Isabelle Adjani živuća je ikona francuske kulture – ona je glumica, aktivistkinja i simbol onog nečeg/svega što se misli kad se kaže francuska elegancija, chic i duh. Prodornog pogleda, tiha, pronicljiva, duhovita i politički hrabra. Takva je barem medijska ispostava nje.
Adjani je u svojoj dugoj, impresivnoj karijeri bila vrlo glasna protiv antiimigrantskih i antialžirskih sentimenata u Francuskoj. Ti sentimenti su i dalje živi, sasvim sigurno pojačani. Kritizirala je i izjave pape Benedikta XVI. koji je tvrdio da kondomi nisu učinkovita metoda prevencije AIDS-a. U rujnu 2009. potpisala je peticiju potpore redatelju Romanu Polanskom, pozivajući na njegovo oslobađanje nakon što je uhićen u Švicarskoj, a u vezi s njegovom optužbom 1977. za drogiranje i silovanje 13-godišnje djevojčice.
A onda je prije par godina, dala intervju za francusku javnu radio postaju France Inter. Tijekom intervjua izrazila je svoje oklijevanje i sumnje po pitanju cjepiva i protivljenje obveznom cijepljenju. Ali, ok, nije za zamjeriti! Puno je tog dobrog i mudrog do tada svijetu dala. Borila se za prava potlačenih, snimala je sjajne filmove. Sasvim dovoljno za jedan život. Greške u političkim i javno - zdravstvenim pitanjima se svima potkradaju. Prije ili kasnije.
Kada je sredinom 80-ih u jeku AIDS epidemije radi svojih druženja s istaknutom (i tada nažalost oboljelom) LGBTIQ zajednicom i sama bila optužena te stigmatizirana kao potencijalno zaražena HIV virusom – morala je obraniti svoj dignitet. Na javnoj je televiziji dala izjavu da nije bolesna. Kasnije je dala dosta znakovit i važan komentar na tu očajnu situaciju: "Testirala sam se na AIDS. Počela sam mrziti ljude koji nisu bili bolesni. Ti su ljudi čudovišta, pomislila bih, jer vjeruju da su dobro zbog moralne nadmoći koju su uspostavili, jer su ‘dobri‘. Poistovjetila sam se s usamljenošću bolesnika. Osjećala sam da u njima ima nečeg čistog. Bila sam na francuskoj televiziji 20 minuta i bilo je jako neugodno reći: ‘Nisam mrtva. Ja sam dobro. Nisam bolesna i nemam AIDS.‘ Mrzim što sam to morala napraviti, jer je taj čin bio uvredljiv za sve one koji su oboljeli."
Njezina je duhovnost poprilično "sekularna" s malim izletima u opskurne narative, poput onih da misli kako je čuvaju anđeli, i slične ideje iz tog korpusa. Unatoč ludim ljubavima s velikim francuskim redateljem Brunom Nuyttenom, vezi s britanskim glumcem Danielom Day-Lewisom, zarukama s glazbenikom Jean-Michelom Jarreom, ponajviše je u intimnom polju bila, kako tvrdi, posvećena svojoj djeci: Barnabéu Nuyttenu i Gabriel-Kaneu Day-Lewisu koji su danas obojica glazbenici i glumci. Tako je jednom prilikom pojasnila "čarobnu" formulu te izvikane, "nahajpane" ideje o samopotrazi: "Krenuti u potragu za samim sobom, za svojim pravim potrebama, lakše je kada se ne moraš nikome opravdavati, kada nema previše ljudi koji ti poklanjaju pažnju."
O temi ljubavi bila je puno direktnija i rezolutnija u tim svojim (odista) reduciranim medijskim izletima: "U ljubavi stvari treba pojednostaviti, izabrati osobe koje su dostojne i vjerne svojim obećanjima te ih ostaviti ako ih ne ispune.”
U ranoj je mladosti mir za nju bio sinonim za dosadu. Ipak, naučila je da je izložiti se, odnosno razotkriti, zapravo pravi test naše ljudskosti. Strast prema teatru i filmu, glazbi i modi odredila je njezin život. Više od toga da je bila "tek" zaštitno lice, bila je motiv i inspiracija mnogim modnim dizajnerima i stilistima.
