Sigurno ste u životu barem nekoliko puta čuli tu kobnu rečenicu, nositeljicu tolikih neugodnih emocija. "Moramo razgovarati." Kao da smo odjednom stavljeni pred nišan. Mozak kreće mahnito raditi u potrazi za svim potencijalnim pogreškama i propustima, u težnji da nas makar pripremi za ono što nas čeka. Za vrijeme tog misaonog procesa vjerojatno nas oblije znoj, onima osjetljivijima počnu se tresti ruke. Zauzmemo obrambeni stav jer se osjećamo inferiorno, odnosno kao da nam se netko obraća svisoka. "Moramo razgovarati" najčešće ne znači "Zanima me tvoje viđenje o ovome", već "Ja imam nešto za reći tebi". I vrlo su, vrlo rijetko, u pitanju dobre vijesti.
Razgovarali smo s magistrom psihologije Jelenom Palikućom, koja je dio tima portala Nepopularna psihologija, a koja nam je raskrinkala misterij koji stoji iza nezahvalne sintagme "moramo razgovarati". Objasnila nam je zašto i kako dolazi do neugodnih emocija onda kad čujemo te riječi te jesu li one nužno loše, ili iz njih možemo izvući i nešto korisno.
"Rečenica 'moramo razgovarati' će u većini nas vjerojatno izazvati nekakve neugodne reakcije. Kada nam se netko obrati tom rečenicom, uobičajena reakcija je strah, što dovodi do povećanja razine stresa i anksioznosti koje kod različitih ljudi variraju u intenzitetu. To ovisi o puno faktora, na primjer koliko nam je bitna osoba koja nam to kaže, o kojoj se vrsti odnosa radi, našim prethodnim iskustvima, pretpostavkama, situacijskim faktorima, samopouzdanju, očekivanjima te imamo li inače povišene razine anksioznosti. U svakom slučaju, riječ je o vrlo direktnoj izjavnoj rečenica koja nam ne ostavlja previše prostora za izbor i objašnjenje te najvjerojatnije znači da se dogodilo nešto značajno što može donijeti određenu promjenu u naš život. Ljudi općenito ne vole nagle i nenajavljene promjene, kao što bi potencijalno mogla biti promjena koja će proizaći iz važnog najavljenog razgovora."
Neugodna emotivna reakcija na takvu rečenicu posljedica je takozvane "negativne pristranosti", odnosno ljudske tendencije da više koncentracije usmjere na negativne događaje u životu. Takvih se iskustava dulje i intenzivnije sjećamo te smo ih skloni upisivati i u one situacije koje ne donose nužno negativnu posljedicu. Na taj način utječemo na svoje razmišljanje i očekivanja, a uvelike i emotivnije reagiramo. Sigurno ste već od nekoga, ako ne i sami od sebe, čuli onu izjavu kako je u životu bolje biti pesimističan, jer vas u tom slučaju ništa ne može iznenaditi. Slični se mehanizmi obrane podižu i onda kada čujemo ovakve imperativne rečenice: pripremite se na najgore i to će vas spasiti. Ili?
"Gledajući s nešto pozitivnije strane, kad čujemo tu rečenicu možemo pripremiti primjerenu reakciju na veliku vijest. Umjerene razine stresa i pobuđenosti poboljšavaju naš fokus, budnost, svjesnost, te nam omogućuju da racionalnije donesemo odluku o tome kako reagirati na vijest koju nam netko donosi. Međutim, u slučaju prevelike razine pobuđenosti, takav pristup može imati negativne posljedice."
Bez obzira na pozitivne strane, činjenica je da takva rečenična konstrukcija pretežito budi neugodne emocije koje mogu loše djelovati i na ukupan razgovor, odnosno udaljiti cilj prema kojem bi se sugovornici trebali kretati. Automatsko zauzimanje obrambenog stava otežat će komunikaciju, a podjela osoba na onu koja inicira razgovor i onu koja na njega "mora" pristati stvara hijerarhijsku strukturu koja nije najugodniji ambijent za komunikaciju. Jelena stoga predlaže da se riječ "moramo" zamijeni riječju "želim": "Riječ 'moramo' zvuči kao naredba i ne ostavlja nam puno izbora, dok 'želim' označava našu želju za prenošenjem poruke i ostavlja sugovorniku na izbor hoće li tu našu želju uvažiti ili ne, što može značajno umanjiti razinu stresa u toj situaciji."
"Ako se radi o razgovoru s nama bliskim osobama", nastavlja, "uvijek je vrijedna preporuka koristiti takozvane 'ja-poruke'. 'Ja-porukama' ne upiremo prstom i ne osuđujemo, nego započinjemo razgovor navodeći što nas smeta, zašto nas smeta, kako se zbog toga osjećamo. Iznosimo prijedlog poboljšanja ponašanja. Uz ovakav pristup, sugovornik će jasno razumjeti vaše potrebe, želje i očekivanja - bez nepotrebnog okrivljavanja i osuđivanja. Ako pokažemo da nam je stalo, sigurno ćemo motivirati i drugu osobu na razgovor."
Teški su razgovori sastavan dio života koji nije ugodan, ali je preduvjet za rast. Bilo da vode do unaprjeđenja kvalitete nekog odnosa ili do pucanja istog, u svakom se slučaju kreće u korist oba sugovornika - koliko god to bilo teško u početku razumjeti. Ako se razgovarati "mora", onda je to bolje učiniti što prije i izgovoriti stvari koje trebaju biti izgovorene, umjesto da ih puštamo da se talože pod tepihom. Ključno je i prigrliti vlastitu ranjivost, odnosno prestati se sramiti vlastitih emocija, koje smo kao društvo naučili striktno dijeliti na "dobre" i "loše", odnosno pripisivati im kvalitativnu vrijednost. Niti jedna emocija nije pozitivna niti negativna, one jednostavno postoje u nama i sastavni su dio nas.
"Nema ništa loše u pokazivanju ranjivosti", inzistira Jelena. "Svi se ponekad nađemo u situaciji kada nam se teško nositi s informacijama koje dobijemo, i to je u redu. Pobuđenost i stres u takvim situacijama mogu biti znak da nam je stalo i da želimo da situacija što bolje prođe. Naš način razmišljanja uvelike utječe na to kakve će nam se emocije javiti. Pretpostavke i negativna očekivanja zasigurno će u nama izazvati stres i neugodnu pobuđenost, dok će vjera u to da smo snažni i imamo kapacitet nositi se s raznim situacijama biti velika pomoć da se tako i osjećamo."
I, naravno, ne treba zaboraviti disati, disati, disati. Dubokim udisajima umirit ćemo puls, opustiti mišiće i otpustiti misli koje nas umaraju. Na koncu ćemo i odraditi taj razgovor, svjesni toga da ćemo iz njega izaći mudriji, pametniji i iskusniji. Na kraju krajeva, možda ni ne bude tako strašno kako smo zamislili.
