Što si ti zapravo htjela u životu, pitao me V. nakon što smo dočekali ponoć kad sam doista (jer sam i rođena u to vrijeme prije 40 godina) ušla, kako se to mizogino voli naglasiti, u peto desetljeće. Baš ono doista, koja ti je želja bila za četrdeseti rođendan, prije jedno deset, petnaest, dvadeset godina. Zatvorila sam oči, kao u crtiću, da se bolje koncentriram. Odgovor mi se činio presudan. Ono što sad odaberem, iako nas je samo dvoje u tom dijalogu, određuje tko sam. Svjedočila sam o sebi, a to se ne smije lažno. Skoro sam zaspala jer ipak imam punih četrdeset, pa je svako žmirkanje nakon ponoći potencijalna REM faza. Međutim i u polusnu protiv kojeg sam se borila, spoznala sam jedan jedini, najiksreniji i najtočniji na svijetu odgovor, koji možda nije feministički, sasvim sigurno nije aktivistički, ali je moj: Veliku ljubav.
Na tren ću pokušati obraniti samu sebe od čitateljskih preokreta očima. Trebala sam, znam, odabrati karijeru, financijsku stabilnost i neovisnost, zdravu dječicu, mnogo prijatelja, vlastito zdravlje i dobrobit roditelja. I možda zato što sve to više - manje imam, a možda i zato što baš ono što sam htjela nisam nikad dobila, ali možda i zato što sam to doista, oprostite mi, htjela. Moglo bi se psihološkom analizom dokazivati da možda baš i nisam, jer sam se više bavila snimanjima, kastinzima, montažama, tekstovima i aktivizmom nego ljubavnim odnosima, ali kad vam kažem: velika ljubav je ono za čim sam žudila. Simbioza gurnuta do rubne granice zdravog, zajedničko vrijeme iznad svega, pogledi preko pune prostorije ljudi u potrazi za prešutnim razumijevanjem, seksualna privlačnost koja ne jenjava kad čovjek postane tvoj, nježnost, velikodušnost, prihvaćanje, silovita potreba za spajanjem.
Umjesto toga, život mi je pružio neke prekrasne nadomjestke: divno dijete iz mojih snova, eksplozivne poslovne uspjehe, javnu gratifikaciju, avanture, putovanja. Ali, nevjerojatno je, kad jednom dobiješ što želiš i što ti doista treba - ne trebaš više ni jedan poklon, ni potrebu. Znam, znam, trebati tvorevinu para s muškarcem možda nije prvi postulat mojih suborkinja i naših prethodnica, ali feminizam koji ja zastupam i u koji vjerujem je velikodušan prema svim ženskim potrebama i željama. Poklon: ljubav, možda nije ono što sam trebala da me ojača kao ženu, to sam sve napravila sama, ali je svakako najsavršeniji od svih poklona koji sam ikad dobila od svemira. Slučajan dodir topline, zagrljaj usred noći, potraga za drugim u krevetu, udisanje daha malo manje opasno od Marine i Ulaya, smijeh i u krizama, povjerenje bez objašnjavanja. Poklon: ljubav.
