Zašto ne može sve odmah i sada? Molim, lijepo? - pitam se nerijetko. Sjećate se filma "Moj dečko se ženi" (My Best Friend's Wedding)? Neki dan sam ga s prijateljicom ponovno pogledao. I kako to biva – osjećaš kada možeš osjećati, kada si spreman nešto spoznati. Neka recentna ljubavna iskustva su me ostavila poprilično "pocijepanog". Postavljam si ona beznačajna pitanja: jesam li trebao drugačije, jesam li krivo shvatio? Moje srce se bori protiv mog uma. Osvještavam da su ljudi puno jednostavniji od onog što ih zamišljam. Osvještavam davni postulat koji sam čuo od Maye Angelou: ljudi nam uvijek jasno pokazuju tko su, mi im jedino trebamo povjerovati, prvi put.
Naime, film – da vas kratko podsjetim je stara paćenička trešerica na koju ja uvijek plačem. Zašto? Jer je kritika romantične komedije u formi i sadržaju romantične komedije. Kratki sadržaj je ovakav: njih dvoje su stari prijatelji koji su se kratko okušali i u ljubavnoj vezi, jako su povezani – ona se stalno nećka, a on očito traži neku drugu vrst predaje i lojalnosti, ona je malo snob, on to kao nije. I tako: zaljubi se on u drugu koja mu se bezbrižno predaje – svoju do sada "najbolju prijateljicu" izvještava o tome te je poziva na vjenčanje. I tu kreće zaplet užasa: ona želi povratiti šansu njihove ljubavi, osvještava da ga voli – i sve to komentira sa svojim gej prijateljem. Kreće u bitku, ispada blentava, zločesta, luda – međutim, "bitku" gubi. On je odabrao što je odabrao. A i ona je odabrala ono što je odabrala: simulaciju veze sa svojim gej frendom koji je razumije, obožava, i ne želi ništa drugo od nje – nikakvu vrst ni obveze ni predaje. Ukratko – film nam poručuje nekoliko stvari koje mi se čine važnima za apsolvirati. Prvenstveno sebi samom: ljubav prema nekoliko osoba istovremeno je moguća; moguće je da ljudi odaberu one koji ih žele, a ne one koji glume da ih ne žele; ljubav ne poznaje "logiku razuma" koji tobože pravedno i racionalno odlučuje. Još jedna misao: za ljubav se ne treba boriti, ne treba je dokazivati. Ona ili je, ili nije.
O.k. – sve sam to "kao" shvatio. Međutim, diskusija mene i prijateljice je išla u dva smjera: kako je moguće da ljudi ne žele odabrati ljepotu i jednostavnost? Zašto se u tome ne žele "daviti"? Došli smo do nekih mogućih odgovora: mi, naime, nikada nismo bili učeni da odgajamo ljubavni odnos prema samima sebi, a kamoli prema drugima. Ljubav doživljavamo kao nagradu s kojom nekada ne znamo gdje bismo. Nije za regal, nije za leksikon, kako je praktično konzumirati – ako je nagrada? Nikako. Jer – financijska očito nije. Odgojeni smo uz sav ovaj pop-kulturni teror koji konzumiramo, a koji nam govori da uvijek dolazi bolje, da kada ode jedan – dođu dva nova, da kad ne ide od prve je znak da neće nikada ići. Mi smo emocionalni konzumenti informirani klasičnim kapitalističkim potrošačkim modelom. Ja prvi, u tom redu. Želim da je sve odmah tu i sada i da je sve jasno i da je zauvijek i da se ne moram bojati niti strahovati niti sumnjati. I onda se dogodi upoznavanje nevjerojatne osobe koja tome kaže "ne" - ja to ne želim tako, ja ne želim brzo, ja ne želim odmah i to ne znači da mi nije lijepo ili da te ne želim, to samo znači da mi je neprirodna količina zahtjeva koju isporučuješ i mislim da su preuranjeni. Ali tu sam.
Dakle, otprilike mi je to rečeno. Ja sam se pogubio od takve, mislio sam tada – hladnoće. Skupio svoje emocionalno rublje, ispričao se, i zahvalio na "suradnji". Jer što drugo – ja ne znam za bolje i adekvatnije reagiranje. Strpljenje mi je i dalje najproblematičniji i teorijski najnedohvatljiviji termin. Gotovo pa da ne znam što znači. Povrijedio sam tu osobu, siguran sam, na izvjesnoj razini, ali ponajviše sam povrijedio sebe jer sam shvatio da se ne znam nositi s emocionalnom nelagodom u kojoj mi se poručuje da sam zapravo – infantilan. Nije on tog možda bio svjestan i možda zaista to nije mislio na taj način – ali moja autorefleksija se toga dočepala. A za tu vrst uvida nisam još bio spreman. Možda nisam ni sada dok pišem o ovome. Rekao bi Arsen lijepo ono što sam ja izvodio: "Pitao sam ljude kol'ko će to trajati. Može li se umrijeti - hoću li se poslije kajati? Gnjavio sam ljude... pravio sam paniku…"
I rekli su mi: izmislio si ga, dao si mu osobine koje možda nema, nisi mu povjerovao od prve što ti je govorio. Mali dječak u meni ih gleda i sluša i malo mu se plače. Moram se pobrinuti za tog malog dječaka, moram mu kupiti sladoled i reći da je ipak sve o.k. Da je sve kako treba biti jer za drugu stvarnost – očito i dalje ne zna. Ona možda postoji i možda će ju jednom moći odabrati.
Kao što je važno da određeni žanr kritizira sebe sama unutar svog formata, tako je važno i da mi, sami sebi, postanemo referentni – i da, kako bi rekla moja prijateljica, "u mom slučaju" neki idući put ne napravim isti propust. Vratimo se još na tren spomenutom filmu – jedna je od poruka možda i ta da – ljubav nekada po sebi nije dovoljna, ona je prijedlog za odnos – i ako ne djeluješ sukladno njezinim unutarnjim zakonitostima, neće je biti.
