Za mnoge ljude 2020. je godina koju neće pamtiti po lijepome. Godina pojave globalne pandemije, porasta neizvjesnosti, nervoze, egzistencijalnih strahova, za mnoge i gubitka zaposlenja, odgođenih i promijenjenih planova, za neke i godina najgorih iskustava, gubitka njihovih članova obitelji.
I oni koji su bili te sreće da u 2020. nikoga i ništa nisu izgubili, o toj će godini, u najmanju ruku, jednom pričati unucima kao o godini kakva se ne događa dvaput u životu (nadajmo se!).
Život svakoga od nas sastoji se od rituala svakodnevice. Posao, slobodno vrijeme, vrijeme s obitelji, hobiji koji nas vesele, vikend izleti, kratka putovanja, čaša vina s prijateljima u petak navečer u baru u centru, subotnje jutro u parku s vašim djetetom i nekom drugom djecom, odlazak na plac, šalica kave s najboljom prijateljicom u nedjelju ujutro u lokalnom kafiću, nedjeljni ručak kod roditelja ili nekog drugog člana obitelji… Godina 2020. sve nas je, u nekoj mjeri, natjerala da nešto promijenimo, na neki način redefiniramo svoje življenje.
U Madridu sam počela živjeti prije tri godine. Naravno, prvi mjeseci u novom, kozmopolitskom i elegantnom gradu bili su vrijeme otkrivanja, uzbuđenja, oduševljenja, upoznavanja novih ljudi. Satima i satima mogla sam šetati kvartovima kao što su Chamberi i Salamanca diveći se ljepoti arhitekture. Svaki bi me dan ponovo iznenadilo sunce i nebo. Čak i onda kada je bilo hladno, nebo je gotovo uvijek bilo zasljepljujuće, intenzivno plavo, bez oblaka. Sva je hrana šokirala i iznenađivala nevjerojatnim okusima, svako novo jelo bilo je najbolje do tada. Pivo se, neobično, u Španjolskoj pije prije ručka, a vino se može naručiti u formi tinto de verano, neke vrste bevande na španjolski način. Toliko novih ljudi, novih prijatelja, novih poznanika. Kolege s prvog posla. Kolege s idućeg posla.
Malo pomalo, uz učenje jezika i prve poslove u novom gradu, stvorila se moja svakodnevica. Odlazak na posao biciklom, 20-ak minuta čiste biciklističke jurnjave prometnim, širokim ulicama Madrida, zakrčenih gomilom drugih vozila. Ured. Izlazak na kratku pauzu. Opet ured. Povratak kući biciklom, ulicama koje su popodne još obasjane suncem tijekom većeg dijela godine, u gradu u kojem noć kasno pada. Ponekad, šetnja centrom prije odlaska kući, razgledavanje dućana, istraživanje i otkrivanje španjolskih brendova kojih nema u Hrvatskoj. Kasne večere, jer ne može se večerati dok ne padne mrak. Izlasci u prepune restorane oko 10. Tomar copas y picar algo na otvorenoj terasi na kakvom lijepom trgu, ili naći se s prijateljima da bi se nešto prigrizlo, uz to nešto i popilo te družilo. Vikendi i praznici izvan grada. Toledo, Salamanca, Segovia, Valencia, San Sebastian i Bilbao, Granada, Cordoba, Marbella, Palma de Mallorca, Ibiza i Formentera.
I tako sve do sredine veljače 2020., kad je postalo jasno da oko nas nešto tinja, da bi svi kao nešto htjeli izgovoriti na glas, ali se ne usude, da se strane vijesti čitaju s napetošću i blagom zabrinutošću, da turistička kompanija u kojoj radim masovno otkazuje sva putovanja po Italiji. I to neko neizrečeno pitanje, neće li ta nesretna Italija, zemlja-slučaj iz koje svakim danom dolaze grozne vijesti, za koji tjedan biti i kod nas u Madridu.
