Ako još niste čuli za englesku kraticu "FOMO", ne znači da fenomen niste osjetili na vlastitoj koži. Punog naziva the fear of missing out, odnosno "strah od propuštanja", FOMO je osjećaj koji svojom prisutnošću guši pretežito mlade ljude, a nastaje uslijed neispunjenih očekivanja. No otkud dolaze ta očekivanja, tko ih je kome nametnuo? Kako ih se riješiti? To su pitanja koja muče ljude zapale u začaranom FOMO krugu. U priču su, naravno, osim vječnih krivaca - naših roditelja - upletene i društvene mreže. Svakodnevno izlaganje prividu tuđih života koji uvijek izgleda bolje nego što jest, stvara određen set očekivanja u našim glavama koja kasnije poput malih hrčaka na kotaču pokušavamo doseći. Što više zapinjemo na tom kotaču, to češće scrollamo, a što češće scrollamo, to upornije trčimo.
Je li riječ o klasičnom simptomu 21. stoljeća oko kojeg se ne trebamo pretjerano zabrinjavati ili o nečem ozbiljnijem? Potonje, dakako. One zapeli u tom stanju pratit će osjećaj da vječito kaskaju, da nisu ispunili ono što su trebali ispuniti u svojim godinama, da nisu, ukratko, uspješni kao vršnjaci koje prate i svakodnevno gledaju na društvenim mrežama. Jednom kad upadne u takav misaoni labirint, nad pojedincem se lako nadvije kupola koja ne samo da ograničava njegovo daljnje kretanje, već mu i (ipak "samo" figurativno) oduzima zrak. Oduzima mu kreativnost, volju, ambiciju i motivaciju, jer preplavljuju ga osjećaji nesigurnosti i nedostatnosti. Činit će vam se da svi oko vas žive još i bolje nego što ste mislili, da su još uspješniji nego što ste mislili, dok vi za to vrijeme, eto, niste postigli "ništa".
Iako je strah od propuštanja relativno nov termin, riječ je o fenomenu koji ne postoji samo od kad je društvenih mreža. Prvi se put istraživao čak 1996. godine, ali je privukao pažnju javnosti, naravno, tek eksplozijom interneta. Stara škola, ali vrijedi ponoviti: činjenica je da čovjek, koristeći društvene mreže, uspoređuje svoj život u punoj njegovoj snazi s mikrofragmentima života onoga čiji Instagram profil gleda. To znači da s jedne strane vage imamo jedno teško, pospano i bolno jutro, zagorjeli tost za doručak, prosječan dan na faksu ili poslu, svađu s kontrolorom u tramvaju, zelje za ručak i nesanicu za večeru, dok je s druge strane vage prozirni mojito u kojem sitne kockice leda bubre nad listovima mente, na stolu s kojeg se pruža pogled na grad i jedino što od osobe vidimo su senzualne štikle u kutu kadra.
No ta osoba možda je imala baš isti dan kao i vi. Potpuno identičan. Samo je na kraju odlučila uzeti stvar u svoje ruke, utješiti se odnosno nagraditi mojitom i priuštiti si trenutak čistog zadovoljstva. Možda i nije bilo tako - možda je rođena pod sretnom zvijezdom, u obitelji bogatoj novcem i ljubavlju, možda radi posao koji voli, za doručak jede eggs benedict na kruhu od heljde s lososom, a te štikle koje ima su baš najudobnije na svijetu, ali šanse za to su jako male. Znatno je vjerojatnije da niste baš ništa propustili. No uvjeriti osobu koja je upala u začarani krug FOMO-a da "ništa ne propušta" jednako je "korisno" kao i reći depresivnoj osobi da samo bude sretna i zahvalna na onome što ima. Nije stvar u tome - strah od propuštanja začas se pretoči u ovisnost o scrollanju, a ponavljajući obrazac misli koji zaposjeda um poput nemani nešto je čega se vrlo, vrlo teško riješiti.
Naučeni konstantno tražiti utjehu izvana, zaboravljamo sebi pristupati iznutra. Poanta rješavanja problema straha od propuštanja nije shvatiti, spoznati ili vidjeti svojim očima da drugi žive loše. Poanta je uvjeriti sebe kako mi živimo dobro, ili poraditi na samopouzdanju (čas posla!) kako bismo se riješili potrebe za uspoređivanjem. Koliko god željeli čuti neki jednostavan i lako primjenjiv savjet, rješenje je, nažalost, u social media detoxu. Ugasite društvene mreže, limitirajte ih, odmaknite se od njih. Promatrajte ljude u gradu. Sjednite u tramvaj. Proučavajte lica. Izgledaju li baš sva lica bezbrižno, sretno, zadovoljno? Kao da se vraćaju s mojita? Otvorite oči i uprite pogled prema stvarnom životu, onom koji vas okružuje. Tako ne samo da ćete utišati taj naporni, kvocavi glas u glavi, već ćete i raditi na razvijanju empatije. Kako prema drugima, tako i prema sebi.
Nije lako shvatiti, a ni prihvatiti, da život zapravo ne funkcionira po pravilima. Nema tih godina unutar kojih se MORATE udati, završiti fakultet, doživjeti prvu dugu vezu, postići ovo ili ono. S jedne strane tu je tradicija, najčešće ukorijenjena u glavama baka, djedova i roditelja, koja nas gura u jednom smjeru. Riječima moje prijateljice, to je ona situacija u kojoj nazoveš mamu nakon odvratnog, predugog dana na poslu, a ona te dočeka s "Aha, a jesi počela pisati diplomski?" S druge strane, tu su internet-očekivanja. Kombinacija ovih tradicionalnih - i nekih potpuno suprotnih. Onih koja nas guraju u iluziju potpune slobode kao nečeg apsolutno savršenog. No istina je surova. Uvijek nešto propuštamo. Ako smo u sretnoj vezi, propuštamo čari soloživota o kojem nam ne preostaje ništa nego slušati na kavama sa solo prijateljicama. Ako smo, pak, sami, propuštamo emocionalnu evoluciju koju donosi skladan ljubavni odnos. Ako studiramo, propuštamo priliku da zaradimo novac, a ako odaberemo raditi, propustili smo priliku za obrazovanjem. I tako u nedogled. Ali koji je smisao? Da, idealna pozicija bila bi ona u kojoj uživamo s "ovdje i sada", u kojoj smo zadovoljni svakodnevicom, u kojoj smo ponosni na ono što smo dosad ostvarili.
Zapišite na papir, u mobitel ili barem pobrojite u glavi sve uspjehe koje ste ostvarili u zadnjih nekoliko mjeseci. Od onih najsitnijih - otišla sam u nabavku koju sam dugo odgađala - do onih velikih koje jako, jako lako i brzo gurnemo pod tepih. Diplomirali ste? Došli do najužeg kruga razgovora za posao u cijenjenoj marketinškoj firmi? Svaki od elemenata je važan. Prihvaćanje svojih uspjeha vodi ka savršenom cilju prihvaćanja svoga života, a time i rješavanja straha od propuštanja. Jačajte i gradite sebe, ali da - dozvoljeno je i priznati si da nikome nije baš tako dobro kako tvrdi na društvenim mrežama. Da, baš nikome. Čak ni onima koji se penju na meta-razinu pa kažu "Znam da mislite da je sve što je na Instagramu lažno, ali ja ZAISTA ne lažem." Nitko na Instagramu ne laže toliko koliko prešućuje - pa zašto upravo iz toga razloga i mi sebi s vremena na vrijeme ne bismo "prešutili" neki prigovor, neku kritiku, neku neugodnu emociju? I umjesto toga se lijepo počastili mojitom.
