitelj. Međutim, to nije dovoljno. Nisu dobili nikakvu zadovoljštinu u smislu sudskog epiloga, a posebno me inspirirala i pogodila sudbina brata, interventnog policajca, koji je ostao raditi u tom sustavu i taj posao radi vrhunski. On je odlikovani policajac koji spašava živote. Bilo mi je stalo ispričati priču jednog tihog, čestitog i časnog čovjeka koji je unatoč tragediji u cijeloj priči ostao ispravan. To mi je baš bilo jako nadahnjujuće. I naravno da sam imao etičku dvojbu, jer je obitelj stradalog policajca živa. Razmišljao sam jesam li previše ušao u nečiji privatni život i kopao po rani, koja vrlo vjerojatno nikada neće zacijeljeti, ali se možda malo smanjila. Budući da je od tog događaja prošlo deset godina, želio sam napisati knjigu zbog koje će tog mladog policajca zauvijek pamtiti. Čini se da su reakcije prekrasne i na knjigu i na predstavu te da ljudi vide moju plemenitu ideju.
Vaša tri romana doživjela su kazališno uprizorenje, a u planu je mini serija i film. Razmišljate li kad pišete svoje romane da bi oni jednoga dana mogli biti ekranizirani ili da bi prema njima mogla nastati predstava?
- Pa sad već da. Jer me iskustvo poučilo tome i očigledno tendiram tome da pišem tekstove koji su scenični, imaju dinamičnu radnju i fabulu. Nema sva književnost fabulu. Sad čitam Knausgaarda. Iako obožavam njegov tekst, ne znam kako bi se prema njemu snimila serija ili film. On nije sceničan. To je prekrasno slojevito razmišljanje o životu. Ja očito razmišljam odmah o priči koju pišem kao za film.
Američki?
- Da (smijeh).
Vaši romani me neodoljivo podsjećaju na scenarij serije "Pravi detektiv" i uvijek ih se sjetim kad je gledam.
- Zanimljivo da ste to spomenuli, jer je upravo prva sezona serije bila formativna referenca za "Ciganina". "Ciganina" sam, naime, počeo pisati iz trećeg lica, međutim, to je bilo jako suho. Nije to bio dobar tekst i prilično sam se mučio s njim. I onda sam počeo gledati "Pravog detektiva". Serija počinje s Matthewom McConaugheyjem kako daje iskaz: puši, pije pivo... I pomislio sam, da, to je to. S time da ja nisam htio biti u vizuri policajca, nego novinarke koja snima dokumentarac i postavlja pitanja. Zanimljivo kako ste to prepoznali.
Vaše likove je sustav prilično iznevjerio. Imate li vi povjerenja u sustav?
- Ne, najviše imam povjerenja u samog sebe i u uzak krug ljudi s kojima surađujem. U njih naprosto moram imati povjerenja i u toj mikrostrukturi mogu djelovati. Zahvalan sam na poslu koji me dopao. Jer raditi na faksu podrazumijeva određenu dozu autonomije. Znači, netko mi je dao posao i ima povjerenja da ću ga dobro raditi, imam odriješene ruke raditi sa studentima onako kako mislim da moram, a osim toga mi daje i neku vrstu fleksibilnosti u ostatku života, što je s jedne strane pozitivno, a s druge je prokletstvo. Pogotovo ako tvoj partner nema tu fleksibilnost, pa onda na onog drugoga otpada mnogo dnevnih zadataka koje treba obaviti.
Kako izbjeći da nepovjerenje u sustav i političare ne preraste u opsjednutost teorijama zavjere?
- Pokušavam se vrlo kritički odnositi prema bilo kakvim teorijama zavjere. Ali neke stvari koje sam ranije u potpunosti odbacivao kao nemoguće su se ispostavile točnima. Nisam vjerovao ljudima koji su mi govorili da nas prisluškuju preko mobitela, a u međuvremenu je ispalo da to više nije ni javna tajna. Danas se zbog toga pokreću sudski procesi. Problem je u tome što smo, osim činjenice da ljudi nemaju povjerenje u sustav, napretkom tehnologije suočeni s velikom nepoznanicom.
