Novim radovima okupljenim na izložbi "Drago mi je" (Nice to meet you), Jelena Bando nas upućuje u temu vlastite ranjivosti, ali i odvažnosti da podijelimo s drugima neke najintimnije osjećaje te tako budemo, zapravo izloženi. U svojoj karijeri ova umjetnica bilježi osamnaest samostalnih izložbi diljem svijeta te tridesetak grupnih, nekoliko nagrada te osnivanje "36 Mountains festival" koji je posvećen crtežu i ilustraciji. Izložba je otvorena do 27. rujna u MSU Galeriji u Zagrebu.
U svojim radovima ispreplićete prostor vlastitog rada i sferu privatnih odnosa – kako ste etablirali svoju metodu, ako ista postoji?
- U ciklusu slika iz 2016. pod nazivom "Pravi prostor" prvi put dolazi do ispreplitanja motiva iz moje svakodnevice s motivima iz ranijih serija, kao što su elementi flore i faune, koji predstavljaju svojevrsni pozdrav s temama koje sam ranije obrađivala. Ta serija slika bila je najintimnija jer prikazuje moj životni prostor, u kojem stanujem sa svojim partnerom. Od tada na neki način razvijam neki novi vizualni svijet, u kojem balansiram između realističnog i imaginarnog, jer zamjenjujem imaginarni krajolik svojim stvarnim životnim prostorom. Samim time logični nastavak tog ispreplitanja se nastavio u mom radnom prostoru, mom studiju, gdje svaki dan odlazim slikati. Ovoga puta biram njegove stalne posjetitelje kao glavne protagoniste te ih slikam kroz njihova emocionalna stanja. Tijekom procesa slikanja povezujem se s tim emocionalnim stanjima na osobnoj razini, opažajući interakcije s njima kao oblik suosjećajnog stvaranja kroz koje se transformira svaka strana. Tako se poruka iz naziva serije spontano nametnula kao poruka koja dovršava transformaciju o kojoj sam započela "govoriti" na platnima.
Posebno važan element ove serije radova upravo je – intima. Kako je vi kao umjetnica definirate?
- S obzirom na to da u ovoj seriji osobni narativi i interakcije s ljudima koji čine moju svakodnevicu postaju središnja točka mog stvaranja, na vidjelo izlaze i njihova i moja emocionalna stanja, koja iskreno otkrivamo. Ono što tu želim reći je da je nužno uroniti u sebe, svoje emocije i pokazati svoju ranjivost, te da nas ta stanja prvenstveno povezuju s nama samima, čime se osigurava put za potpunije, dublje i stvarnije povezivanje s drugima.
U ovom ciklusu radova problematizirate i stanja izoliranosti i osamljenosti, kao i dominantan osjećaj samoće koji predstavlja ugodno i duboko iskustvo uranjanja u svoj vlastiti unutarnji svijet. Možete li nam razjasniti privilegije tog iskustva?
- U pitanju ste već dosta toga rekli što se tiče samoće. Problematiziram stanja izoliranosti i usamljenosti koja za sve više ljudi predstavljaju neizbježnu stvarnost modernog života. Iako se taj problem čini skriven i neopipljiv, on je prepoznat kao društveno pitanje i mnoge ga države na razne načine institucionalno pokušavaju riješiti. Slučajno je ispalo da je tema kojom se bavim zadnjih nekoliko godina postala vrlo aktualna u vremenu u kojem smo trenutačno, a koje je naglo i silovito promijenilo svakodnevicu i procese naših osobnih doživljaja i percepcije.Tako da smo svi imali priliku iskusiti ili slušati svjedočanstva naših najbližih o tome kako je izoliranost i nedostatak fizičkog dodira utjecao na sve nas. S druge strane, ono što je u ovom ciklusu dominantno jest osjećaj samoće. Po svojoj prirodi vrlo je različit od usamljenosti, a predstavlja jedan fini zaron u vlastiti svijet te mogućnost uživanja u tome. Mislim da sam i taj sjećaj uspjela dočarati na ovim platnima.
Čega se ljudi boje u osamljenosti – što mislite?
- Teško mi je to reći. Vjerujem da se svi suočavamo s tom anksioznošću, odnosno, kako bi se reklo, vlastitim demonima koji nas neki puta više, a neki puta manje proganjaju. Čovjek je društveno biće, pa samim time moguće je da je strah, prvenstveno od usamljenosti, prisutan u svima nama. S nekim moraš moći podijeliti određene trenutke i svakako je bolno kada to nisi u mogućnosti. S druge strane, upravo taj strah ljude zadržava u lošim odnosima, što je još gore.
Čega se bojite vi, ako se ičega bojite?
- Često me, ovisno o raspoloženju, uhvati strah od letenja koji se povećava kada se bliži neko putovanje. Mislim da svi dijelimo određene strahove i da se lako možemo prepoznati u njima. Važno je napomenuti da su strahovi naučeni i da oni dolaze odgojem, nisu naša prirodna stanja. Potrebno je osvijestiti ih i ne dopustiti da nas oni paraliziraju.
Kako izgleda vaš radni dan?
- Jutarnji sam tip, tako da nastojim što ranije otići u studio gdje obično radim do 17-18h. Naravno, ovisi o danu i pojedinim situacijama, ali volim popodneva ostaviti za druženja.
Na otvorenju izložbe "Nice to meet you" predstavljena je i monografija serije radova. Što ste njome željeli ostvariti u kontekstu same izložbe? Ona je kao prošireno dramaturško polje....
- Monografija na neki način ima i taj finalni element, koji kroz samu izložbu i nije vidljiv, a to su fotografije svih mojih prijatelja koji su sudjelovali u ovoj seriji. Fotografirala sam ih sama zajedno s njihovim portretom kada bi ga završila, te upravo zato serija nosi naziv "Nice to meet you", jer se svi mi, uključujem i sebe - pošto se tu nalazi i moj autoportret, na kraju kada se pogledamo na slici, nanovo upoznamo. Naravno, tu su i tekstovi kustosica Martine Munivrane i Lee Vene, te psihoterapeutkinje Tihane Gamulin Ulaga, u koje je uloženo puno truda i koji lijepo sažimaju poruku ove serije. Zahvalila bi se ovim putem i dizajnerici Maši Poljanec, koja je radila na vizualnom identitetu i oblikovanju i s kojom sam provela dosta ugodnih trenutaka u stvaranju ove monografije.
Što znači inzistirati na autentičnosti odnosno upustiti se u reinterpretacije proživljenih, tuđih iskustava? Kojim uvidima – umjetničkim, znanstvenim ste se vodili?
- Tu mi je jako pomogla psihoterapeutkinja Tihana Gamulin Ulaga, te sam s njom dosta radila na razumijevanju emocija, što one znače i kakvu ulogu imaju u našim životima. Uz to, svaka emociju koju sam osjetila i dodijelila određenoj naslikanoj osobi analizirala sam i komentirala upravo s Tihanom. Zajedno smo prolazile kroz cijeli proces i razloge zašto je pojedina emocija pripisana nekome, a u tom procesu se pazilo da emotivno stanje prati stilsko stanje slike.
