O gubitku relevantnosti dodjela značajnih filmskih i glazbenih nagrada već smo pisali, a ako su ovogodišnje dodjele Oscara i Grammyja nešto pokazale, to je da nekakvog potencijalnog preokreta ili bar male promjene nema nigdje na horizontu. I dok su Oscari ostali zapamćeni po šamaru puno više nego po filmovima koji su dobili nagrade, pitanje je zapravo po čemu će ovogodišnji Grammyji ostati zapamćeni – posebno s obzirom na činjenicu da zbunjujuće odluke oko pobjednika u pojedinim kategorijama već dugo nisu nikakva novost, nego uporna konstanta iz godine u godinu.
Odakle početi? Možda najbolje od nastupa, koji su uglavnom bili zadovoljavajući: Billie Eilish je svoju fenomenalnu naslovnu traku s prošlogodišnjeg albuma "Happier Than Ever" izvela u majici sa slikom nedavno preminulog bubnjara Foo Fightersa, Taylora Hawkinsa. Time je ova balada/bomba dobila neke nove slojeve koji su na vrlo dostojan i vrlo svojstven način odale počast ovom glazbeniku. Osim toga, Billie je cijeloj glazbenoj industriji postavila pitanje – kako to da, dvije godine nakon što je svojim prvijencem pomela Grammyje, ove godine ostaje ignorirana, usprkos činjenici da je nastupila sa znatno boljim ostvarenjem? Iako nije dobila nijednu nagradu od svojih sedam nominacija, njezin je nastup pokazao zašto su bar neke od njih zaslužene, kao i činjenicu da Billie operira na jednoj drugoj razini u sferi pop glazbe od većine glazbenika koji se vrte top ljestvicama.
Skoro pa jednako impresivna bila je i Olivia Rodrigo. Prognozirali su joj „sweep”, odnosno bar četiri ili pet zlatnih gramofona, ali na kraju je kući otišla sa „skromna” tri. Međutim, oduševila je publiku izvedbom svog velikog hita "driver's license" koja je bila vrlo emotivna i odmjerena sinteza „kiselog” romantizma i pankerskog senzibiliteta, tek ukazujući na zasigurno blistavu glazbenu karijeru koja Oliviju čeka.
Ove su dvije relativno nove glazbenice stvarno pokazale nekim pjevačima star(ij)e garde kako pružiti izvrsne nastupe čak i kad se same pjesme ne daju vojskama plesača i grandioznim efektima na pozornici. Primjerice, Justin Bieber, koji je svoju odu „guzicama” i „travi iz Kalifornije” – "Peaches" – odlučio izvesti na klaviru u maniri dirljive balade, mogao bi puno naučiti od svojih kolegica.
Lil Nas X, za kojeg je bilo sigurno da će dobiti nagradu bar za spot godine, također je ostao praznih ruku, i to nažalost nakon nastupa koji nije bio ni upola uzbudljiv kao njegova dosadašnja pojavljivanja na televiziji. Nesumnjivo je ipak da je njegov hit "Montero" zaslužio nagradu za spot godine, budući da se u zadnjih pet godina nije pojavio nijedan spot koji je bio toliko vizualno upečatljiv i kulturno značajan. Nije da mu je potrebna nagrada, ali ona bi bila logična točka na i.
Osim toga, Grammyji su odlučili i sve važne kategorije vezane za rap glazbu ostaviti izvan svoje glavne ceremonije – što je prava šteta, jer je nagrada za najbolji rap album dodijeljena Tyleru, the Creatoru i njegovom vrlo kvalitetnom i zabavnom ostvarenju "Call Me If You Get Lost", čime je Tyler na veliko iznenađenje (i oduševljenje!) pobijedio u kategoriji punoj etabliranih glazbenih velikana poput Nasa i Kanyea Westa. Guranje rap glazbe na margine nije netipično za Grammyje, ali baš zato su mogli kapitalizirati na jednoj od boljih odluka te večeri i barem uživo prikazati dodjelu ove nagrade koja u svijetu rap glazbe i dalje ima prizvuk određenog prestiža.
