Iako danas pjevušimo hitove Doje Cat, Cardi B i Nicki Minaj kad god ih čujemo na radiju, još nedavno živjeli smo u svijetu gdje ženski rap ne uživa ni približnu popularnost kao njegov muški pandan. U Hrvatskoj također rijetko kad čujemo da se žena odvaži repati, a onima koje to učine mediji rijetko kada daju prostor koji kao da je rezerviran za muškarce O čemu se radi? Vrlo je lako ponuditi prvoloptaško rješenje poput onoga da je hip-hop je muška/maskulina glazba. Međutim, u ovom slučaju nije tako. Od samih početaka žanra neka od najznačajnijih ostvarenja pripisujemo upravo ženama. Hip-hop se prije svega temelji na pričanju priča, tj. storytellingu - narativni element je ključan, zbog čega su se u ovoj glazbi u osamdesetima i devedesetima okušavali njezini najrječitiji predstavnici. Kroz metafore, igre riječima, kompleksne ritmičke strukture i zvučne rime pioniri hip-hopa progovarali su o pojedinačnim iskustvima i povezivali ih s onim univerzalnim, a zvučna je pozadina često bila vrlo jednostavna ili se koristilo sempliranje glazbe drugih izvođača - sve kako bi tekst bio u prvom planu. Žene su mogle ponuditi drugačiju perspektivu, a i dalje ispuniti potrebu žanra za pričama. Štoviše, žene su imale priče koje je društvo trebalo čuti, ali nije htjelo.
Legendarne Salt-N-Pepa, MC Lyte i Queen Latifah već su se u osamdesetima počele boriti za ženski glazbeni prostor u hip-hopu. U glazbenim ostvarenjima muških repera žene su često svedene na seksualni objekt ili trofej kojim se legiti mira njihova poželjnost i status. Mizoginija hip-hop industrije nije nužno drugačija od one u bilo kojem drugom glazbenom žanru - ženama je uvijek trebalo više truda da bi se uspjele etablirati, a njihovo se glazbeno umijeće puno češće dovodilo u pitanje. O brojnim su repericama pisani članci koji dovode u pitanje njihovo autorstvo nad vlastitim stihovima, tehničke sposobnosti, čak i esencijalnu vrijednost. Internet vrvi pseudofilozofskim raspravama o tome mogu li žene parirati muškarcima u nečemu toliko "tvrdom" kao hip-hop, s obzirom na njihovu "prirodnu" nježnost i ženstvenost. Naravno, ni nježnost ni ženstvenost nisu nikakve genetski uvjetovane ženske kvalitete, a počeci hip-hopa to su odlično pokazali. Naime, društveni problemi koji su bili preokupacija američkih crnačkih zajednica pionira hip-hopa bili su dosta specifični te su pogađali i žene i muškarce.
Kad se iz današnje perspektive promatraju muški i ženski hip-hop pioniri, razlika u temama nije pretjerano značajna - neovisno o rodu, glavni su problemi društva bili sustavni rasizam, policijska brutalnost i nasilje, sukobi uličnih bandi te razne priče s ulice kojima su glazbenici svjedočili i to se u njihovoj glazbi čuje. Queen Latifah bila je jedna od prvih koja je rod stavila u fokus na svom hitu U.N.I.T.Y., u kojem govori o vrijednosti žena, kako u zajednicama tako i u glazbenoj industriji, suprotstavljajući se uvredama na temelju spola. Njezino deklamativno "You ain‘t a bitch or a ho" jasno poručuje ženama da nisu etiketa koja im se prečesto pripisuje u komentarima na ulici. U.N.I.T.Y. je objavljena davne 1993. i u skoro trideset godina od nje dogodila se velika promjena - pojam "bitch" preuzet je kao simbol otpora i snažnog identiteta koji se ne boji etiketiranja.
Danas će ga brojne reperice ponosno istaknuti da naglase kako je ženstvenost jača od kategorija koje ju pokušavaju prikazati kao slabu. Baš naprotiv, ženstvenost u kontekstu Bronxa ili Brooklyna devedesetih značila je jednaku, ako ne i veću, količinu snage i snalažljivosti kao i kod svih ljudi koji su živjeli u četvrtima na udaru policije. Ženama koje se nose sa surovom stvarnosti i sistemskom nejednakosti ne može se reći da su nježne, slabe ili neadekvatne za "mušku" glazbu. Legendama ženskog hip-hopa devedesetih, od Grammyjem nagrađene Lauryn Hill pa do rap veteranki Missy Elliot, Foxy Brown i Lil‘ Kim, to je bilo itekako jasno. Zato smo od devedesetih do sada mogli svjedočiti kako se mijenja način na koji pristupamo pojmu "bitch" ili kod nas "kuje" - ovaj pojam u središte stavlja snagu, hrabrost i čvrst stav bez zadrške.
