Nedavno sam saznala da je u nekim kulturama prvi dan u tjednu nedjelja, a ne ponedjeljak i ta me informacija u potpunosti izbezumila jer sam oduvijek bila ona osoba koja pokušava svoj život dovesti u red najčešće ponedjeljcima. Ponedjeljci su utješni baš poput početka nove školske godine i mirisa svježeg papira - užurbani, ambiciozni i pomalo tjeskobni, ponedjeljcima se najviše uči, radi, vježba i čisti. Za mene je uranjanje u početak tjedna oduvijek bilo istovjetno uranjanju u svježinu čiste plahte, a ponedjeljak je predstavljao simboličko okretanje nove stranice u mom životu. Ponedjeljci su za tjedan ono što je nova godina za godinu - u sebi sadrže potencijal i mogućnost promjene jer novi list možete ukrasiti kako god želite, zar ne?
Ponedjeljci su mehanizam pomoću kojeg ispravljamo svoje pogreške te sami sebi pružamo drugu priliku. Možda nismo prestali pušiti od prvog siječnja, ali ćemo zato sigurno prestati od sljedećeg ponedjeljka. Nitko ne prestaje pušiti petkom jer su vikendi dani opuštanja, razbibrige te uživanja u malim stvarima i krupnim zalogajima, ali nas zato nakon quatro formaggi pizze za večeru i mamurluka u nedjelju čeka svjetlo na kraju tunela zvano ponedjeljak.
Zamislite samo koliko bi sve bilo drugačije da tjedan započinje nedjeljom i da ga umjesto zelenim smoothiejem od kelja i celera započinjemo kafetinom i masnim burekom. Zamislite samo da početak tjedna ne simbolizira užurbanost i brojanje kalorija nego duge šetnje po prirodi i spavanje do podneva - bismo li i tada toliki naglasak stavljali na nužnost novog početka? Ne znam za vas, ali ta je nužnost upisana u mene u tolikoj mjeri da ako ujutro slučajno prespavam alarm ili udarim laktom o rub stola, postoji velika mogućnost da će mi i ostatak dana biti užasan. Jedno krivo skretanje, živčana susjeda ili prometni čep u stanju su uništiti mi čitav dan.
Možda smo baš zbog tog prokletog ponedjeljka toliko opsjednuti novim počecima i čistoćom. Zašto, zaboga, kupujemo nove bilježnice kada ih doma već imamo gomilu? Za mene je iskustvo kupovanja nove bilježnice katarzično jer nova bilježnica nije uništena zapisima iz prošlosti - ona je usmjerena prema budućnosti u kojoj ću, svakako, vježbati svaki drugi dan, prestati se zaljubljivati u ljude koji me ignoriraju te svakodnevno voditi dnevnik zapažanja. Želja za čistoćom dominira našom kulturom već stoljećima - bjelina, savršenstvo, ljepota i nevinost, ponekad se čini kao da raspravljamo o sinonimima. Čistu nevinu djevojku često ćete susresti u književnome kanonu, o njoj se pišu pjesme, o njoj se mašta i žudi, a njezina je ljepota odsustvo tjelesne i moralne prljavštine.
Nije stoga ni neobično to što teret detoks kulture najčešće pada na nježna pleća ženskog roda - društvo opsjednuto nevidljivim (i često neidentificiranim) neprijateljima, takozvanim toksinima, nastoji dezinficirati i pročistiti sve kutove naših domova, ali i naših tijela. A svi znamo tko u našem društvu i dalje obavlja većinu kućanskih poslova, baš kao što znamo i čiji se dobar izgled češće povezuje s uspjehom. Kada provjetrimo sve kuhinjske ormariće i istučemo sve tepihe, tada ćemo se baciti na sjeckanje đumbira, krastavaca i limete - uvjerene da ako pročistimo crijeva sassy vodom da ćemo tada iz sebe izbaciti i negativnu energiju, svu onu tugu i ljutnju i bijes koji osjećamo i čiste, baš poput ponedjeljka, krenuti na novo životno putovanje.
Ponekad ne mogu zaspati ako znam da će me sljedećeg jutra u sudoperu dočekati one dvije šalice od sinoć, ježim se od pomisli da mi se ispod noktiju skuplja nečistoća, a preko ljeta si suptilno guram prste ispod pazuha i njušim ih potajno kako bih se uvjerila da ne smrdim. Ne seksam se prljava. Čistoća u fizičkom smislu povezana je s duševnom čistoćom - ima nešto u onom čarobnom pranju kose koje svakoga na nekoliko sati uspije uvjeriti da je sve u redu. Čiste plahte, čista kosa. Žena je prije morala biti čista jer je njezin život započinjao (završavao?) udajom, prvom bračnom noći - krv na čistim plahtama, znoj u čistoj raščupanoj kosi. Čak su nas uspjeli uvjeriti i da su nam vagine prljave iako se one čiste same od sebe. Zašto ne biste mirisale po slatkoj naranči i ekstraktu zlata? Zašto ne.
