Ana Petričić Gojanović
...istaknuta je poduzetnica i PR-ica, elegantna, duhovita, spontana i uvijek spremna pomoći. To zna svaki novinar u Hrvatskoj koji je imao posla s njom i njezinom agencijom. Ana je ona osoba koja odgovara na poruke i javlja se na telefon - znam da znate da je to danas veeelika kvaliteta. Razgovarali smo o njezinom (ljubavnom) interesu prema kulturi i lifestyleu.
PR i kultura koju uglavnom radite - kakva je suradnja? Što vam se čini iz današnje perspektive? Je li progredirao odnos, ili?
- Kulturni projekti su dio našeg PR djelovanja i oduvijek su u našem fokusu. Naime, u medijskom prostoru kultura je marginalizirana, ne daje joj se dovoljno prostora, a toliko toga ima za ispričati široj publici, ne samo uskom krugu ljudi koji već sam po sebi prati tu tematiku. To nam je bio osnovni motiv intenzivnijeg angažmana u ovom području. Danas su kulturni djelatnici, producenti kulturnih, umjetničkih projekata i festivala svjesni kolika je važnost komunikacije i medijskih aktivnosti za njihove projekte, tako da već u početnim i razvojnim fazama planiraju PR aktivnosti.
Kako bi trebalo osmišljavati PR imidž? Godinama živimo u bizarnoj sprezi političkih interesa gdje se "glas kritike" ugasio... Ima li šanse za njegov povratak i s kojim preduvjetima? Ako uopće dijelite moj stav?
- Dobar PR imidž može se osmisliti jedino i isključivo u bliskoj suradnji s klijentom. Iznimno je važno poštivati identitet i autentičnost svake osobe, jer nema tako dobrog PR-a koji će moći na duge staze prikrivati nečiji pravi karakter. Naš posao je uputiti kritiku, u najboljoj namjeri, a prihvatiti kritiku ili je barem uzeti u obzir pretpostavka je svakog profesionalizma, ali i osobnog rasta i razvoja.
Kako "ritualizirate" svoj dan? Gdje i na koji način sve konzumirate (pop) kulturu? Čemu dajete prednost? Tekstu, filmu, muzici?
- Volim filmove. Uz filmove se volim smijati, plakati, inspirirati i taj ritual nerado preskačem, pogotovo u zimskim mjesecima. Zbog nedostatka vremena za istraživanje u stalnoj sam potrazi za preporukama novog filma ili serije koju bih mogla odgledati, a nerijetko mi se dogodi da unatoč sutrašnjim obvezama ne mogu odoljeti pogledati još samo jednu epizodu i tako dočekam jutro.
Što vas je (i zašto) privuklo u posljednje vrijeme, odnosno podučilo, rasplakalo, nasmijalo? Gdje u "kulturi" tražiti puteve za te reakcije?
- Imam tu sreću pa ponekad baš na kulturnim projektima na kojima radim ujedno i učim, plačem i smijem se, a kao zadnji bih mogla navesti projekt "Nedovršeno", umjetničkog kolektiva Montažstroj, koji aktualizira veliko pitanje Sveučilišne bolnice u Novom Zagrebu.
Pratite li aktualne diskusije o mačizmu/mizoginiji koji se u našemu medijskom i širem javnom prostoru često aktiviraju? Vidite li promjene?
- Zakone možemo mijenjati, ali mislim da je puno važnije mijenjati svijest ljudi o tome što je uistinu ravnopravnost. Mizoginija je teška riječ i mnogi će reći da ih se takvim etiketiranjem vrijeđa, osjetit će se neopravdano optuženi. Jesu li ženama u svakodnevnom životu "dozvoljeni" isti obrasci ponašanja kao muškarcima? Imaju li jednake uvjete kod zapošljavanja ako planiraju imati obitelj? Je li neodgojeno dijete, nepospremljena kuhinja ili neskuhan ručak odgovornost oba roditelja/partnera? Smiju li kroz život žene imati jednak broj seksualnih iskustava kao muškarci a da pritom ne budu u društvu prokazane kao osobe bez morala? Tek kad na sva ta i još mnoga takva pitanja budemo mogli odgovoriti s "da", možemo razgovarati o ravnopravnosti.
