I dok neke ovisnosti shvaćamo ozbiljno, pristupamo im kao problemima i rješavamo ih uz pomoć stručnjaka, neke zahvaljujući popularnoj kulturi još uvijek gledamo kao komične i simpatične. Slučaj je to s binge eatingom i binge shoppingom, odnosno kompulzivnim prejedanjem i kompulzivnom kupovinom, koje zbog simpatičnog naziva koji nam budi asocijacije na opuštajuće Netflix maratone smatramo bezazlenim pojavama. No one to svakako nisu, a popularnoj kulturi koja ih takvima pokušava prikazati treba s vremena na vrijeme pokazati zube.
Prisjetimo se samo primjera iz romana "Tajni snovi jedne šopingholičarke", odnosno svih 10 njegovih nastavaka. Radnja prati djevojku koju porivi za nezaustavljivim kupovanjem dovode do bankrota, a pritom je najtragičnije to što ne kupuje stvari koje istinski želi, već sve što joj padne pod ruku. Ipak, knjiga, takva kakva je, ne problematizira takve psihološke obrasce, nego ih predstavlja kao humorističnu situaciju koja je zabavna i laka za čitanje, a u takvom je tonu i istoimeni igrani film. Slično je i s binge eatingom, odnosno kompulzivnim prejedanjem. Sjetimo se Monice iz "Prijatelja" kojoj je pretilost u djetinjstvu predstavljala problem, a u dvadesetima se okreće hrani u teškim trenucima – kada je nešto obeshrabri, ponizi ili je netko iznevjeri. U humorističnoj seriji to su, dakako, situacije koje izazivaju smijeh, ali u stvarnom životu baš i nije tako. Razgovarali smo s Kristinom Jerković, magistricom psihologije i edukanticom gestalt psihoterapije.
"Binge prema Cambridge rječniku označava situaciju u kojoj se neka aktivnost obavlja na ekstreman način, naročito ako se radi o jedenju, pijenju ili trošenju novaca. Na primjer, poremećaj prejedanja (Binge Eating Disorder) najčešći je poremećaj prehrane u SAD-u, dok kompulzivni poremećaj kupnje pogađa oko 6 posto stanovništva. Kako se ispostavilo, binging – bilo da se pije, jede ili kupuje – zapravo ima slične uzroke. Klinički psiholog Michael Mantell objašnjava da su sve vrste prejedanja 'načini suočavanja s negativnim emocijama koje nisu racionalne ili zdrave'. Sličan situacija je i s drugim oblicima binge ponašanja", tumači nam Kristina.
I binge eating i binge shopping karakterizira gubitak samokontrole i motivacija zbog koje dolazi do istog. Uzroci takvim ponašanjima su tjeskoba, stres, depresija, kao i osjećaj bespomoćnosti i besmisla. Nisko samopouzdanje i osjećaj nezadovoljstva vlastitim izgledom ili životom općenito dovode do potrebe da manjak koji osjećamo u nutrini nadoknadimo nečim materijalnim – nečime što ćemo unijeti u sebe ili staviti na sebe, što će stvoriti dojam da je praznina popunjena. Ne kaže se bez razloga u narodu da je "bolje da ljulja nego da žulja" - posve je ljudski htjeti imati radije nego nemati. Zato, kad nam nečega nedostaje, pokušavamo to nadoknaditi 'imanjem' nečeg drugog. Tako se osoba najčešće zatekne u začaranom krugu: što više pijemo/jedemo/kupujemo, to ćemo (sutradan, kad osvijestimo počinjenu radnju i štetu) biti depresivniji, a što smo depresivniji, to ćemo više piti/jesti/kupovati. Ima li tu materijala za šalu i porugu, pitanje je. No prije nego što počnemo rješavati problem, važno ga je osvijestiti.
"Tri su glavna okidača u podlozi takvih ponašanja. Prvi je psihološki: u većini slučajeva, ponašamo se tako kako bismo otupili neugodne osjećaje. Drugi je kemijski: ponekad se ljudi previše prepuštaju određenom ponašanju jer dovodi do ugodnog osjećaja. Kad jedemo nezdravu hranu, mozak oslobađa neurotransmiter dopamin koji stvara fantastičan osjećaj - i to u nevjerojatnim količinama. Nakon što naš mozak tijekom prejedanja luči dopamin, taj osjećaj može postati fizička ovisnost. Tada se sve više i više prejedamo jer žudimo za istom navalom kemikalija. Treći je okidač sociokulturni. Često se u medijima, na društvenim mrežama, ali i u društvu šalje poruka da ne vrijedimo ako nismo mršavi ili ne posjedujemo neke stvari. Takav pritisak da stalno budemo savršeni, da se uklopimo, može dovesti do tjeskobe i ovisničkih ponašanja kao što su prejedanje, pretjerano kupovanje ili prepijanje."
