Ravnoteža kroz izložbu

SofijaSilvia: ‘Zoološki vrtovi odraz su stanja društva‘

08. travanj 2021.
Fotografija: SofijaSilvija/Privatna arhiva
Srđan Sandić
Srđan Sandić

O izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti govori svjetski renomirana fotografkinja, ali i svojim umjetničkim interesima, obrazovanju koje je stjecala van Hrvatske i osvajanju "vlastitog pogleda".

Zašto, između mogućih naziva izložbe, upravo "Ekvilibrij"? Upravo zbog činjenice da izložene fotografije, izabrane iz nekoliko njezinih recentnih ciklusa poput "Urban Animal" započet 2004., "Pulsations" iz 2015., "About to Leave" iz 2017., "Dust to Dust" iz 2018. i "Sound of Water" iz 2019., dokidaju ideju o dvojnoj podjeli našeg svijeta na "prirodu" i "kulturu". Odabirom tema koje se opiru antropocentričnoj logici društva ranog 21. stoljeća, SofijaSilvia svojim fotografijama podcrtava činjenicu da su dimenzije "prirodnog" i "umjetnog" nepovratno i trajno isprepletene, a u njihovoj povezanosti SofijaSilvia traga za ravnotežom. Njezine su fotografije objavljivane u britanskom časopisu Dazed and Confused, austrijskom Camera Austria International, češkom Bloku, Fotografu i Elleu, slovenskoj Fotografiji i Emzinu te domaćim stručnim časopisima poput Konture, Čovjeku i prostoru ili Orisu. Pažljivo promišljajući medij izložbe, njezina je želja proširiti klasičnu fotografsku formu, nadići njezine granice kako bi pronašla navlastitu formu i poetiku. Osobito je zanima dinamika unutar izlaganja fotografskih radova kojima želi dati svojevrsni kinematografski karakter, odnosno ritmom, kompozicijom i jukstapozicijom slika želi proširiti asocijativni okvir izložbenog medija. Inače, SofijaSilvia (umjetničko ime Silvije Potočki, rođene 1979.) diplomirala je umjetničku fotografiju pri FAMU u Pragu (Filmska i televizijska škola pri praškoj Akademiji izvedbenih umjetnosti) i magistrirala umjetnost na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Izlaže od 1998., a njezini se radovi nalaze u nekoliko važnih privatnih i javnih zbirki.

image
SofijaSilvija - The Sound of Water ̶ Akakura

Izložba koja je povod ovomu razgovoru traje do 11. travnja, a u subotu, 10. travnja u 17 sati održat će se i stručno vodstvo s kustosicom izložbe Leilom Topić u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. SofijaSilvia predstavlja nam "Equilibrium".

Kako se uspostavljao odnos prema motivima u vašem slučaju?

- Odnos čovjeka i prirode je odavna, ako ne oduvijek, prisutan u mojim radovima, a priroda prisutna u mom životu. Sjećanja iz djetinjstva su uglavnom vezana za biljke i životinje. Kad sam odrasla i preselila se iz malog grada u veliki grad Prag pa još veći London, moj je odnos s prirodom postao kompleksniji. U gradovima su odnosi s prirodom umjetno izgrađeni, a nju nalazimo u tragovima. Pogled na te motive obilježen je životnim putem i raznim etapama tijekom kojih je trebalo stvoriti ne samo odnos prema motivima već i odnos prema svim ostalim aspektima života i sazrijevanja. Zrelost prema temi i u umjetničkom radu uopće, dosegla sam kad sam napravila puni krug, kad sam se nakon Londona vratila u Pulu i počela brijunski projekt "Tihi otoci, Brijuni."

Kako se odgajalo obrađivanje motiva – nekada i sada, vjerujem da proces još traje... kroz cikluse.