Ivana Antunović Jović
...urednica je kulture na HRT-u gdje svojim selekcijama sadržaja i gostiju doprinosi i oplemenjuje ovo kulturno polje kojim nerijetko dominira dosada, antiintelektualizam i patetika. Oduševljava nas također i njezin imidž izvan posla - zaljubljenica u estetsko i graciozno, modno je pismena i zainteresirana.
Kako vidite ulogu novinarke danas u odnosu na razdoblje kada ste se vi počinjali?
- Sve se promijenilo u odnosu na 1995. kad sam ušla u novinarstvo. Svijet se promijenio, novinarstvo se promijenilo pa je stoga i uloga novinara drugačija. Gledajući danas, ne samo hrvatski već i globalni medijski prostor, novinari kakve mi poznajemo postaju sve manje važni. Danas PR-ovske objave može prepisati bilo tko, a 90-ih se znalo tko su novinari koji sjede u redakcijama kulture i kakve tekstove, kritike, osvrte, feljtone od njih možemo očekivati. Ipak, moram reći da imam sreću i zbog toga se smatram privilegiranom što sam cijeli radni vijek provela u kući i redakciji koja proizvodi javni sadržaj, što je uostalom i zadaća HRT-a kao javnog servisa.
Je li novinarska moć disperzirana zbog društvenih mreža i tog cijelog sklopa "javnih kritičara" koji (spontano) određuju "ukus" javnosti?
- Moglo bi se reći da jest, ali ja sam vječni optimist. Zar nije još Oscar Wilde prije 130 godina rekao da ljudi znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu. Svijet se mijenja, ali to ne mora nužno biti pogubno za novinarstvo i civilizaciju općenito. Društvene mreže mogu postati dobri alati za obrazovanje, što je osnovni preduvjet da naša djeca ne budu samo oni koji znaju cijenu svemu, a vrijednost ničemu. Možda tada i tzv. influenceri preporuče na TikToku ili Instagramu roman Annie Ernaux ili retrospektivnu izložbu Sanje Iveković u bečkom Kunsthalleu.
Kako biste opisali svoj "lifestyle" i kako uopće razumijete tu riječ?
- Kad čujem riječ lifestyle odmah pomislim na glamurozne hollywoodske glumice ili newyorške bogatašice s Upper East Sidea. Moj lifestyle nije tako blještav, ali mogu reći da je itekako sadržajan. Obožavam putovanja i vožnju autom pa mi nije problem sjest za volan mog Minija i za vikend zbog zanimljive izložbe otići u Beč, Budimpeštu ili Firencu. Volim modu i priznajem da u ovim vremenima fast fashiona pratim sve što rade dizajneri za koje je moda ipak nešto više, a to su Miuccia Prada, Matthieu Blazy i Haider Ackermann. Moje prijateljice su sličnih interesa pa se tako naša druženja često pretvaraju u dogovore koju ćemo predstavu zajedno pogledati ili pak koji film pogledati. Važno mi je da mlađa kći Vida putuje sa mnom, odlazi na predstave i izložbe jer mislim da djecu ta iskustva oblikuju za cijeli život. New York je naš grad zbog dijela obitelji koja tamo živi pa Božić i Novu godinu provodimo na meni najuzbudljivijem mjestu na svijetu. Ove godine ipak u New York odlazimo nešto kasnije jer starija kći Tara u svibnju završava Studij filma na Sveučilištu Columbia. Spremamo ludu proslavu diplome. Ipak, mislim da, živjeli glamurozno ili ne, najljepše je na kraju dana doći doma i pod dekicom u zagrljaju voljene osobe pogledati film.
Pratite li aktualne diskusije o mačizmu/mizoginiji koji se u našem medijskom i šire javnom prostoru često aktiviraju? Vidite li promjene?
- Žena sam i majka dviju kćeri koje odgajam uz riječi Virginije Woolf - "Nakon što naše kćeri naučimo čitati, postoji samo jedna stvar u koju ih možete naučiti da vjeruju, a to je u samu sebe". Pratim sve što se događa u našem kulturnom i medijskom prostoru. Sve protagoniste dobro poznajem i samo mogu reći da su oni produkt jednog vremena u kojem se podrazumijevalo da su žene manje plaćene, da se žene manje čita, da žene ne snimaju filmove i da ne postaju članice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Žene su uvijek kad je trebalo bile hrabre i glasne pa se tako nadam da će naš glas biti sve moćniji i da ćemo stvoriti pravednije i bolje okruženje za naše kćeri.