Jednim dijelom zbog manje zastupljenosti na sceni, povijest ženskog rapa čini se puno individualističkijom od povijesti muškog rapa. Dok su postojale horde danas zaboravljenih repera koji su karijeru izgradili na imitacijama zvuka rap velikana, svaka je žena na sceni imala zaseban identitet. Od Missy Elliot i njezine uvrnute plesne glazbe koja je otvorila put prema mainstreamu, preko gangsterskih epopeja Foxy Brown i Shawnee te Eve i njezinih pop hitova pa sve do erotskih trenutaka Trine i Lil‘ Kim, svaka je reperica gradila svoj identitet, često poznata i po drugom imenu ili počasnoj tituli koju je zavrijedila na svojoj lokalnoj sceni.
Brojne su reperice gradile karijeru od skromnih početaka unutar dominantno muških glazbenih kolektiva, no brzo bi se istaknule zahvaljujući tehničkoj sposobnosti i talentu. S vremenom su počele i surađivati s namjerom da pokažu da se žene podržavaju u industriji, iako ih mediji i danas često vole postaviti kao suparnice. U svijetu koji prema ženama nije blag poruka sestrinstva bila je neopisivo važna, najviše kao podsjetnik da žene nisu same čak ni tamo gdje su manje zastupljene, ali i na to da je njihov rad vrijedan i onda kad ne dobije nužno podršku muškaraca.
Posljednjih nekoliko godina pratimo kako žene vladaju hip-hop industrijom - hitovi Cardi B i Doje Cat dominirali su domaćim i stranim top ljestvicama, Nicki Minaj vratila se s pjesmom "Super Freaky Girl" koja je već postala veliki hit, a alternativna scena cvjeta predvođena figurama kao što su Azaelia Banks i Rico Nasty. Suradnja Cardi B i Megan, pjesma "WAP", jedan je od većih hitova u posljednjih nekoliko godina, zapamćena po vatrenom nastupu na Grammyjima koji beskompromisno slavi žensku seksualnost i tjelesnost.
Uspjeh pjesme koja je toliko tekstovno eksplicitna svjedoči da smo daleko došli od vremena kad je ženska seksualnost bila tabu, bez obzira na to što je pred nama još dugačak put do istinske rodne jednakosti. I da, velik je uspjeh već to što je ženski rap ušao u sve pore mainstreama, ali je jednako tako važno da postoje i glazbenici poput neponovljive Tierre Whack, koja je prije nekoliko godina objavila petnaestominutni glazbeni projekt "Whack World", koji se sastoji od petnaest jednominutnih vinjeta popraćenih spotovima, stvoren po parametrima videa na Instagramu. Usprkos kratkoći Tierra Whack ovim uratkom kaže zaista puno, a sve kroz originalan vizualni imidž.
Danas živimo u vremenu kad reperice ne pomiču granice samim time što su reperice, nego i zato što stvaraju glazbene klasike koji to ostaju čak i ako bismo rod maknuli iz jednadžbe. Ne samo to, nego i repanje kao izvedbena tehnika nije više nešto što je rezervirano samo za hip-hop glazbu. Pop diva Beyoncé već se godinama ne libi odrepati strofu na svojim pjesmama, čak ni kad je pokraj nje muž i hip-hop mogul Jay-Z, a na zadnjem zajedničkom uratku, albumu "Everything Is Love", nerijetko ga i nadmaši. Doja Cat i Nicki Minaj već godinama kombiniraju hip-hop i pop glazbu, a u pjesmama i pjevaju i repaju, pokazujući da se nije potrebno opredijeliti za jedno ili drugo. I ako je domaća scena, kao i lokalna kultura, duboko mizogina i nesklona davanju ovakvog prostora ženama, svako malo se pojavi primjer iznimke, poput Mirele Priselac Remi iz Elementala ili susjednih diva Mimi Mercedez i Sajsi MC. Mimi i Sajsi, osim solo karijere, imaju i značajan popis suradnji s drugim izvođačima, što svjedoči o potrebi industrije za ovakvim glasovima koji će britko i duhovito progovoriti što o društvenim problemima, što o osobnoj stvarnosti.
Kad progovaraju o društvenim problemima, žene su često puno informiranije od muškaraca jer i same dolaze s margina, tako da ih se rjeđe veže uz slučajeve kao što su, primjerice, fašističke izjave Generala Wooa iz lokalnog rap dvojca Tram 11. Žene u hiphop donose ne samo unikatnu perspektivu koja je nadrasla drogiranje i natjecanje u prestižu nego i preispitivanje ženskosti i ženskog identiteta. Njihove priče uče nas da ženskost podrazumijeva puno više stvari nego što bi patrijarhat htio: žena može biti nježna i blaga, ali jednako tako može biti strastvena, snažna i glasna. Osim toga, ženskost obuhvaća i stvari koje društvo voli potisnuti ili sakriti, kao što je ženska seksualna želja ili osobine poput tvrdoglavosti i neposlušnosti. Današnje društvo na žene stavlja hrpu pritisaka da udovoljavaju određenim društvenim ulogama, a reperice nas podsjećaju da žena zaslužuje i treba prostor u kojem će sama birati svoje uloge i podržavati druge žene u tome. Kao i bilo koji muškarac, žena može biti sve što želi. Za razliku od muškarca, žena to ne shvaća zdravo za gotovo.