- Da, naravno, to je konstantan proces. Kao što sam već spomenula, ti motivi su oduvijek bili dio mog bića, no na početku bili su to motivi iz moje neposredne blizine i svakodnevnog života, a danas, na temelju mog umjetničkog puta, odnosno dugogodišnjeg rada koji se bavi tom temom, dobivam pozive da stvaram na specifičnim mjestima i o specifičnim prostorima. Nakon Brijuna, koji je bio isključivo osobni projekt, realizirala sam dva ciklusa u rovinjskom arhipelagu, Auric Garden u suradnji sa studijom 3LHD za hotel Adriatic pa nedugo nakon toga Forest of Eden, za hotel Eden, oba za Maistru d.d. Nakon toga se dogodio ciklus Dust to Dust u Kubertonu, u organizaciji Muzeja-Museo Lapidarium iz Novigrada i Krinzinger projekte iz Beča, posljednji ciklus je "The Sound of Water", realiziran u Japanu u sklopu programa European Eyes on Japan/Japan Today u organizaciji EU-Japan Fest Japan Committeea i Rijeka 2020. Nadalje, važni ciklusi koji su se dogodili posljednjih godina i iz kojih su pojedine fotografije predstavljene na izložbi "Equilibrium" u MSU, su "About to Leave" i fotografije koje su dio ciklusa "Urban Animal", a nastale su u Parizu tijekom artist-in-residence boravka u organizaciji Institut français.

image
SofijaSilvija - About to Leave #4

Kako biste opisali svoje umjetničke interese?

- Zaista nisam u stanju odvojiti umjetnost od života. Sve što proživljavam se reflektira u onome što radim. Umjetnost nije neko zanimanje koje se "uključi" u trenutku kad dođem u ured i isključi u trenutku kad izađem. Sve što proživljavam je dio jedinstvenog misaonog procesa i iskustva, ključan trenutak se može dogoditi bilo kad. Ako govorimo o interesima kao inspiracijama, moja velika ljubav je kinematografija Andreja Tarkovskog, a dva najintenzivnija doživljaja i iskustva u umjetnosti pružio mi je David Lynch. Prvi put kad sam gledala "Ereaserhead" u jednom sasvim malom kinu u Pragu, a onda "Inland Empire", kojeg sam pogledala u multiplexu u Londonu. Sala je bila prilično prazna, moja pratnja je zaspala, a ja nisam mogla vjerovati u što gledam. Gotovo transcendentalno iskustvo. Moram spomenuti i izložbu Alexandera McQueena "Savage Beauty" u Victoria and Albert Museum. S te izložbe nisam htjela izaći, jer sam znala da kad jednom izađem se više, nažalost, neću vratiti. U umjetnosti me interesiraju djela koja me potpuno preuzmu i sve drugo oko mene nestane. Prenesu me u neko drugo stanje, drugi prostor. U svakodnevnom životu su to ponekad trenutci samoće i tišine.

image
SofijaSilvija - About to Leave #5

Što je vama danas – estetski relevantno, a što ne? Kako uspostavljate (i branite) te kriterije?

- Kao umjetnica o tome zapravo ne razmišljam, ne pratim trendove, postoje profesije koje se time bave, odnosno kojima to jest zanimanje. Kad stvaram, estetika je tu da bi prenijela određenje razmišljanja i stanja. Vrlo mi je bitna kompozicija, bitno mi je suptilno percipirati svjetlo, ponekad vrlo suptilne razlike u tonalitetima, u sjenama... Zato što mi je bitno postići specifičan efekt koji potakne specifičnu reakciju kod promatrača; stvoriti određenu tenziju, što može zvučati paradoksalno, jer su moji radovi vrlo meditativni i tihi. U toj tišini postoji nešto što percipiramo, a ne vidimo, nešto što je samo nagoviješteno, a to je ono što svatko ispuni svojim iskustvom, svojom percepcijom. Nerijetko kao komentar čujem da u mojim radovima postoji određena jeza. Ali isto tako, ponekad je komentar da je to čista ljepota, spokoj... Tako da je estetika u mojim radovima vrlo kontrolirana upravo kako bih postigla te različite osjećaje i kako bih stvorila "procijepe" u viđenom.

Radovi pripadaju meni samo dok ih stvaram, dok pokušavam u njih ugraditi sve što smatram važnim u tom trenutku, a jednom kad su predstavljeni publici, onda se meni vraćaju poput eha

Što kažete na konstataciju da je na ovoj izložbi prisutna neka atmosfera tragedije i napuštenosti?