S čim konkretno, umjetnom inteligencijom?
- Ja ne mislim da je to inteligencija, već statistički model koji je izuzetno potentan. Postavlja se pitanje što ona može napraviti u smislu usmjeravanja naših života u budućnosti i koliko u cijeloj priči kao pojedinac imam zapravo slobodne volje. To, recimo, uvelike u današnje vrijeme pridonosi popularnosti prema teorijama zavjere.
Koje suvremene pisce volite? Vidim da trenutačno čitate Knausgaarda. Volite li autofikciju i postoji li šansa da vaš sljedeći roman bude autofikcija?
- Svaki moj roman ima elemenata autofikcije, samo su toliko uklopljeni u karaktere koji imaju svoj život da to na kraju nema veze sa mnom. Nisam u stanju napisati lik koji je izdan, zaljubljen ili nesretan a da nisam duboko zagrabio u svoje iskustvo. Katkad se i meni to isto dogodilo. Tako da u svim mojim likovima ima dobar dio mene. Djelomično je teško povući točnu granicu između autora fikcije i onoga što nazivamo fikcija. Ja prvenstveno volim dobar tekst, i žanr mi nije bitan. A Knausgaard mi je odličan. Inače, čitam dosta poezije, i to hrvatske. Imamo sjajne pjesnikinje i pjesnike. Jedna od njih je Marija Andrijašević. Veselim se i novoj zbirci Marka Pogačara. U zadnje vrijeme sam čitao dosta publicistike - Nou Hararija i Rutgera Bregmana. Njihova djela preporučujem ljudima. Generalno sam dosta sebičan čitatelj i većinom čitam ono što može nahraniti moju sljedeću knjigu. Čak i ako nabasam na dobar tekst, stavit ću ga sa strane ako je o temi ili o likovima koji me trenutačno ne zanimaju.
Statistike pokazuju da muškarci mnogo rjeđe čitaju ženske autorice, pa čak i fikciju. Američka književnica Grace Paley jednom je izjavila kako su žene uvijek činile uslugu muškarcima tako što su čitale njihove romane, dok muškarci nisu tu uslugu vratili. Dakle, ne postoji reciprocitet. Zašto je to tako?
- To iz svog iskustva ne mogu potvrditi. Meni je jedna od formativnih autorica bila Dubravka Ugrešić. Da moram nabrojati deset omiljenih autora i autorica u Hrvatskoj, većina njih bile bi žene. Marija Andrijašević, koju sam već spomenuo, Olja Savičević Ivančević, Monika Herceg, Ivana Sajko... Postoji nekoliko razloga zašto volim čitati ženske autorice. Prvi je, jer volim njihove tekstove, a drugi, da ih ne čitam, bilo bi mi teško stvarati ženske likove. Trebaju mi jednostavno dobri tekstovi koje pišu žene, i to ne samo naše, nego i strane. Recimo, jako volim Gillian Flynn. Svrstava je se u žanrovsku književnost, a ja je čitam i mislim si: "Stara moja, ti pišeš psihološku prozu, puno bolje od nekih autora koji se diče time da pišu visoku književnost." Također mi je bio odličan roman Bernardine Evaristo "Djevojka, žena, drugo".
Vaš glavni ženski lik u romanu kao da je napisala žena. Nije napisana stereotipno, niste od nje napravili karikaturu. Kako vam je to uspjelo? Ne vjerujem da je to samo zato što čitate ženske autorice.
- Generalno, pokušavam se truditi pisati da mi likovi ne skliznu u klišej. Na kraju ispada da se moram pripremiti, da moram zagrabiti duboko u sve što sam ikad čuo od svojih prijateljica, svoje sestre, svoje mame, bake, supruge, svojih dviju kćeri i u ono što sam čitao o ženama. Kad se cijeli taj dio odradi i kad imaš lik kojeg si stavio pred dvojbu i ako ga napraviš trodimenzionalnim, da nema samo dobre osobine, onda na kraju nije bitno je li taj karakter muško, žensko, kaktus, bicikl ili nešto treće jer je zaživio. Naravno da nije isto napisati ženski lik i muški lik, ali srušio sam nekakav zid s "Ciganinom", gdje sam svako malo mogao skliznuti - pišući o Mileni, kao sredovječnoj ženi, pišući o mladom Romu ili Nuzatu, Kurdu koji bježi iz Mosula. Nijedan od tih likova meni nije blizak i sve je to moglo ispasti kao aproprijacija, klišeizacija, kao romantizirajuća slika, no očigledno sam nekako uspio tako da više nemam strah.
