Od svih stvari koje su nas (na)učili na satovima povijesti najbolje sam zapamtila da se Hasan-paša Predojević utopio u Kupi, da je Marija Antoaneta gladnim siromasima poručila da jedu kolače i da je Napoleon Bonaparte bio nizak. Toliko nizak i toliko stravično bijesan, baš poput pekinezera ili musavih maltezera koji laju na svakoga tko se usudi proći pokraj njihova dvorišta, takav je bio i veliki Napoleon Bonaparte, mali nezadovoljan muškarac (ako ga tako uopće možemo nazvati!) koji je bijesno lajao, grizao i napadao koga god je stigao.
Analogija između pasa, muškaraca i muževnosti prenosi se s koljena na koljeno i učvršćuje poprijekim društvenim pogledima na: a) visoke muškarce s jorkširskim terijerima, i b) niske muškarce s argentinskim dogama. Prvi izazivaju podsmijeh jer "što takva muškarčina radi sa psom za žensku torbicu?", a drugi zato što svi ionako znaju da se manjak mora kompenzirati nekom veličinom – očnjacima, felgama ili nevjerojatno snažnim bicepsima. Zašto su centimetri toliko važni u našoj kulturi te kako su zaboga pronašli svoje mjesto i u školskom kurikulumu?
Opaska o Napoleonovoj visini možda i ne bi bila toliko apsurdna da se na satovima povijesti tu i tamo spomenu feministkinje ili, ne znam, činjenica da su na američkom tlu živjeli ljudi i prije nego što ih je otkrio Kristofor Kolumbo. Najtužnije od svega nije čak ni to što je Hasan-paša vjerojatno jedini čovjek na svijetu koji se uspio utopiti u Kupi, nego to što Marija Antoaneta nikada nikome nije ponudila kolače, a Napoleon, vjerovali ili ne, uopće nije bio nizak. Dapače, bio je čak i iznadprosječno visok za tadašnje standarde.
Današnji su standardi puno okrutniji, i za žene, i za muškarce, a poglavito one koji se usude biti niski. Dvije su stvari o kojima se s nelagodom raspravlja u muškim kuloarima: dlake i centimetri. Dlake na licu i dlake na leđima, brada je muška šminka za one sretnike koji je mogu uzgojiti, a da ne izgledaju kao da su zapeli tamo negdje između skupljanja Yu-Gi-Oh karata i gledanja Severininog pornića na CD-u (ili obrnuto). Brada je jednostavno nešto s čim se rodiš, kosa također, a ljubavni su tepisi s razlogom ljubavni.
Centimetri su poput dlaka, posvuda su u manjim ili većim količinama, od spolnog organa preko veličine stopala pa sve do visine, muškarci skrivaju svoje male šake u džepovima i užasavaju se metalnih ručki u tramvajima jer postoji čitava populacija žena koje se groze sitnih muških dlanova. Brojni prijatelji i bivši partneri požalili su mi se kako ih mnoge žene i muškarci na Tinderu i Grindru diskriminiraju zbog visine. "Samo viši od 185 centimetara, pls." To posljedično stvara neugodno okruženje u kojem žene kompulzivno upotrebljavaju fil(t)ere, a muškarci lažu o visini. U stvarnosti je zaista riječ o taktici preživljavanja u nemilosrdnom svijetu (online) dejtanja, treba se nekako i probiti preko Tinder fotke do WhatsAppa, a zatim humorom ili debelim novčanikom izboriti i za odlazak u kino ili na čašu vina.
I ja sam (nekoć bila) jedna od onih žena koje se u teoriji zaljubljuju isključivo u visoke muškarce. S godinama sam shvatila kako je riječ o ispraznoj iluziji i predrasudama o vezi između visine i muškosti, koje su u mene ugrađene ne samo popularnom kulturom nego i manjkavim obrazovnim sustavom. Jeste li znali da je Humphrey Bogart tijekom snimanja slavne "Casablance" nosio cipele s platformom te stajao na jastucima i kutijama kako bi bio viši od Ingrid Bergman?
