Jovana Mirosavljević (36) zauvijek će za mene biti simbolom Beograda kakav sam znala ta dva proljeća, 2017. i 2018. Beograd je mirisao na lipe, a ja sam hodala ulicama Dorćola ne znajući da ću kroz izlog ugledati radnju koju je Jovana otvorila prilikom povratka s međunarodnih baletnih pozornica (među ostalima i splitske) u Beograd. U izlogu su bile baletne papučice, one prave, baletne haljine, one prave, trikoi, mekši od pjene, i brend Yugochic koji je u tom trenu postajao kultno mjesto u ormaru svake influencerice. Nakon što su mi poslužili najfiniju kavu u Beogradu i kruh koji je tek ispečen, a mirisao je kao da je došao ravno iz pariške pekare, prišla mi je real life vila: mršava, tanka, eterična. Čim je došla i prošla, meni pade na um; hej, to je moj par, pjeva Balašević u svojoj slavnoj (meni najdražoj) pjesmi o balerini, pa kaže: sva elegantna, tanka i mistična/da l' pri hodu i dotiče pod/sve mi to liči na Pjotra Iljiča/priču o jezeru, o dobru i zlu.
Taj bijeli labud iz pjesme o crnom bila je Jovana Mirosavljević, a kako to srećom biva ovih godina, ona je doista bila moj par, jer je sad već svima jasno kako su prave srodne duše žene ženama. Družile smo se svih godina mog života u Beogradu, koji je, paradoksalno, jer je rođena Beograđanka, i njoj bio novo poglavlje života, baš kao i meni. Dijelile smo sushi u novootvorenim restoranima poznate beogradske gastronomske scene tik pred pandemiju, išle zajedno na "pijaca" i vodile moju djevojčicu u prvu baletnu školu na Dorćolu. U pandemiji smo razgovarale satima FaceTimeom i sličnim kanalima, a na Instagramu sam pratila njezine treninge u karanteni i pitala se koliko njezino tijelo pati bez scene, a koliko duša. Zato mi je bilo neopisivo drago kad je prihvatila raditi na mjuziklu "Sa druge strane jastuka", temeljenom na glazbi Momčila Bajagića Bajage, koji je premijeru imao nedavno u beogradskom Pozorištu na Terazijama. Htjela sam ga i sama pogledati, no nisam uspjela jer se jedan član ansambla zarazio koronavirusom pa su izvedbe bile otkazane, a s Jovanom sam razgovarala u praznom gledalištu. Za izvedbene umjetnike nema ničeg bolnijeg. Ipak, Jovana tvrdi: plesat ćemo zauvijek!
Koji je na kraju tvoj grad, Jovana? Da moraš birati, sad i zauvijek, koji bi grad odabrala?
- Rođena sam u Beogradu, rano djetinjstvo provela sam na moru, u Dalmaciji, šuška se čak da su me tamo i napravili, namjerno, jer je najljepše, školovala sam se u Francuskoj, u Cannesu… Živjela sam u Splitu, Zagrebu, Rijeci i Toulouseu, a posljednje desetljeće provela u New Yorku i Washingtonu… Ali, smijat ćeš se, ni jedan od navedenih gradova nije taj. Grad koji je najviše Jovana je Barcelona. Nažalost, nisam imala priliku živjeti tamo, barem ne za sada. A Beograd… (smijeh). Beograda se ne mogu riješiti, on je duboko u mom kodu, ali prava Jovana je između, pazi sad kontradikciju, New Yorka i Splita. Znam, potpuno su drugačiji, ali na isti način i u jednom i drugom je moje srce i moja suština.
Tko je tvoj plesački uzor?
- Nisam nikad imala uzor u doslovnom smislu, toliko je fantastičnih plesača na ovom svijetu, svakog dana poludim za nekim. Ja sam generacija koja je ulovila i staru i novu gardu. U baletu je vrag davno odnio šalu, svakog dana su sve ljepši, bolji i fantastičniji plesači! Volim balet, volim talentirane i dobre plesače. Ja sam ona koja nikada nije bila ljubomorna, voljela sam svoje kolege i divila im se, i one "iznad" i one "ispod" po toj našoj surovoj hijerarhiji. Ja sam ona koja može igrati ansambl danas, a glavnu ulogu sutra bez problema. To je u našoj profesiji rijetkost, valjda su uvijek mislili da ih zezam. Svakog dana vidim neku novu klinku u ansamblu kojoj se divim i veseli me njena budućnost - pod uvjetom da ode odavde (smijeh)!