Nataša Mihaljčišin
...modna je dizajnerica i nagrađena književna autorica. Njezina je moda osebujna, razigrana, slobodarska, nedosadna - baš kao i ona sama. Ovaj razgovor i snimanje prošli su uz mnogo smijeha.
Moda i kultura - kakva je suradnja? Što vam se čini iz današnje perspektive? Je li progredirao odnos ili...? Pripada li moda kulturi ako se ograničimo na ovo naše malo društvo?
- Vrlo je važno imati na umu da moda kod nas funkcionira izvan organiziranog modnog sustava, nije bitan element BDP-a pa samim tim ne predstavlja relevantan ekonomski faktor, što znači da je isključivo vezana za kulturu i proizvodnju kulture. To je pomalo stavlja u grotesknu, a ujedno i subverzivnu poziciju i tu ona, zapravo, može razviti svoju neovisnost i angažiranost. U tome vidim potencijal svih malih zajednica koje razvijaju svoj identitet u kontekstu krupnih interesa moći naslonjenih na kasni kapitalizam.
Kako vidite ulogu dizajnera danas u odnosu na razdoblje kada ste se vi počinjali? A kako popratne uloge u modnom biznisu? Odnosi su se izmjestili...
- Uloga modnog dizajnera se promijenila u kontekstu razvoja velikih modnih korporacija - prije svega. Diktat profita ne dopušta velike otklone, tako da je modni dizajner, zapravo, u vrlo osjetljivoj poziciji subjekta koji je objektificiran - i kojem se sloboda dopušta dok donosi novac. Malo je modnih kuća koje su sam modni dizajn postavile kao cilj i prioritet, a konačno i kao strategiju svog poslovanja. Ako pogledamo bilo koju objavu, na bilo kojoj društvenoj mreži, bilo kojeg modnog magazina ili lifestyle portala, a koja je vezana uz recentne modne tjedne, više je nego očito tko je u fokusu medijske pažnje - zasigurno ne modni dizajneri.
Je li dizajnerska "moć" disperzirana zbog društvenih mreža i tog cijelog skupa "javnih kritičara" koji (spontano) određuju "ukus" javnosti?
- Ponajviše je disperzirana zbog sustavne komercijalizacije koja se fino uklapa na gore navedenu opservaciju. Uronjeni smo u digitalnomrežni svijet proizvodnje stvarnosti. Stvarnosti koja je stvarna na način koji u materijalnome ne postoji. Takva narcisoidna virtualnost je samo pojačala narcisoidnu kulturu u koju smo razvojem medija i masovne potrošnje zakoračili već u prošlom stoljeću. A ona ne trpi kritiku, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi bila iščitavana, promišljana i percipirana, i to ne zato što nismo zainteresirani za nju, nego zato što za to, jednostavno, nemamo vremena. Narcisoidna kultura može podnijeti samo bipolarnu reakciju, slijepe panegirike ili linč - ono između je dosadno!
Kako biste opisali svoj "lifestyle" i što za vas uopće znači ta riječ?
- Baš lijepa riječ - modna! U otporu sam prema lifestyleu, sviđa mi se biti spontana i nepredvidljiva samoj sebi, a lifestyle ne trpi nepredvidljivost. To je potreba za etiketiranjem, kategoriziranjem, ocjenjivanjem i, napose, snobizmom. Voljela bih proći kroz te zamke bez anestezije bilo kakvog lifestylea, a često mi ne ide i radim upravo to što sam deklarirala kao nelijepo.
Pratite li aktualne diskusije o mačizmu/mizoginiji koji se u našem medijskom i šire javnom prostoru često aktiviraju? Vidite li promjene?
- Žensko tijelo je potpuno komodificirano otkako smo zakoračili u povijest i sve dosadašnje angažirane prakse nisu uspjele promijeniti tu činjenicu. Uzroci jesu u društvenopolitičkom sustavu i u kulturnoj konstrukciji koja je povezana s jedne strane s neupitnim patrijarhatom i religijskim konzervativizmom, a s druge strane sa suvremenim potrošačkim društvom spektakla. U tako dizajniranim okolnostima žena pokušava izboriti samosvijest i osloboditi se naslijeđene podređenosti u gotovo svakom obliku društvenog života. Nije to jednostavno!
