Ne da mi se mijenjati mail", rekla je prijateljica koja se uskoro udaje, a prezime budućeg supruga dodat će svojem. U posljednjih nekoliko godina primjećujem da je to česti odabir mojih poznanica i prijateljica, a neke od njih čak i ostavljaju svoje prezime. Ipak, i dalje su u manjini. Iako ne postoje podaci za Hrvatsku, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu 90 posto žena uzme suprugovo prezime, dok je u SAD-u taj broj oko 70 posto. Možemo zaključiti kako je i kod nas slična situacija, ali stvari se ipak polako mijenjaju.
Pitanje promjene prezimena prilikom udaje ima različite konotacije, naravno, ovisno o tome u kakvoj sredini živite i kako ste odgojeni. Prije desetak godina osjećala sam kako je potpuno normalno da uzmem prezime prilikom udaje. Činilo mi se to nekako staromodno romantično i vidjela sam da bi to puno značilo mom tadašnjem partneru. Danas razmišljam potpuno drugačije. Moje je prezime važan dio mog identiteta i ponosna sam na njega. Nemam ga potrebu mijenjati, a isto tako nemam potrebu raditi tako drastičan korak kako bi moj (sadašnji) partner bio sretan. Također, u poslovnom smislu, ne vidim baš nikakve benefite toga da promijenim prezime jer s ovim svojim gradim karijeru već godinama - štoviše, vidim samo moguće negativne strane. Osjećam se kao da bi sav moj rad - koji je specifičan zbog profesije kojom se bavim te je vrlo usko vezan uz moj potpis, odnosno ime i prezime - nekako bio zaboravljen.
To pitanje, naravno, ima i feministički aspekt pa se često žene koje promijene prezime proziva da nisu feministkinje.
Činjenica je da je uzimanje muževa prezimena zapravo dio tradicije koja dolazi iz 18. i 19. stoljeća, kad je uspostavljena institucija braka kakvu je danas poznajemo. Tad se radilo o ugovoru u kojem žena postaje praktički vlasništvo muža i pojednostavljeno, bila je promatrana u kontekstu muškarca koji je za nju "zadužen" ili "odgovoran". Prije udaje to je bio otac ili stariji brat, a nakon - suprug. Gledajući u tom kontekstu, naravno da nitko ne želi uzeti prezime, odnosno postati vlasništvo muškarca za kojeg se udaje - barem se nadam. U feminističkom kontekstu, jasno je zato da uzimanje prezimena predstavlja pokoravanje patrijarhalnim pravilima koja su nepravedna prema ženama.
Prva žena koja je odbila uzeti suprugovo prezime bila je američka feministkinja Lucy Stone, koja je taj aktivistički čin napravila davne 1856. U njezinu čast 1921. osnovana je i udruga koja potiče žene da zadrže svoje djevojačko prezime; očito s ne baš mnogo uspjeha.
I dok neki smatraju da je "prirodno" promijeniti prezime nakon udaje, moramo vas razočarati - stvar je samo kulture. Primjerice, uz Španjolskoj i Portugalu, a slijedom kolonizacije i u zemljama u kojima se govori španjolski, djeca tradicionalno imaju dva prezimena - majke i oca. Recimo, kongresnica Alexandria Ocasio-Cortez upravo zato ima dva prezimena. U Grčkoj je od 1983., prema zakonu donesenom nakon vala feminističkih prosvjeda, obavezno zadržavanje djevojačkog prezimena, u Italiji je takva situacija od 1975., u kanadskoj pokrajini Quebec od 1981., dok je u Francuskoj takva tradicija još od 1789. godine. Zakon propisuje svima da ne smiju mijenjati prezime te da cijelog života moraju imati ono koje im je pripalo rođenjem. Doduše, ženama i muškarcima dozvoljeno je dodati prezime supružnika nakon vjenčanja. U Belgiji također ne smijete mijenjati prezime nikada, dok u Nizozemskoj smijete, ali u posebnim situacijama.
Unatoč tome što nemamo podatke o tome koliko žena u Hrvatskoj promijeni prezime, činjenica je da u zakonu postoji mnogo opcija. Možete zadržati svoje, dodati partnerovo, a i on može dodati vaše ili promijeniti svoje. Koliko muškaraca poznajete koji bi to napravili? I što biste vi mislili o tipu koji uzme ženino prezime? Zanimljivo je kako se ta praksa doživljava kao izrazito nemuževna, dok je u ženinom slučaju potpuno suprotno. Muškarci koji uzimaju ženino prezime ili ga samo dodaju predmet su brojnih šala jer se promatraju kao "slabiji", submisivan partner - a to bi trebala biti žena. Sigurno ste čuli onu šalu kako se neki muškarac "udao", izraz koji se inače koristi za žene (muškarci se "žene") - koristi se kad je žena dominantnija u odnosu. Svaki i najmanji odmak od tradicionalnog muško-ženskog odnosa smatra se krivim, pogrešnim i osuđuje se. Dok se od muškarca očekuje da ne mora mijenjati svoj identitet, normalizirano je da ga se žene odriču.
Stvari se dodatno kompliciraju ako dobijete dijete. Često tehnikalije primoraju žene da uzmu ili dodaju suprugovo prezime kako bi izbjegnule komplikacije. Djeca, naime, najčešće uzimaju očevo prezime, bez obzira na to kako se majka preziva, a ako nemate isto prezime kao vaše dijete, mogli biste se naći u problemu. Npr. ako želite putovati izvan zemlje - nije nemoguće da vas traže odobrenje oca s kojim ste u braku ili vjenčani ili rodni list. Znam slučajeve žena koje su prilikom udaje zadržale svoje prezime, ali su ga promijenile nakon što su rodile. Sustav je, dakle, takav da je puno lakše promijeniti ili dodati partnerovo prezime.
Na kraju, treba li osuđivati žene koje uzmu muževo prezime? Možemo argumentirati kako to nije u skladu s feminističkim stavovima, kako je to sasvim nepotrebno u 2021., no ne možemo znati koji su nečiji razlozi za to. Može biti samo tradicija, može biti praktičnost zbog planiranja obitelji, a možda netko ne voli svoje prezime (znam i za slučajeve ljudi koji su ih mijenjali ne prilikom udaje, nego neovisno o tome, zbog bullyinga) ili se zbog obiteljske situacije želi odreći tog dijela svog identiteta.
U svakom slučaju, sloboda izbora ono je što bi trebalo biti u fokusu te odluke. Uostalom, vaše je ime, ako nikome ne šteti, radite i zovite se kako želite. Ono što bi se trebalo normalizirati je upravo ta sloboda, odnosno izostanak očekivanja okoline o tome što biste vi trebali raditi sa svojim imenom i prezimenom. Važno je osvijestiti da, iako možda mislite da je to vaš izbor, vrlo vjerojatno su na vas utjecali odgoj, društvo u kojem ste odrasli te da nema ništa "prirodno" u tome što se odričete nečega što vam je važno. Kao feministkinje, ne trebamo se pokoravati nikakvim pritiscima ili se bojati osuda zbog svojih izbora, jer je upravo mogućnost izbora ono za što se borimo. Neka odluka bude vaša i promišljena. A ako vašeg budućeg supruga osobno vrijeđa činjenica da ne želite uzeti ili dodati njegovo prezime svojem, možda je vrijeme za ozbiljan razgovor.