- Zanimljivo mi je da birate upravo te pojmove i taj osjećaj. Na izložbi su prisutne i neke druge atmosfere, sasvim suprotne od ove koju ste odabrali. Kad koristimo pojmove kao što su tragedija i napuštenost, ispostavljaju se dramatične konotacije. Možda ste to tako percipirali jer ulazim u pojedine teme na neočekivan način, odnosno prikazujem ih suprotno onome na što ste navikli. Ako uzmemo za primjer ciklus "About to Leave", odnosno fotografije biljaka u staklenicima Serres d'Auteuli u Parizu, na prvi pogled primjećujemo ljepotu prizora, taj efekt koje to matirano, reljefno staklo stvara i kako biljke kroz njega izgledaju kao na nekoj impresionističkoj slici, no ubrzo nakon toga osjećamo težinu teme o kojoj fotografije zapravo govore. Osjećamo ukroćenost biljaka, percipiramo ih kao zatvorenike, žele pobjeći iz tog staklenog zatvora. Žele ekspandirati tako kako je to za njih prirodno. No kada bi se to dogodilo, one ne bi preživjele van prostora koji je za njih umjetno stvoren. I u toj tenziji suprotstavljajućih percepcija, otvara se novi prostor. Biljke, vrtove, staklenike, automatski asociramo s pozitivnim osjećajima, lagodom. No tu je odjednom nešto što kvari ono što je oduvijek bilo samo dobro. Jako mi je drago da ste percipirali radove tako dramatično, jer kad sam tek snimila fotografije, pitala sam se hoće li oni koji ih gledaju to također iščitati ili će se zadržati na ljepoti prizora. Pokazalo se da ljudi to osjećaju i iščitavaju, što je za mene zadovoljstvo i nagrada, uspjeti pomjeriti senzibilitet i percepciju promatrača i otvoriti mu jednu dodatnu dimenziju u nečemu tako svakodnevnom.

image
SofijaSilvija - Urban Animal ̶ Gorila and Boy ̶ Zoološki vrt

U širem smislu, tema "naracija i fotografija" – kome više pripada, kritičaru ili fotografkinji?

- Prvo fotografkinji, a jednom kad su fotografije izložene pripadaju kritičaru i publici. Radovi kad postanu javni, počinju imati vlastiti život i žive kroz tuđe doživljaje i interpretacije. Radovi pripadaju meni samo dok ih stvaram, dok pokušavam u njih ugraditi sve što smatram važnim u tom trenutku, a jednom kad su predstavljeni publici, onda se meni vraćaju poput eha, kroz tuđe doživljaje i prepričavanja onog što su osjetili i vidjeli. Kad Andrej Tarkovski govori o umjetnosti, filmu, književnosti, kaže da je knjiga koju je čitalo tisuću različitih ljudi, tisuću različitih knjiga. I da čitatelj s bogatom imaginacijom može vidjeti dalje i slikovitije od samog autora.

Jesu li do sada vaš rad kritičari "pravedno i točno", precizno "iščitavali"?

- Mislim da uglavnom jesu. Pitanje je koliko daleko je tko u tome otišao.

Ima li uopće smisla pitati – što mislite o zoološkim vrtovima koje dugi niz godina fotografirate?

- Mislim da su zoološki vrtovi odraz stanja društva, stanja pojedine zemlje u kojoj se nalaze. U naprednijim, osvještenijim društvima, zoološki vrtovi su prostorno ekspandirali i "trude" se što više imitirati prirodno stanište životinja. Što je zemlja zaostalija, to su zoološki vrtovi okrutniji. Tako da su ona naše ogledalo. Bilo bi idealno kad ih ne bi uopće bilo. O veličini nacije i njezinu moralnom napretku može se suditi prema načinu na koji se postupa sa životinjama, rekao je Mahatma Gandhi.

image
SofijaSilvija - Urban Animal ̶ Tiger #2 ̶ Zoološki vrt u Pragu

Zašto "Ekvilibrij" kao naziv izložbe?