Jednako nam drago može biti i zbog Doje Cat i SZA-e, čiji je prošlogodišnji ljetni hit "Kiss Me More" prepoznat kao najbolji pop duet. Ove su dvije glazbenice više puta iskazale svoju frustraciju glazbenom industrijom, a tijekom vrlo kaotičnog i duhovitog govora nisu mogle sakriti svoje oduševljenje ovim uspjehom, naglašavajući da stvarno nije mala stvar. I nije. Foo Fightersi su, očekivano, dobili nagrade za najbolji rock album i rock pjesmu, Silk Sonic su pomeli R&B kategorije, a Annnie Clark, odnosno St. Vincent, dobila je nagradu za najbolji alternativni album, "Daddy's Home". Iako se ne radi o njezinom najboljem dosadašnjem ostvarenju, ova je nagrada bila donekle očekivana zbog čovjeka koji ga je producirao – Jack Antonoff dobio je Grammyja za producenta godine nakon što je sudjelovao u nastanku nekih od najvećih lanjskih albuma, počevši od odličnog "evermore" Taylor Swift (također u potpunosti ignoriranog u kategoriji za album godine) pa sve do ostvarenja Lane Del Rey, Clairo i Lorde, kao i vlastitog benda Bleachers. Antonoff je prošle godine bio neizbježan, a albume na kojima je sudjelovao prepoznala je i publika i kritika, tako da njegova nagrada predstavlja jednu od rijetkih instanci u kojima Grammyji zapravo stvarno dodjeljuju nagradu nekome tko uživa uspjeh u mainstream sferi, kao i glazbeno-kritičku naklonost, te se tako čini kao logičan pobjednik u svojoj kategoriji.
Iz ovog se razloga i odluka Grammya da svoju najrazvikaniju nagradu, onu za album godine, dodijeli relativno malom ostvarenju Jona Batistea, "We Are", stvarno doima zbunjujućom. Ne radi se tu uopće o kvaliteti ili zasluženosti Batisteova albuma, no on je na top ljestvicama prošao u potpunosti nezapaženo, a većina relevantnih glazbeno-kritičkih portala nije ni recenzirala njegov album, a kamoli ga proglašavala albumom godine – on je prošlu godinu prošao relativno „ispod radara” da bi na kraju pokupio jedanaest nominacija i ovu prestižnu nagradu. Izbor njegovog albuma u kategoriji „najboljeg albuma” u potpunosti ignorira položaj albuma u kulturi u kojoj izlazi i čini se izuzetno proizvoljno. Naravno, u potpunosti je moguće da i kritici i publici promakne neko kvalitetno glazbeno ostvarenje i da bi Grammyji tu, teoretski, mogli funkcionirati kao svojevrsni korektiv, gurajući u prvi plan izvanredna ostvarenja malih izvođača - samo je onda pitanje zašto se to nije dogodilo ni u jednoj drugoj od tolikih neinspiriranih ili smiješnih kategorija.
Među ugodnim iznenađenjima večeri svakako je bila Jazmine Sullivan i to što je, u potpunosti zasluženo, dobila Grammy za najbolji R&B album, "Heaux Tales". Tijekom govora je na vrlo simpatičan, ali i realističan način progovorila o iskustvu snimanja albuma i na koji ju je način povezao s drugim crnim ženama koje su imale slična iskustva tijekom dejtanja, ističući tu značaj žensko-ženskih prijateljstava u svrhu emancipacije. Jazmine i njezin odličan album pravi su pokazatelj da žene osjećaj moći i slobode ne moraju tražiti isključivo u visokim pozicijama, prestižu i karijeri, nego i u potpuno svakodnevnim stvarima i dijeljenju iskustava s drugim ženama. Nije na društvu da propisuje što jedna žena može ili ne može i odakle bi trebala crpiti snagu i osjećaj emancipacije, a Jazmineina duga i kvalitetna glazbena karijera stvarno svjedoči mogućnostima i ljepoti ženskog zajedništva, što je svakako važna poruka za cijeli svijet.