Kad ste odlučili postati piscem. Jeste li imali podršku obitelji?
- Nisam još odlučio postati piscem. Zapravo, jednog dana kad odem na posao i kažem svojim kolegama da se neko vrijeme nećemo vidjeti, to će značiti da sam odlučio postati piscem. Nikad se ne bih htio potpuno prepustiti tome jer si onda ovisan o svom nadahnuću, a to je nepripitomljiva zvjerka. Nekad je tu, nekad nije, i nikad ne možeš za svoje sljedeće knjige znati kako će proći kod publike. Za svaku od svojih knjiga mislio sam da će biti katastrofa. Mislio sam da će me kritika pokopati, i triput sam se prevario. Tako je bilo i s ovim romanom, jer je potpuno drukčiji od prijašnjih, mislio sam da će me moja mala baza obožavatelja odbaciti. Ali nisu. Kad se u potpunosti posvetiš tekstu, kad stvarno daš u njega sve što imaš u tom trenutku, onda očigledno nešto proviri iz njega.
Sigurno je dobar osjećaj kad napravite nešto što naiđe na pozitivne reakcije. Kad dobijete dobar feedback od publike, pa i kritike. Kako se nosite s tim?
- Jako dobro. Ne smiješ se prepustiti svom osjećaju da si dobar pisac i da je svaka tvoja rečenica super. To moraš zaboraviti. Kad sretneš pisca ili spisateljicu koji obožavaju svaku svoju rečenicu i svaki svoj tekst, u pravilu si sreo lošeg pisca. Dajem si šansu da napravim nešto dobro. Recimo, u osnovnoj školi sam se dosta mučio sa sastavcima. Učitelj mi je znao govoriti da ono što sam napisao nema nikakvog smisla. Ali ja sam bio dijete hrvatskih gastarbajtera, pa je to možda jedan od razloga zašto sam bio loš u sastavcima. No zato sam u srednjoj imao odličnog profesora hrvatskog koji je radio na našim tekstovima. Pisanje me je više zainteresiralo na faksu kad sam počeo čitati hrvatsku i njemačku literaturu. I tako sam pomalo počeo pisati, iako u početku nisam imao uspjeha. Tek sam s 33 ustvari ozbiljno krenuo u spisateljske vode.
Znači, nije još došao trenutak kad ste pomislili: E sad sam postao pisac?
- Ja se generalno ne nazivam piscem. To mi zvuči nekako pretenciozno. Sama ta riječ - pisac. Nedavno sam gostovao u knjižnici u Vrapču i tamo sam čuo da je netko rekao kako uopće ne izgledam kao intelektualac. Ne znam je li to bio kompliment, ali ja sam ga tako doživio. Ja ne želim izgledati poput intelektualca s debelim okvirima, sakoom od tvida i cigaretom u ruci. To je taj neki stereotip koji ljudi stvore. A ja baš ne želim biti takav.
Može li se kod nas živjeti od pisanja?
- Pa moglo bi se. Ima ljudi koji žive od pisanja. Naravno da je to kruh sa sedam kora. Hrvatska je malo tržište, dosta toga ovisno je o Ministarstvu kulture koje daje poticaje. Ja se ne bih htio samo tome prepustiti. Ne bih htio svoju sudbinu dati samo u ruke inspiraciji. Ali što se tiče financijske strane, da svake dvije godine uspijem izbaciti novi roman, dalo bi se fino živjeti od pisanja. Ali nikad ne možeš znati što će biti hit. To je jako nesigurno. Teško je držati konstantu.