Nagli rez sredinom ožujka. Prizori ljudi koji ulicama nose velika uredska računala do taksija, parkiranih automobila ili metroa koji će ih odvesti kući da bi od tamo nastavili rad. Prazne ulice kojima ponekad prošeću malobrojni ljudi s maskama na licima. Za tjedan dana službeno je: u potpunom smo lockdownu.
Naša svakodnevica se promijenila. Više nema odlaska na posao i bicikla. Ujutro, nema više žurbe. Bilo da odemo u sobu za goste koja se sad pretvorila u radnu sobu i sobu za vježbanje, pa se rastegnemo i odradimo pola sata vježbanja prije posla, s obzirom na to da u lockdownu ne možemo izaći iz kuće ni da bi trčali ili šetali, ili da promatramo plavo madridsko nebo kroz prozor dok otvaramo prve jutarnje mailove uz kavu, sve se događa sporo i za sve ima vremena.
Sve ono "moram"; moram stići nekamo, moram se naći s nekim, moram biti tu i tu tada i tada, moram nešto obaviti, moram ovo, moram ono, jer baš to ne mogu otkazati, ne mogu ne pojaviti se... Sada se pretvorilo u puno vremena kada nitko ništa ne mora. Uživamo u vremenu za nas dvoje. Ručamo zajedno svaki dan, kuhamo zajedno, navečer nikamo ne moramo, nitko nije pozvao nas, niti smo mi pozvali koga.
Večeri su posvećene umjetnosti. Da, umjetnosti. Prije puno godina, kada sam studirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, često bi me šokiralo i zaboljelo čuti da mnogi naši sugrađani misle da glumci, pisci, redatelji i svi ti neki umjetnici društvu nisu niti potrebni. Sjećam se svih komentara tipa: "Vidio bih ja njega da mora preživjeti u realnom sektoru!", "Ako može zaraditi takve pare na slobodnom tržištu, neka ih zaradi, a ne da parazitira na mojim/našim parama" - nastavite niz. Prevladavajuće društveno mišljenje bilo je da ima važnijih stvari od umjetnosti i zabave i da se bez toga može.
U karanteni, shvaćam konačno i u potpunosti koliko je posao umjetnika, svakog onog koji na neki način stvara sadržaj, dragocjen i nezamjenjiv. Koliko bismo bez dobre knjige, filma, glazbe, instrumenta bili usamljeni. Ako navečer, nakon posla ili ostalih obaveza, ne možemo vrijeme provesti s drugim ljudima, na ulicama, kafićima, zabavama, u teretani, na trčanju, što nas drugo može oplemeniti, ispuniti nam dan, naučiti nas nečemu, zainteresirati nas? Prije dosta godina, sasvim slučajno sam postala veliki fan opusa Georgea Martina i u par tjedana progutala sve dostupne nastavke "Pjesme leda i vatre". Toliko su me oduševile da nikada nisam htjela pogledati njihovu televizijsku adaptaciju, sumnjajući da ona može biti jednako uzbudljiva kao predložak. U 2020. napokon je došlo vrijeme da s uživanjem odgledam svih osam sezona "Igre prijestolja". I dodatno, da pogledam puno videa kreativaca koji su radili na seriji u kojem objašnjavaju na kakve su nevjerojatne načine snimili neke od najspektakularnijih scena.
Nažalost, 2020. za mene je bila i godina stresa, onog stresa koji dolazi iz zajednice čiji ste dio. Najviše zbog ljudi koji misle da pandemija ne postoji, rasprava o teorijama zavjere, pojedinaca koji negiraju važnost i dosege medicine. Jednostavno, nisam mogla vjerovati da s jedne strane Europe ljudi zatvoreni u kućama čekaju da se smiri zaraza koja je odnijela preko 30.000 života, a da na drugoj strani Europe ima ljudi, među kojima i mojih poznanika, uvjerenih da je cijela ta situacija izmišljena. Stoga sam u 2020., umjesto lijepe književnosti za koju nisam imala volje i koncentracije, radije čitala kolumne raznih hrvatskih i stranih znanstvenika, članke o medicini, ekonomiji i sociologiji i stvarala svoje zaključke.