Jednu tako važnu poruku dao je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, govoreći o povezanosti glazbe i slobode. Na stranu licemjerje američke glazbene mašinerije koja aktivizam vidi primarno u činovima kao što je stavljanje Zelenskog na ekran u pola dodjele glazbenih nagrada, a ne u stvarnoj pomoći žrtvama Putinove invazije – Zelenskijev je govor svakako imao vrlo važnu funkciju, podcrtavajući kako su ovakve dodjele nagrada u svojoj suštini vrlo banalne čim ih stavimo u kontekst svijeta u kojem se odvijaju. Dok nekima padaju bombe nad glavom, mi uživamo (ili pokušavamo uživati) u dodjelama nagrada za glazbena ostvarenja – ovaj je paradoks našeg vremena neopisivo relevantan jer može produbiti način na koji promatramo popularnu kulturu kojom smo okruženi u vremenu zapadnog političkog kolapsa. Ovaj je paradoks podsjetnik da je pop kultura, usprkos „banalnosti” koja joj se pripisuje, i dalje izrazito obuhvatna i opsežna, i da zbog toga vrijedi slaviti uspjehe pojedinaca koji se u njoj uspiju probiti, posebice ako su njihove društvene okolnosti protiv toga. Čak se i Batisteova iznenađujuća nagrada za album godine čini donekle smislenom iz ove perspektive jer poboljšava vidljivost, kako njega tako i drugih glazbenika njegova profila. Tako se i skoro petnaestogodišnji put Jazmine Sullivan od njezine prve nominacije do konačnog priznanja u obliku dva zlatna kipića čini kao veliko postignuće, bez obzira na to što je svima jasno da oni nisu potrebni kako bi njezin album stvarno bio slavljen zbog svoje kvalitete.
Pojava Zelenskog na dodjeli Grammyja usto je i dodatno naglasila kako su ove nagrade u nekom drugačijem svijetu od stvarnosti na koju ukazuju kroz performativno-političke poruke, i to ne samo što se tiče kriterija popularnosti ili glazbene kvalitete. Grammyji su razvikana institucija, skup ceremonija utemeljenih na nostalgiji, i jasno je da stvarno nisu nikakav pokazatelj trenutne glazbene situacije – ove nagrade kao da postoje u nekakvom zasebnom svijetu koji sam sebe legitimira isključivo dugom poviješću institucije. Samim time, međutim, Grammyji nisu zapravo toliko strukturno drugačiji od Putinove vojne mašinerije i imperijalističkih ambicija – i tu imamo čovjeka-instituciju koji radi proizvoljne i samovoljne odluke koje su legitimirane samo njegovom pozicijom moći. Naravno, ne možemo jednačiti ove glazbene nagrade i agresorske poteze ruskog diktatora – ali uočavanje strukturnih sličnosti koje se nadaju kao simptom iz činjenice da se događaju u isto vrijeme ukazuje na još jedan zanimljivi paradoks. On leži u banalnoj činjenici da ovogodišnji Grammyji nisu bili ništa spektakularno i da je možda jedini istinski pamtljivi trenutak upravo onaj koji nema veze sa samom glazbom, a to je pojava ukrajinskog predsjednika kao podsjetnik na rat koji traje dok mi nagađamo koga će Grammyji ove godine „oderati”. Jednako kao što je šamar bio jedino što se zapamtilo s prošlotjedne dodjele Oskara, tako je rat ono što se pamti s dodjele Grammyja. Ratovi i šamari u svijetu filma i glazbe. Filmovi i glazba u svijetu ratova i šamara. Tu se nalazi velika snaga popularne glazbe i popularne kulture: čak i kad ne daje relevantnu sliku stvarnosti, ona ju – paradoksalno – daje. Zbog toga su Grammyji i dalje društveno i glazbeno bitni – čak i ako nisu više društveno i glazbeno relevantni.