Stvara li vam pritisak da sa svakim novim romanom morate opravdati očekivanja?
- Ne, tu sam mentalno dosta jak. Kad krenem pisati novu priču, potisnem sve što je bilo s mojom spisateljskom karijerom i s prijašnjim hvalospjevima kako bih si dao priliku da napišem nešto što je u potpunosti novo. Jer i kad razmišljam o novoj priči, uvijek razmišljam o nečemu što zaslužuje svoj vlastiti jezik, tako da se ne bih ponavljao i ne bih radio uvijek jedne te iste likove. Ali kad bih počeo razmišljati što će netko reći... To jednostavno nije prirodno i nije dobro za mene.
A propos razgovora o tome može li se živjeti od pisanja, često se sjetim Edith Wharton, koja je bila jedna od rijetkih bogatih književnica, što je zaista rijetka privilegija za nekog pisca. Je li teško biti piscem ako vam to nije primarno zanimanje?
- Da, taj jedan posao koji imam je jako heterogen. Tu je nastava sa studentima na njemačkom, nakon toga dođeš u svoju sobu gdje istražuješ kako bi napisao članak na hrvatskom, pa nakon toga rješavaš administraciju u nekom sustavu koji si tek svladao. Čini mi se da obavljam tri posla u jednom. Bilo bi dobro da imam posao koji je malo više repetitivan. Umjesto toga, stalno moram stvarati nešto novo. Sad upadam u stereotip umjetnika koji se stalno žali, jer bi ljudi koji ne rade posao poput moga upravo htjeli kreativno stvarati. Kod mene je to previše za jednog mene.
Koje ste romane najviše puta pročitali?
- Knjige o Adrianu Moleu.
Može li književnost pridonijeti promjenama u društvu?
- Nisam siguran i to me ljudi pitaju zato što očigledno primjećuju da sam angažiran u svojim tekstovima, iako moja književnost ne proizlazi iz društvenog angažmana.
Dakle, niste aktivist?
- Ne bih rekao da sam aktivist. Zanima me čovjek koji je u dvojbi, koji je u gadnoj situaciji. U pravilu ta gadna situacija proizlazi od samog bivanja u nekom sustavu. Taj sustav može biti obitelj, može biti školstvo, država ili policija. Tako da samim time što si stavio čovjeka u nezgodnu poziciju u nekom sustavu, zagrebao si u nešto društveno. Ne vjerujem u književnost koja ima namjeru promijeniti svijet. Neće pasti vlada zbog neke knjige, kakva god ona bila, ali mislim da književnost, ako je doista dobra, može artikulirati stvari koje su ostale neartikulirane. Ovo će valjda biti dvadeseti put da citiram Slavoja Žižeka: "Mi se osjećamo slobodnima zato što nam nedostaje jezik da iskaže svoju neslobodu." Mislim da filozofija i književnost, poezija i proza - sve što govori malo dublje o ljudskom iskustvu može artikulirati nekakvu slobodu i neslobodu koje često nismo ni svjesni.
Tema vašeg romana kao da je prisutna gdje god se okrenemo. Nedavno smo imali slučaj ministra koji je u prometu usmrtio čovjeka i mnogi su pomislili da će taj slučaj biti zataškan. Jesmo li postali društvo u kojem je uvezanost normalna, gdje se štite besprizorni likovi i gdje se sve radi kako bi se stekla određena korist?
- Ja ću sad ići malo kontraintuitivno pa ću reći da smo u zadnjih dvadeset godina ipak doživjeli nekakav pozitivan pomak. Čini mi se da je prije dvadeset godina bilo lakše zataškati neku stvar nego što je to danas. Europska unija ima svoje izazove, ali ne vidim drugu alternativu. Sretan sam što smo ušli u EU jer mi se čini da imamo oči iznad ove naše političke elite koja i dalje postoji, koja je i dalje jednim dijelom kvarna i koja i dalje smatra da ima pravo raditi stvari na koje mi ostali nemamo pravo. I zato sam u svom romanu htio pokazati da stvaranje elita nije monolitno, nego da se i na lokalnoj razini stvaraju te iste male interesne skupine. One prolaze ispod radara zato što se smatra da uvijek postoje oni koji kradu više. Netko radi kvarnije stvari, i sve je to lijepo i u redu dok netko ne nastrada. Čim se stvori elita, to znači da je netko zakinut ili može biti zakinut zato što nema pristup istim resursima.