Puno mojih prijatelja izgubilo je posao ili nije moglo obavljati sve ono od čega su do tada živjeli. Otkazane predstave, snimanja, koncerti, putovanja… Pandemija je dotukla cijeli jedan sektor, puno ljudi ostalo je bez uobičajenih prihoda, mnogi pojedinci i bez bilo kakve financijske pomoći s bilo čije strane. I turistički sektor u kojem danas radim doživio je ogromne gubitke, mnoge tvrtke su se morale zatvoriti, a ostale reducirati broj zaposlenika ili smanjiti plaće. Moj probni rok isticao je upravo u svibnju. Bila sam prilično sigurna da, bez obzira na moje rezultate, nema šanse da nastavim raditi na istom poslu, ali tvrtka za koju radim ugodno me iznenadila i produžila ugovor. Što mi nosi budućnost, ne znam, ali 2020. naučila me da se ne bojim neizvjesnosti. Kad je cijelom svijetu loše, kad su svi nečime pogođeni, kad nitko ne živi kako je prije živio, nema smisla da se bojiš. Štogod loše da ti se dogodilo ove 2020. vjerojatno nije tvoja krivnja i to znaju svi, kao što i ti znaš da nije samo tebi teško. Uvjerena sam da ćemo svi nekako isplivati iz te situacije i da ćemo se prilagoditi budućnosti, kakva god ona bila.
Ozloglašena 2020. meni je donijela i stvarno lijepe i posebne događaje. Vjenčanje koje smo otkazivali tri puta ipak smo uspjeli održati krajem ljeta. Nažalost, uz puno manji broj članova obitelji i prijatelja nego što smo planirali, ali bili smo zahvalni i sretni da se nitko od njih tom prilikom nije zarazio koronavirusom. Bračno putovanje Australijom zamijenio je road trip Hrvatskom i Francuskom. I zapravo, u tom polaganom obilasku mog najdražeg mora, Mediterana, uživala sam više nego u bilo kakvoj egzotičnoj destinaciji jer je ovog ljeta, zbog manje turista i gužvi bio prekrasan i jako ugodan.
U Madrid sam se vratila početkom rujna. Nekako tih dana broj zaraženih u Španjolskoj opet je počeo nezadrživo rasti. Od listopada je na snazi djelomični lockdown, pojedine regije se zatvaraju i otvaraju s obzirom na situaciju i broj zaraženih koronavirusom. Ipak, stanovnici Madrida našli su način da nastave sa životom upravo na onaj način koji je tipičan za ovaj grad. Kafići i restorani, uz pomoć gradskih vlasti, masovno postavljaju vanjske terase s grijalicama. Unatoč tome što smo već u studenom, zahvaljujući blagoj klimi u Madridu je još relativno toplo pa su čak i navečer terase pune ljudi, koji kao i prije uživaju u hrani, piću, malim druženjima, poštujući mjere koje su trenutno na snazi.
Naše novo najdraže mjesto za izlazak u blizini našeg stana je Calle Ibiza, dugačka ulica s pješačkom zonom u sredini i mnogo kafića i restorana. Kako u gradu više nema svih onih turista i manje ljudi izlazi i kreće se, odjednom je vrlo lako spontano se odlučiti za izlazak i dobiti stol bez rezervacije.
Novonastalu situaciju i blagodat života u turističkom gradu u kojem odjednom nema turista i nesmiljenih gužva iskoristila sam i za još jedan posjet muzeju Reina Sofía, poznatom po tome što se u njemu nalazi čuvena Picassova Guernica.
Tijekom dva produžena vikenda koje smo imali u zadnjih mjesec dana bilo je zabranjeno napuštati Madrid i njegovu okolicu. Sada vikende provodimo u madridskoj Sierri, na biciklima ili pješačkim stazama, uživajući u bojama jeseni. Naš zadnji izlet bio je u El Escorial, gdje smo sa stolca kralja Felipea II, to jest stijene s koje je, po legendi, kralj uživao u pogledu na svoju ljetnu rezidenciju, i mi uživali u nevjerojatnom pogledu na prelijepi, znameniti samostan, što je njegova današnja funkcija.