Biti nizak u našem društvu znači biti nedovoljno privlačan i nedovoljno muževan jer su samo visoki muškarci spremni zaštititi svoje partnerice od krvoločnih zvijeri i staviti im svako jutro komad bijelog toplog kruha iz pekare na stol, posjeći drva i napraviti sve ostale stvari koje rade hipermuževni muškarci koji su se rodili dovoljno visoki i dovoljno sretni da ne moraju pokraj svojih partnerica stajati na kanti. Vjerovali ili ne, ali prosječni CEO viši je od ostalih zaposlenika u firmi jer ljudi i dalje visokim muškarcima pripisuju čarobne moći.
I visokim ženama, ali pod uvjetom da su jako mršave i lijepe. Ja sam niska i cijeli se život osjećam kao da malo zaostajem za ostalim svijetom. Jednom su me pitali zašto sam toliko opterećena svojom visinom, a ja sam im to pokušala objasniti na jednom arhitektonskom primjeru. Iz očiglednih razloga nije isto živjeti na drugom katu zgrade i u penthouseu. U penthouseu imate puno bolji pogled i puno više privilegija – nitko vam ne skače po glavi, možete se opuštati u svojoj urbanoj džungli i vjerojatno ste bogatiji od osobe koja sa svog drugog kata gleda u susjeda Marka koji živi s mamom i tetom i po cijele dane u gaćama puši na balkonu.
Uopće ne želim ni krenuti raskrinkavati mit o tome kako odjeća bolje pristaje i izgleda na visokim ljudima, hm, možda zato što je krojena po njihovim mjerama? Da možda nekome padne nevjerojatna ideja na pamet i da odluči skrojiti nešto po mjeri žene od 165 centimetara, sigurna sam da joj se nogavice hlača više ne bi vukle po blatnim lokvama. Visoke cure možda ne moraju porubljivati hlače, ali im je zato puno teže pronaći dečka koji neće biti iskompleksiran zbog njihove visine. Muškost je zaista fragilna, posebno kada je riječ o preispitivanju rodnog mita o tome što muškarca zaista čini muškarcem. Jesu li to velika stopala, grbav nos i najmanje 185 centimetara visine?
Koncepti muževnosti i ženstvenosti toliko su uneravnoteženi da je gotovo nemoguće osjećati se sigurno u vlastiti identitet ako ga gradimo isključivo na temelju onoga što se od nas očekuje. Muškarci se ne bi trebali bojati štikla ni Tindera/Grindra, a žene se ne bi trebale bojati nižih muškaraca.
Pogledajte samo Gigi Hadid i Zayna Malika, ili Charlize Theron i Seana Penna, ili Carlu Bruni i Nicolasa Sarkozyja. Te su žene od svojih partnera veće za jednu cijelu glavu, sve su tri vrlo vjerojatno imale izbora, ali su ipak na kraju odabrale nižeg muškarca. A kako su se oni nosili s tim? Baš kao da je to nešto s čime se uopće ne treba nositi jer imaju dovoljno samopouzdanja, a ništa na svijetu nije seksepilnije od samopouzdanja.
Samopouzdanje preokreće logiku kasnog kapitalizma, koji nas želi uloviti nespremne i nesigurne, natjerati nas da idemo na plastične operacije, da kupujemo ukrasne jastučiće na kojima ćemo stajati kraj svojih djevojaka, da si izbjeljujemo brkove, anus i zube i presađujemo kosu. I zato su Zayn i Gigi power couple, ona se ne mora smanjivati da bi se on pokraj nje osjećao dovoljno muževno i snažno, a on se ne mora osjećati obezglavljeno i razmišljati o cipelama s platformom dok je s njom.
Niski muškarci u našem su društvu kao žene (bez ili s puno oblina) – i jedna i druga skupina neprestano je na meti zlih komentara, muškarci komentiraju žene bez guzice, a žene komentiraju niske muškarce. Biti visok ili imati guzicu nije karakterna osobina, ali biti zločest, zajedljiv i licemjeran bome jest. Izgleda da se kao društvo i dalje nismo previše odmaknuli od srednjoškolskog mean girls mentaliteta, i od Napoleonovih centimetara.
Neka nose štule!