- Zato što nam je potreban za preživljavanje. Ako ne pronađemo balans, za nas nema budućnosti. Govorim naravno o odnosu čovjeka i prirode. Zaboravili smo da smo i sami priroda, i da smo potpuno izgubili dodir i razumijevanje. Ekološke katastrofe se redaju i pitanje je - je l' uopće možemo i stižemo uspostaviti ravnotežu? Zato ste i osjetili tragediju i napuštenost na izložbi, jer su na pojedinim radovima zastupljeni odnosi koji su nas doveli tu gdje jesmo. No na izložbi se posjetitelji konfrontiraju i s prizorima divljine i nesputane prirode i s prizorom jednog šintoističkog svetišta. Akakura je mjesto u prirodi, visoko u planini i ono je jedna velika, sferična stijena oko koje je jednostavno svezan konop na kojemu su obješeni papirnati, šintoistički ornamenti, tu se štuju kamiji, duhovi prirodnih sila. Ta više tisuća godina stara kultura podsjeća nas da su ljudi nekada davno znali živjeti u skladu s prirodom. Takve mudrosti i drevna znanja i dalje postoje, i dalje ih pronalazimo u raznim kulturama na planetu. Vrijeme je da ih obnovimo, postavimo kao prioritetne.

Za mene je izazov u fotografiji pomjerati svoju percepciju, ali i promatračevu

Što vam danas znači fotografirati, a što vam je ono značilo na početku karijere, na početku zaljubljenosti?

- U početku, dok sam još studirala, tražila sam vlastiti pogled. Bio je to dug proces, otkriti što ja zapravo vidim. Kad prođete kroz akademsko školovanje, onda morate proći i kroz, barem je tako bilo na mojoj akademiji, širok spektar zadataka, žanrova, tehnika. Tako i treba biti, ide se u školu da bi se naučio i savladao medij, stekli potrebni alati, a onda ako si umjetnik, moraš pronaći svoj pogled i svoj glas. Taj je proces vrlo izazovan, vrlo uzbudljiv, a često i vrlo frustrirajući, jer ponekad ne uspijevaš u tome što si sam sebi zadao. Ponekad ta etapa ne uspijevanja traje dugo i to je baš bolno. No u tom eksperimentiranju nastaju razni projekti koji se razvijaju u raznim smjerovima. Lijep je to period učenja, otkrivanja medija i svog pogleda. Kad se dosegne određena zrelost, postavljaš sebi izazove na potpuno drugoj razini. Izazov mi je koliko daleko mogu otići sa svojim pogledom, što još mogu vidjeti što ranije nisam vidjela, kako prenijeti to što vidim. Svatko od nas realnost percipira drugačije, uvjetovano vlastitim iskustvom, karakterom, obrazovanjem, poviješću, raspoloženjem i nizom drugih faktora. Vidimo onoliko koliko smo u stanju vidjeti. Tako da su počeci uvijek uzbudljivi, vi to dodatno romantizirate time što taj period opisujete kao period zaljubljenosti, ali ekspanzija pogleda i percepcije koja mi se događa sa svakim novim projektom je još uzbudljivija. I najljepše kod toga je što tu nema kraja.

image
SofijaSilvija: Pulsations ̶ Flight

Što znači biti odgovoran / etičan u tom polju?

- Znači biti iskren, nekompromisan i ne podcjenjivati publiku. Za mene je izazov u fotografiji, s obzirom na to da dokumentarno bilježim realnost, bez intervencije, pomjerati percepciju svoju i promatrača. Izazov mi je koliko daleko mogu otići vlastitim pogledom, koliko još mogu, više i dalje vidjeti u toj realnosti, što sve mogu percipirati i iskomunicirati onoga što nadilazi vidljivo. Za mene su fotografije kao portali u sferu iskustva i percepcije, komunikacije koja nadilazi riječi.

image
SofijaSilvija - Pulsations ̶ Hidden

Za kraj, život između Pule i Pariza je.....

- Potraga za ravnotežom.

image
SofijaSilvija: Pulsations ̶ Mindless Chatter