Pokušajmo demontirati mit o starenju plesača i plesačica - je li to zbilja toliko fatalno za psihu i toliko bolno za dušu, činjenica da sve manje možeš sa svojim tijelom?
- Biti balerina je nešto što te definira zauvijek i tu nema povratka, čak i kada dođe vrijeme za onaj posljednji aplauz. I starenje zaista je, ako ne fatalno, onda vrlo izazovno, za psihu najviše. Svatko tu ima svoju vizuru i svi imamo mišljenje o tome kako bi nekome drugom trebalo biti, kako je tebi gore, a nekom drugom manje teško jer ti si plesao više, a on manje, imao ovakvu ili onakvu karijeru… Svi smo mi i sebični i sujetni na neki način, nikad se sebi nisi dovoljno "dogodio". Govoreći isključivo iz svoje vizure, boriš se s identitetom, opominješ sebe da si ti još toliko toga i da život neće stati kada i karijera, ali gledaš se u to ogledalo svaki dan, cijeli dan veći dio života, pa ti nije jasno kad je i kako prošlo 20 godina baš ispred tog ogledala. Ja, na primjer, imam sreću da mi tijelo dosta "kasni" za godinama pa izgledam kako treba i još mogu sve pa se pitam - a zašto da stanem... A onda se sjetim i pitam samu sebe: pa čekaj, Jovana, nećeš valjda i s 40 stavljati tijaru na glavu i glumiti malu djevojčicu princezu?! Meni je drago da imam i druge ambicije i interese. Balet ti daje prostor da nakon tih nekih godina napraviš sasvim novi život, nije li to sjajno? Suludo je to propustiti zbog površne patnje i iščekivanja da postaneš sljedeća Madonna!
Žrtvuju li balerine dio svog intimnog života, opijanja, izlazaka, eksperimentiranja s drogama, seksa, veza, imanja djece za ples?
- Naglašavam da je ovo samo moje mišljenje, ali ipak formirano na osnovi promatranja i življenja realnih situacija svih ovih godina - apsolutno da i apsolutno ne. Balet i baletna karijera su sami po sebi velika žrtva. Svatko tko kaže da nije žrtvovao svoje djetinjstvo, vrijeme, zdravlje, tijelo, mučio se svim poznatim metodama i izmišljao nove metode mučenja sebe zbog slike u ogledalu i u očima pedagoga i publike, laže! Veze, djeca, hrana, odmori, to su sve bila neka strašna čudovišta koja samo vrebaju iz kuta da te napadnu i unište ti put. Također, postoji tema koja se, nažalost, gotovo nikada ne spominje i nekako svijet tu još nije došao na red. Događaju se razne vrste zlostavljanja, fizička, psihička, seksualna, mobbing… i to apsolutno dotiče i žene i muškarce. Ali, što se tiče "apsolutno ne" dijela mog odgovora: ne bih rekla da se na kraju dana mnogo nas žrtvovalo na temu izlazaka, pića i provoda. Naravno da se svega odričeš do nekog trenutka i zaista ne radiš ništa što rade tvoji vršnjaci jer godinama samo učiš, vježbaš, treniraš, ideš u dvije škole, spavaš u 8 navečer i brojiš bademe, ali prođe i ta faza. Ja tvrdim da je tako, a kolege neka se ljute (smijeh). Zašto? Kazalište i čitav naš svijet, u koji spadamo i mi i glumci i glazbenici, jedan je specifičan organizam i ima svoja pravila. Teško je živjeti pod svim tim stresom, pritiskom i obavezama, predstavama poslije kojih ti treba tri sata da uopće od adrenalina možeš krenuti ka krevetu a da nemaš neko otpuštanje.
Cijeli intervju s Jovanom Mirosavljević pročitajte u novom broju magazina Gloria Glam u kojem govori o svojem konceptualnom dućanu, poduzetništvu, plesu, kultnim mjestima u Beogradu i Bajagi. Uz novi broj ne propustite na dar parfem Moschino Toy 2 Bubble Gum i masku ili kremu REN.