Kako ostati moralan u svijetu koji se tako radikalno mijenja?
- To je tema za esej. Ja ne bih htio da me se doživljava kao nekakvu moralnu vertikalu. Dapače, nekad imam oversharing svojih loših postupaka na poslu, u obitelji. Svaki dan kad sjedneš i reflektiraš o tome što si radio i na koji način si postupio u danu, nikad nisi potpuno zadovoljan. Barem je kod mene tako. Kao roditelj male djece ne možeš biti savršen, i gotovo. Jednostavno si u krivu. Tako da mislim da je put k tome da ostaneš moralan - reflektirati i biti u stanju ispričati se. Ponestalo je u javnom prostoru sposobnosti da se ljudi ispričaju jedni drugima. Odnosno ispričaju se tek kad nemaju drugog izlaza. Također, ljudi nemaju srama. Dakle, ministar kojeg ste spomenuli, koji nije bio pri svijesti, aktivira svoju povlasticu 6+6.
S vašim likovima se lako saživjeti. Čitatelj osjeća njihovu bol, strahove, nedoumice, unutarnja previranja i nada se sretnom kraju. Jesu li Profa i Marli, likovi iz vašeg novog romana, dobili svoj sretan kraj?
- To nije apsolutno sretan kraj. Svojoj mami i punici sam obećao napisati romantičnu komediju u kojoj će stvarno svi biti sretni. Ali sretan kraj u okviru mog zadnjeg romana je to što je Profa od jedne oportunistice postala čvrsta osoba, izborila se za pravdu i istinu, riskirala sve. I to je njezin emancipacijski proces. Ona mi je baš jako draga.
Da, unatoč svojim manama, jako je životna.
- Da, i baš zato sam zaljubljen u nju. A što se tiče Marlija, on je ostao ispravan, iako je imao svaki mogući argument da napravi dar mar, tako da mislim da je to sreća i na neki način sam htio dati razrješenje. To mi je tek sinulo pri kraju - razrješenje za sve tri knjige. Jer se svaka od te tri knjige bavi zapravo tom temom. Kako živjeti dalje ako si izgubio nešto bez čega ti se činilo da ne možeš živjeti. I ovdje je na neki način dan taj odgovor: moraš živjeti za druge. Živjeti samo za sebe je u redu, ali onda ne ostvaruješ preko drugih ljudi povezanost s nekim koga si izgubio.
Lik profesorice Blaženke možda je najveće iznenađenje jer se nitko nije nadao da će Profina najveća rivalka stati na njenu stranu. Jeste li to otpočetka planirali?
- Ne, htio sam napraviti lik vjeroučiteljice koja nije Marin Miletić, jer poznajem dvije bliske i izuzetno drage, dobre i razumne osobe koje se bave tim poslom, tako da su me one na neki način odvukle u tom smjeru. S druge strane mi je jako bitna njezina argumentacija u kojem trenutku je bila spremna oprostiti. Bila je spremna oprostiti tek kad je Profa kažnjena, što daje jednu kompleksnost tom liku. Nije ona samo tako oprostila, nego se morala suočiti i sa svojom negativnom stranom.
Kakvi su vam planovi i kad možemo očekivati sljedeći roman?
- Ne znam trebam li odgovoriti na ovo pitanje, jer sam prošli put obećao da ću napisati roman 2019., što se nije desilo.
Dobro, bila je korona, pa potres...
- Da nisam krahirao na sve moguće načine, možda bih i uspio napisati roman. Sad moram završiti sve vezano za "Slučaj vlastite pogibelji" i nakon toga polako početi sa skicom na kojoj sam već radio. I onda recimo, za četiri, pet godina. Znači, vidimo se krajem desetljeća.