Ona je doktorica psihologije, geštalt psihoterapeutkinja i supervizor u psihosocijalnom radu. Uz svoju privatnu praksu, surađuje s udrugom "SVE za NJU" kao i sa savjetovalištem Društva za psihološku pomoć. Piše interesantan blog viseodideje.hr na kojemu možete saznati mnogo korisnih stvari, poput: što je psihoterapija do toga koje radionice i gdje zapratiti.
Nedavno sam se obrecnula na svog partnera jer je po kući hodao u majici koja se od iznošenosti malo poderala. Inzistirala sam da je odmah baci, i silno sam se uzrujala kad to nije htio učiniti. Moj treperavi glas pretvorio se u plakanje, a plakanje u ridanje pod tušem. Preplavljivali su me novi i novi valovi ljutnje, tjeskobe i tuge. Bila sam neutješna, naprosto nisam mogla prestati jecati. Očito, nije se radilo o poderanoj majici. A ipak, ta rupa na ovratniku mi je stalno bila pred očima. Odjednom se pojavila asocijacija: sredovječno. Od nje su se misli poslagale kao domino: "Takve majice nose sredovječni ljudi. Znači, moj partner je sredovječan – onda ni ja nisam daleko od toga. Iza sredovječnosti dolazi starost, a onda umreš. A poderana majica je prvi simptom."
Radilo se, dakle, o strahu od smrti, kojeg je podsvijest izrazila kroz neobičnu reakciju na poderanu majicu. Iako ova povezanost može djelovati nategnuto, meni je sasvim uvjerljivo što se pojavila baš sada. Podsjetnici na prolaznost života, starenje i umiranje nekako su mi se u zadnje vrijeme zgusnuli u životu. U mojoj obitelji se zbiva smjena generacija – moj djed je na samom kraju života, moji roditelji se sve češće kvalificiraju za seniorske popuste, a moja djeca uskoro kreću u školu. Već me neko vrijeme upozoravaju da sam prosijeda; dvadesetpetogodišnjaci se ne mogu prisiliti oslovljavati me s ti; za sleng srednjoškolaca mi treba prevoditelj. Moje prijateljice se brinu hoće li zbog dobi moći ostati u drugom stanju, poznanice razmjenjuju adrese estetskih kirurga, a poznanici kupuju brze motore ili zasnivaju nove obitelji s puno mlađim ženama. Naprosto, svi znakovi kasnih tridesetih – praga srednje dobi – su tu. I eto ga: srednja dob – starost – smrt – panika!
Smrt je u našoj, kao i cjelokupnoj zapadnoj kulturi tabuizirana. Umiruće smještamo u bolnice ili staračke domove, mrtva tijela skrivamo u zatvorene ljesove ili urne, a ožalošćene izbjegavamo pitati kako su. O smrti je nepristojno govoriti osim kroz eufemizme, o njoj je najbolje i ne misliti. Pokušavajući ukloniti podsjetnike na smrtnost, naša je kultura zapravo čini još strašnijom, a razgovor o njoj težim. Toliki je naš kolektivni strah od smrti, pa i starenja kao njezinog bliskog rođaka.
I što onda učiniti kad nas svijest o vlastitoj smrtnosti ipak zaskoči, uplaši i rastuži, kao mene kroz tu poderanu majicu? Psihoterapija je jedna opcija, ali svakako ne i jedina. Mogu nam pomoći razgovori s bliskim ljudima – ako su oni za to koliko-toliko spremni. Ako se pokaže da nisu, a posebno ako nas iskritiziraju ili ignoriraju zbog toga što smo uopće otvorili tu temu (a to se često događa), možemo se prisjetiti da je to iz njihovog straha, a ne naše čudnosti. Sugovornike tada možemo tražiti dalje, pri čemu mogu pomoći udruge, forumi ili društvene mreže (posebno ako je pojačani strah od smrti reakcija na neku jasno definiranu situaciju, kao što je gubitak bliske osobe ili traumatsko iskustvo). Ako nam je neka duhovna praksa i inače podrška, možemo je pokušati redovitije prakticirati, produbiti je, ili potražiti za sebe duhovno vodstvo. A možemo se obratiti i knjigama – u njima se također nađe mudrih i strpljivih sugovornika. Meni je posebno pomoglo ponovno čitati Irvina Yaloma, psihijatra-filozofa čiji se egzistencijalistički pristup psihoterapiji bavi baš temom smrti. Yalom podsjeća da je strah od smrti dio univerzalnog ljudskog iskustva, samim time što smo sebe svjesna bića. Svijest o konačnosti nas samih, kao i svih onih koje volimo, je primarni izvor naše tjeskobe. Pokušavamo je zatomiti na različite manje ili više očite načine, a kultura nas u tome potiče. Na primjer, gomilanjem moći kroz novac ili društveni prestiž, željom za djecom kao našim nasljednicima, ili pak kroz ekstremne sportove kojima kao da varamo smrt. Dakle, svime onime čime ćemo se osjetiti posebno zaštićenima, simbolički besmrtnima ili nedodirljivima.
Naravno, naši pokušaji izbjegavanja svijesti o tome da imamo rok trajanja unaprijed su osuđeni na propast. Ona će naći način da nam se prišulja, posebno onda kad je zbog životnih okolnosti temu prolaznosti teže ignorirati – na primjer, kad se oko nas događa puno bolesti i smrti (pandemija!), kad slavimo velike okrugle rođendane (40! 50! 60!), ili kad doživimo bliski susret sa smrću (potres!). Tada nas i poderana majica, okrhnuta čaša ili uvenula biljka mogu gurnuti licem u lice sa sviješću o smrti. Ako je krenemo izbjegavati kad je tako blisko prisutna, možemo razviti anksiozni poremećaj ili upasti u depresivno stanje koje si nećemo moći objasniti. Ako se ipak usudimo pogledati je, to može biti najbolja neugodna stvar koja nam se dogodila.
Naime, kaže Yalom, kao i mnogi drugi filozofi prije njega: iako nas smrt fizički uništava, ideja smrti nas spašava. Ako čitavim bićem osjećam da je moj život jedan i kratak, onda postaje apsurdno živjeti po principu poslije ću. Poslije ću se pozabaviti pitanjem mojih prioriteta u životu, a u međuvremenu ću si vrijeme ispunjavati ispunjavanjem tuđih očekivanja. Poslije ću razvijati mekoću prema drugima i prema sebi, a sada ću se trošiti na frustraciju što druge ljude (a ni sebe baš) ne mogu promijeniti. Poslije ću si dati šansu veće bliskosti s ljudima, a do tada ću se štititi sumnjičavošću i površnim razgovorima. Kad si dopustimo osjetiti da je vrijeme jedini zaista nenadoknadiv resurs, taj poslije ću postane strašniji od sada ću, pa što bude. I to nam daje šansu da, riječima grčkog književnika Kazantzakisa, "smrti ne ostavimo ništa osim spaljenog dvorca".