Pri samom osvještavanju problema najveća je prepreka - racionalizacija. Um će marljivo raditi kako bi dokazao da to što smo učinili nije ništa strašno. Objasnit će zašto je došlo do određene radnje i potrudit će se da to objašnjenje zvuči smisleno, logično i konkretno – da se odnosi samo na trenutnu situaciju, odnosno na naš posljednji "kiks". Na primjer: "Ali ove čizme su mi zaista trebale, na onim prošlogodišnjima mi se peta izlizala sa strane i sad izgledaju užasno." Ili: "Kako sam mogao ne jesti, pa bio sam na rođendanu! Svi su jeli. Ne želim biti outsider kojeg će svi ispitivati je li na dijeti."
Ne podsjeća li vas to na onu dobru, staru - "Pušim i mogu prestati kad hoću, samo ne želim"?
No, indikatori koji osobi mogu pomoći u prepoznavanju problema su najčešće oni osjećaji s kojima se uhvatimo u koštac nakon što izvršimo – ili ne izvršimo - spornu kupnju ili obrok: nalet adrenalina tijekom kupovine, osjećaj krivnje nakon nje ili, u slučaju da odlučimo obuzdati poriv, osjećaj nervoze, nelagode i snažne potrebe da ipak pokleknemo. Ako prepoznate kod sebe neke od klasičnih simptoma – skrivate kupljene predmete od ukućana, ne koristite odjeću koju kupite, preferirate kupovati sami u strahu da će vas drugi osuđivati – najvažnije je pitati za mišljenje blisku osobu, koja vas voli i kojoj je stalo do vas, jer teško da ćete sami sebi moći dati racionalan odgovor. Isto vrijedi i za kompulzivno prejedanje.
"Kada razmišljamo o ova tri oblika pretjeranog ponašanja – prejedanja, pijenja ili pretjeranog trošenja novca – mogli bismo uspoređivati i koliko su oni društveno prihvatljivi. Naravno, ovisno o društvu u kojem se nalazimo i kako okolina gleda na ponašanja, jedno je prihvaćenije od drugog. Dok smo studenti, prepijanje je sasvim normalno ponašanje, pa čak i poželjno. Međutim, što postajemo stariji, ta 'normalnost' situacije se smanjuje. Osim toga, mediji i društvene mreže igraju važnu ulogu u normaliziranju takvog ponašanja (ali i destigmatizaciji takvih poremećaja). Naravno, da bi netko razvio ozbiljan binge problem, u podlozi mora biti puno više od samih društvenih mreža. Svakako, samopoštovanje igra bitnu ulogu, ali i struktura ličnosti, okolina, društvo, stres i mnogi drugi čimbenici."
Na pitanje može li si osoba koja je zapela u kompulzivni obrazac ponavljanja neke radnje pomoći i kako, Kristina odgovara da može, i to meditacijom, jogom, pa i šetnjom: "Iako zvuči prejednostavno, istraživanja ukazuju na to da tjelesna aktivnost zaista pomaže pri nošenju sa stresom i depresijom koji su povezani s ovakvim ponašanjima. Također, tu je i THINK model - prije nego što se prepustimo određenom ponašanju, trebamo preispitati naše osjećaje i namjere. Odnosno, jesu li naši osjećaji:
True (stvarni)
Helpful (korisni)
Inspiring (inspirativni)
Necessary (neophodni)
Kind (dobronamjerni)?
Kada osvijestimo ono što osjećamo, to nam može pomoći u razumijevanju toga što stoji u podlozi nekog ponašanja."
Zatim nadodaje: "Da se ne zavaravamo, svi mi možemo jednog dana patiti od ovog problema. Ne samo od prejedanja, prepijanja ili pretjeranog kupovanja. Koliko puta ste gledali Netflix ili HBO 24 sata u komadu ili pogledali cijelu seriju u jedan dan ili vikend? Koliko puta ste htjeli nešto vidjeti na Instagramu pa ste satima kasnije nastavili skrolati? Svi smo mi podložni ovisničkom ponašanju, neki malo više, neki manje. Ako vam takvo ponašanje utječe na kvalitetu života i obavljanju svakodnevnih aktivnosti, možda je vrijeme da zatražite podršku ili napravite neki daljnji korak."