Je li ikad postojala tako zagonetna glumica kao što je Isabelle Adjani? Plodne karijere i beskrajno hvaljena francuska zvijezda postoji izvan klišeja "je ne sais quoi". Od njezinih filmova do njezina stila, potpuno je neumoljiva i nepredvidiva. Adjani nosi titulu najodlikovanije francuske glumice - naime, prva je i jedina koja je osvojila pet Césara (francuski ekvivalent Oscara). Iako mega-zvijezda u svojoj domovini, Adjani je zadržala jedinstvenu (kontroliranu) mističnost tijekom svoje karijere zbog svog odbijanja da se prilagodi konvencionalnoj strukturi filmske zvijezde, odnosno očekivanja spram iste.
U 80-ima i 90-ima stekla je "loš" status u medijima jer je izbjegavala intervjue i fotografiranje na prestižnim događanjima te iritantno (neopravdano) skupe industrije kao što su Cannes Film Festival i dodjela Oscara. Godine 1989. prihvatila je svoju treću nagradu César recitirajući stih iz "Sotonskih stihova" Salmana Rushdieja. I, da bude još veća zagonetka, Adjanijin opus je eklektičan i neobičan kao i sama osobnost. Iako je poznata po svojim dramatičnim ulogama često ultra - tragičnih heroina (Adèle Hugo, Camille Claudel, Queen Margot) - glumica se transformirala u kraljicu horora ("Possession"), drsku zavodnicu ("L‘été meurtier"), luđakinju iz susjedstva ("The Tenant")...
O strasti, intimnoj i poslovnoj, u tim je medijskim "probojima" rado govorila, pa je jednom prilikom ukazala na ono što svi znamo, ali se ne usudimo nužno povjerovati da je tome tako: "Ne mora biti toliko nasilno, ludo ni divlje. Nakon što ste to doživjeli, više ne pripadate sebi. Tada pripadaš strasti... Ipak, upravo je to nešto što moraš proći da bi naučio što je zapravo strast, a ne tek privid strasti." Sebe nikada nije doživljavala kao francusku glumicu (nije li napuštanje te identitetske privilegirane nacionalističke ideologije upravo odlika velikana?), a s obzirom na to da je živjela i puno putovala na relaciji Francuska – Amerika ponudila je dirljivu anamnezu tih kultura: "Američko licemjerje sastoji se od uvjerenja da je sve ozbiljno, francusko licemjerje se sastoji u tome da ništa nije ozbiljno."
Glumica se nedavno preselila u Portugal gdje uživa u, kako kaže, "slađem" životu kada ne radi. "To je prije svega mogućnost mirnog života u mjestu gdje ljudi imaju kvalitetan život i ponašaju se kao da su s vremenom stali prije tridesetak godina". Isabelle Adjani, čija su sjećanja na Pariz brojna, žali zbog činjenice u što se grad pretvorio:"Pariz je danas grad za rad. Što se dogodilo s ovim gradom je misterij... Iskreno, u njemu se više ne može živjeti".
Danas je (očekivano) puno rigoroznija prema uvjetima rada. Njezini uvjeti su de facto njezina mantra: "Da bih ustala i osjetila želju za otići na set i sve to što me tamo čeka, moram osjetiti da tamo postoji nešto izuzetno vibrantno i važno za realizirati. Moram ponekad izgubiti svijest o osobi i stvarnosti da bih se mogla vratiti u tu istu stvarnost i sretnije živjeti za ovu svrhu koja mi je data, biti umjetnicom u ovom životu."
Za fanove imamo odličnu vijest: Adjani se ponovno udružila s redateljicom Josée Dayan na četverodjelnoj seriji "Kraljeva miljenica" u kojoj glumi zagonetnu plemkinju Diane de Poitiers iz 16. stoljeća, a projekt istražuje njezinu kompliciranu vezu s tada mladim francuskim kraljem Henryjem II., kojeg glumi Hugo Becker. U velikom glumačkom ansamblu su i Samuel Labarthe, Virginie Ledoyen i Gérard Depardieu.
Uskoro će glumiti i u akcijskoj komediji Mélanie Laurent, koja bi trebala krenuti uskoro u produkciju, a najavljen je i TV triler s Benjaminom Biolayem koji će kasnije ove godine režirati (također!) spomenuta Dayan, a koji je najavno uspoređen sa stilom Clouzotovog "Diabolique". Nakon svih tih projekata, Adjani i Dayan surađivat će i na seriji "Belphégor", ekranizaciji romana Arthura Bernèdea o misterioznom fantomu iz Louvrea u kojem bi, kako se Dayan nada, mogao glumiti i John Malkovich.