Nemojte me krivo shvatiti, održavanje higijene i čistoće doma veliki su i nužni civilizacijski dosezi, ali problem je u tome što često idemo toliko daleko u nastojanju da (se pro)čistimo da smo si u međuvremenu stvorili novog podmuklog neprijatelja - toksine. Toksini su poput NLO-a, kruže oko svih nas i često nam se čini kao da smo ih vidjeli iako ne možemo sa sigurnošću reći da to nisu bile samo obične zvijezde padalice. Ako se počnete detaljnije baviti ovom temom, vrlo ćete brzo uočiti kako nitko zapravo nema pojma što su ti toksini i od čega nas točno sok od cikle treba pročistiti. Čini mi se da je naša kompulzivna čežnja za čistoćom i detoksikacijom zapravo odraz psihološke žudnje za novim počecima i za uspostavljanjem reda u svijetu kojim vlada kaos. Realno, život od ponedjeljka do ponedjeljka jednako je artificijelan kao i život od nedjelje do nedjelje. Mi ljudi, mi smo bića navike, volimo imati osjećaj da sve držimo pod kontrolom jer nas iluzija reda i čistoće održava na sigurnoj udaljenosti od egzistencijalne tjeskobe.
Rješavamo se alergena i pesticida, pijemo organsko mlijeko i izbacujemo električne uređaje iz spavaćih soba. Opsesivno-kompulzivan poremećaj (OKP) povezuje se s izuzetno visokim razinama tjeskobe koja se nastoji umanjiti ritualnim radnjama, pri čemu su pranje ruku i čišćenje izuzetno česte kompulzivne radnje. Možda je i detoks kultura samo odraz kolektivne društvene neuroze, dodatno rasplamsane kapitalističkim sustavom koji masti brk prodajom bijelih čajeva i klistira za kućnu upotrebu, a na čijem tronu ponosno sjedi Gwyneth Paltrow, apsolutna kraljica detoksa i žena koja je na Zapadu izmislila jogu. (Ne šalim se, Paltrow je to zaista navodno izjavila.)
Stvari su dodatno izmakle kontroli prošle godine kada je titulu najpopularnijeg toksina na svijetu koronavirus preuzeo od glutena. Kako bismo sami sebi olakšali činjenicu da živimo u apsolutno nepredvidljivim vremenima u kojima nam smrt, nezaposlenost i recesija dahću za vratom, kolektivno smo smislili priču o 2020. godini kao godini velikog čišćenja. Kada smo dezinficirali sve podove i izribali sve mobitele, prebacili smo se na duševno čišćenje - palili smo mirisne štapiće i preslagivali prioritete, radili jogu preko YouTubea (hvala, Gwyneth) i počeli odlaziti ranije na spavanje. No, vrlo brzo smo shvatili da je jako teško eliminirati toksine. Virus se nastavio širiti, kuća se neprestano iznova prljala, a ni najskuplje mirisne svijeće nisu nas uspjele zaštititi od nesanice.
Dakako, to ne znači da bismo trebali prestati čistiti i u potpunosti zajahati val kaosa nego da bismo se jednostavno trebali malo više opustiti. Sjećam se da sam kao dijete prisustvovala demonstraciji magičnog turbo-mega-ultra usisavača koji ubija grinje u našim madracima. Zapanjeno sam promatrala kako voda u usisavaču postaje sve tamnija i tamnija, dok nam je striček trgovački putnik objašnjavao s koliko točno grinja svaku večer odlazimo na počinak. Godinama kasnije svaku sam ih večer prije spavanja zamišljala kako gmižu po meni svojim dlakavim nožicama i kako sišu krv iz mojih kapaka. Za mene su to možda grinje, za nekoga drugoga su to čestice prašine u zraku, držači u javnome prijevozu, vilice u restoranima, omekšivač u plahtama. Što više razmišljamo o potencijalnim opasnostima u našem neposrednom okolišu, to će nam biti jasnije kako nas zapravo sve u prirodi može ubiti. To je začarani krug tjeskobe - što više razmišljamo o toksinima, to ćemo ih češće susretati; i obrnuto - što smo generalno tjeskobniji, to ćemo češće razmišljati o toksinima.
I zato sam odlučila da se ove godine ne želim (pro)čistiti jer mi je dosta i ponedjeljaka i novih početaka i praznih bilježnica. Baš naprotiv, toliko sam odmorna i čista da se ove godine očajnički želim zaprljati i napokon ostaviti neki trag na svojim plahtama. Od toliko duhovnog i tjelesnog čišćenja život mi je postao ravna crta - toliko sam čista da se bojim da bi me još jedan detoks jednostavno dokrajčio.
Želim ponovno osjećati, želim da hrana koju jedem ponovno dobije okus po iskustvima, po emocijama, pričama i razgovorima, želim se rukovati i grliti sa strancima. Želim se ponovno zaljubiti u nekoga tko me neće voljeti, želim plakati i popušiti cijelu kutiju cigareta u jednoj večeri. Želim se izložiti svim živućim toksinima, baciti se u blato, polizati kvaku, pojesti lisnato s hrenovkom iz kvartovske pekare. U nastojanju da izbacimo sve loše, često zaboravljamo na ono dobro.
Zaboravljamo da svi ti toksini zapravo jačaju naš imunološki sustav, čine nas otpornijima, snalažljivijima, baš kao što se i naš mozak razvija kada se susretnemo s izazovima. Možda bismo trebali i malo više vjerovati vlastitome tijelu - bubrezi, koža, jetra i pluća obavljaju svoj posao poprilično dobro - evo upravo u ovome trenu izbacujemo iz sebe toksine pomoću svog lijevog i desnog plućnog krila, vjerovali ili ne. A dok izbacujemo toksine, mogli bismo iz rječnika izbaciti i nove početke. Ionako su precijenjeni.
