Što je to u pjesmama Billie Eilish da su toliko zaokupile svijet? Volimo li njenu autentičnu iskrenost, njeno traganje za identitetom, njeno dekonstruiranje i raskrinkavanje "glamuroznog" života mlade, svjetski poznate glazbenice? Poistovjećujemo li se svi s njom zato što nam se sviđa, ili nam se sviđa jer se s njome poistovjećujemo? Pratimo je na sceni već nevjerojatnih sedam godina, od kad nas je osvojila pjesmom "Ocean Eyes". Gledamo je kako evoluira, kako sazrijeva - i promatramo način na koji se to odražava u njenim pjesmama. Međutim, čak i ako se sama autorica s odrastanjem mijenja, jedna stvar ostaje ista: njen šaputavi, melankolični glas, koji jedva da i izgovara riječi koje bole i pogađaju dušu poput oštrice slomljenog ogledala.
Unatoč sedam nominacija, Eilish ove godine nije osvojila nijednog Grammyja, ali njih čak tri osvojila je Olivia Rodrigo. Što je curama zajedničko? Već spomenuta šaputava melankolija. Iako Rodrigo u pjesmu zna unijeti i pokoju pozitivnu notu, javnost je opčinila njena pjesma "drivers licence". Na dodjeli nagrada eksplicitno je rečeno kako je Billie Eilish oformila žanr u kojem su se kasnije etablirale i Sasha Alex Sloan, Gracie Abrams, Tate McRae i sama Olivia Rodrigo. I iako navedena imena zaista predstavljaju duh vremena generacije Z, milenijalci su se "pobunili": sad girl pop postojao je davno prije Billie Eilish.
Proglasiti Billie Eilish začetnicom žanra brzopleto je i neodgovorno, jer njegov začetak leži još u devedesetima. Fiona Apple jedno je od imena koje to dokazuju. Njen se žanr nazivao art i baroknim popom, a njene su pjesme tinejdžerima devedesetih osiguravale ono što se danas crpi od Eilish i Rodrigo: dozu prozračne tuge, dozu beznađa, dozu utjehe, dozu poistovjećenja u naletu neshvaćenosti. Apple je pjevala o situacijama, emocijama i stanjima o kojima se tada nije tako javno i rado govorilo kao danas, u vrijeme kada se pomoć nije mogla tražiti na svakom koraku i kad razumijevanje okoline nije bilo dostupno kao što je to danas. Obožavateljice mračnijih, tužnijih žanrova koje su iskakale iz okvira u koji su se tada trebale uklapati često su bile i društveno marginalizirane: Billie Eilish danas je popularna i slušati nju znači slušati cool glazbu. Slušati sad girl pop devedesetih nije bilo nužno cool i često je sa sobom nosilo etiketu "čudaka". Iako stilom poprilično drukčija, na sad girl pop playlistu mogla bi se svrstati i Avril Lavigne, zaštitnica adolescencije posljednjih generacija milenijalaca. Njene življe pjesme svrstavale su se u kategoriju pop-punka, ali pjesme poput "I‘m With You" i "Complicated" koje su se vrtjele ne repeat mogle su poslužiti kao nadahnuće svim današnjim sad girl umjetnicama.
Kad su devedesete primakle kraju a dvijetisućite u društvo unijele hype, ekspresiju i energiju, trebalo je neko vrijeme da sad girl pop ponovno izmili na scenu u punoj svojoj snazi. Ipak, to vrijeme je stiglo. Godina je 2005., i svi slušaju kraljicu tuge Lanu Del Rey. Sad girl music iz alternativnog je žanra prešao u popularni - postao je sad girl pop. Uzevši u obzir sve pjesme, od megahita "Summertime Sadness" pa sve do "Young and Beautiful", "Old Money" i "Backfire", milenijalce nije za kriviti što će, ako im netko sugerira sintagmu "šaputavi melankolični glas" prvo pomisliti na Lanu, a ne na Billie.
Na popisu predstavnica sad girl popa mogu se zateći još imena kao što su Lorde, Birdy i London Grammar, no ono što je sigurno je da Billie Eilish danas slovi - i to s razlogom - kao vodeća umjetnica na sceni. Međutim nije za zanemariti čitavo nasljeđe koje njena glazba nosi sa sobom. Sad girl popu kao žanru diljem bespuća interneta prigovaraju da bi kao posljedicu mogao imati glorifikaciju tuge i popularizaciju neugodnih emocija s kojima se ne znaju nositi svi koji zapadnu pod utjecaj takve glazbe. Iako u tome možda i leži zrno istine, činjenica je da smo u posljednjih nekoliko godina svi naglo osjetili fragilnost života i sigurnosti na koju smo dotad bili navikli.
No čak ni to nije ključna točka poistovjećenja mlađih generacija s autoricama spomenutima u ovom tekstu. Ona leži u spoznaji da ljudi sve češće govore, a sve rjeđe i rjeđe slušaju. Billie Eilish možda nije osnovala žanr, ali je svakako došla na scenu onda kad ju je publika najviše trebala: kad je htjela da netko razumije tugu koju osjeća. Fascinantno je kod Billie to što slušajući nju, imamo osjećaj da ona sluša nas. Njena individualna tuga zapravo je univerzalna, što se ne bi tako lako moglo reći za Del Rey, Lavigne, Apple ili Rodrigo. Dok se one pojavljuju kao iznimke i upućuju svoju publiku u vlastite zamršene svjetove, Eilish se popela još jednu stepenicu iznad i postala jedna od nas. Slušamo Billie Eilish dok nas nesebično uvodi u vlastitu intimu, volimo njene kompleksne autorefleksivne interpretacije života. I na taj način, podsvjesno, učimo slušati i voljeti sebe.