Još jedan benefit za stanovnike Madrida je pojeftinjenje najma stanova, s obzirom na to da na tržištu trenutno postoji veliki broj praznih stanova koji su se ranije iznajmljivali za kratke turističke boravke. Mnogi od tih malih, lijepo uređenih Airb'n'b dragulja sada se mogu iznajmiti na duži period. Par mojih prijatelja iskoristilo je priliku da Božić dočekaju na novoj adresi. Do kada će na njoj ostati ne znaju, kao što ni vlasnici tih stanova ne znaju kada će Madridom opet šetati turisti.
Bliži se božićno vrijeme i gradske četvrti okićene su lampicama. Na ulicama je puno ljudi. Kupuju se već i pokloni, najavljuju sniženja. Sve je zapravo kao i prije, samo svi sada nose maske. Ljudi zaista paze jedni na druge, poštuju se razmaci u dućanima, na semaforima, na pokretnim stepenicama, nitko se ne buni upozore li ga na ulazu u dućan da je potrebno dezinficirati ruke. Nakon što je grad prevladao prvi val krize, ljudi su se jednostavno prilagodili novim okolnostima i dali sve od sebe da se život, u najvećoj mogućoj mjeri, nastavi kao prije.
Božić će ove godine, svi to već znamo, biti u krugu najbliže obitelj, intiman i jednostavan. Ne možemo si priuštiti ni međunarodne letove ni da nas, kao prošle godine, na božićnom ručku bude četrdeset! Ali, ne čini se da je to umanjilo ono posebno veselje koje donosi kupovanje božićnih ukrasa, odabir ovogodišnjeg bora (u Španjolskoj se, iz ekoloških razloga, već godinama ne ukrašavaju prava božićna drvca, nego se kupuju plastična) i biranje poklona. Sve je manje i skromnije, ali meni zbog toga čak i ljepše.
U 2021. očekujem porast optimizma, oporavak ekonomije i promjenu načina razmišljanja i pojedinaca i kompanija. 2020. pokazala nam je da se puno posla može obaviti i od kuće, što će mnogi poslodavci, nakon što se pokazalo da je takav način rada efikasan, djelomično zadržati i u budućnosti. Osjetili smo kako nas bolji balans vremena koje provodimo na poslu i vremena koje provodimo s obitelji može učiniti sretnijima. Na globalnoj razini, pokazalo se koliko nas krhkima čini ovisnost o uslugama, uvozu i oslanjaju na turizam kao na glavni izvor posla i prihoda. Mnoge će ova 2020. možda inspirirati da u 2021. počnu razmišljati o tome što bi mogli proizvoditi i ponuditi onima koji žive u njihovoj blizini. Neki drugi će raditi na digitalnim uslugama i inovacijama kako bi mogli surađivati i s onima koji se nalaze daleko od njih. Zahvaljujući godini koja nam je svima donijela mnogo briga, ali i više slobodnog vremena, nastat će, uvjerena sam, mnogo novih stranica romana, drama, scenarija, tekstova nekih novih pjesama koje ćemo pjevati.
Na osobnoj razini, shvatila sam bez čega sve mogu ostati, a i dalje funkcionirati dobro, i što je zaista važno od onoga što imam. Otkrila smo, kao vjerojatno i mnogi drugi, da me oduševiti može i jednostavan piknik u prirodi. Da vjenčanje može biti i zaista malo, ali zato ništa manje lijepo i važno. Mislim da u 2021. ni život ni ljudi neće moći, poput rakete, ubrzati da se što prije vrate na sve ono što je bilo do sada, ali će zato možda naše kretanje, promišljanje i napredovanje biti pod utjecajem globalne svijesti da je cijeli svijet, u dobru i u zlu, neraskidivo povezan. Virusima i zaraznim bolestima, globalnim zatopljenjem i podizanjem razine mora kao njegovom posljedicom, ali i globalnim optimizmom nakon zajedničkog iskustva krize, što će nas možda učiniti kreativnijima, smionijima i solidarnijima u budućnosti.
