Iza njega su četiri romana, a piše, kaže, odmalena. To i nije rijetkost, jer većina zaljubljenika u književnost svoju strast prepozna već u ranoj dobi. No jedno je voljeti čitati, a sasvim drugo - stvarati. Mislav Gleich stvara uporno i predano, pazeći pritom da se horizont ne sužava, a prepuštajući mašti da se proširi na više polja izražavanja. Tako je u djetinjstvu obožavao crtati, a kasnije se bavio i glazbom. Jednu zbirku kratkih priča tiskao je u privatnoj nakladi kad je imao samo devet godina, a u 7. razredu napisao je prvi roman. Kao srednjoškolac eksperimentirao je s fantasy žanrom, a 2018. godine objavljena su mu prva dva romana, "Nikolay Vasilevsky" i "Samostan Craven Hill". Pitanje Mislava kao autora povlači sa sobom i pitanje književnoga žanra. Razgovarali smo o tome što to znači napisati krimić, ali i o samom procesu pisanja uopće: o kreativnoj blokadi, o hiperprodukciji i emocijama koje s pisanjem dolaze ruku pod ruku.
In medias res: kako Hrvatska stoji po pitanju žanrovske literature?
- U zadnje vrijeme stekao sam dojam da imamo dosta žanrovske literature, ali ona ne dolazi do izražaja. Čini mi se da knjižare uporno promoviraju neke highbrow domaće knjige jer su se, eto, neki kritičari složili da one "valjaju". Mislim da se stvar polako mijenja zahvaljujući društvenim mrežama, da ljudi shvaćaju da postoji kvalitetna domaća žanrovska literatura. I volim činjenicu da se to mijenja, ne samo zato što ja pišem u toj kategoriji, nego zato što čvrsto vjerujem da takva književnost vrijedi i da su ljudi željni kvalitetnih priča.
Radnju romana smještate u Ameriku, a ne ovdje, "kod nas". Što vas motivira za takve odluke?
- S obzirom na to da sam odrastao konzumirajući jako puno strane kulture, priče su za mene uvijek pripadale anglofonom svijetu. To ne znači da neću napisati nešto smješteno u Hrvatskoj jednog dana, ali jednostavno volim svoje likove staviti u okruženje koje mogu zamisliti u kontekstu nekog stranog filma.
Nastavno na to – koliko mislite da kultura oblikuje autora u kontekstu stvaralaštva? Možemo li se samo tako "šaltati" s jednog kontinenta na drugi, bez opasnosti od zapadanja u stereotipe?
- Naravno da postoje kulturne razlike, ali uvijek si mislim da su, kako se god okrene, ljudi vođeni istim motivima i pobudama. Ljubav, zavist, mržnja, ambicioznost, itd., univerzalni su pokretači koje svatko od nas ima, bez obzira na geografsku lokaciju. A ja u konačnici pišem o ljudima i njihovim emocijama, i to mi je ono bitno. Inače posvetim dosta vremena samom istraživanju prije pisanja, ali čak i da mi neki lik zapadne u stereotip, ili da mi se dogodi kakva omaška u kontekstu kulture, što onda? Radi se o umjetnosti, o fikciji, o stvaralačkoj slobodi. Nije smak svijeta. Dapače, rekao bih da dio ljepote leži upravo u tome što se fikcija može odmaknuti od stvarnosti i biti kakva god hoće.
Što znači biti pisac? S čime pisac liježe, s čim se budi, s kojim brigama, kojim mislima, kojim aspiracijama?
- Ne bih znao. Stvar je u tome da sebe ne volim klasificirati kao "pisca" ili "autora", jer osjećam da me to ograničava. Općenito ne volim takve klasifikacije. A što se tiče Mislava – pa, on liježe s iPhoneom ili Kindleom u rukama, a u zadnje se vrijeme budi razmišljajući o tome kako mora učiti komparativnu književnost za diplomski ispit, ali bi najradije otišao lunjati po gradu i skoknuti na kavu s prijateljima…
Iza vas su četiri punokrvna romana i pregršt napisanih priča. Bojite li se hiperprodukcije? Nagriza li kvantiteta nužno kvalitetu?
- Ovisi o kakvom je radu i tipu autora riječ. Naravno da se kompleksni povijesni roman poput Ecova "Imena ruže" ne može napisati unutar 15 tjedana, jer su tu potrebni mjeseci, ako ne i godine, samog istraživanja. S druge strane, Stephen King svako malo izbaci neki roman, i svaki od njih generalno dobiva dobre recenzije, koliko vidim. Ali King ne stavlja naglasak na iste književne elemente koje su zanimale Eca. Različit je pristup. Tako da ne vjerujem da hiperprodukcija nužno znači manjak kvalitete. Ako želite vlastitu hiperprodukciju knjiga poput "Imena ruže", teško da će svaki roman biti remek-djelo. Ali ako ciljate napisati priču poput "Misery", mislim da tu nema straha od hiperprodukcije; dapače, ona vam i pomaže da budete sve bolji i bolji.
Kako balansirate pretjeranu i konstruktivnu samokritičnost?
- Mislim da nemam neku pretjeranu samokritičnost. U zadnje vrijeme otkako su mi knjige pod povećalom javnosti postao sam puno oprezniji po pitanju svake rečenice, i puno vremena utrošim na ispravljanje i dotjerivanje tekstova, ali generalno mogu doseći razinu osobnog zadovoljstva po tom pitanju. Legitimnu tuđu kritiku volim čuti jer to znači da mogu postati bolji. No, morate uzeti u obzir da se nitko nikad nije svidio svakome. Zato treba dati maksimum, ali istovremeno znati povući zdravu granicu i reći: "Sad je dosta, roman je gotov, tekst funkcionira, pa kako bude, bit će."
Kako se nosite s autorskom blokadom, ako je ima?
- Zapravo i ne vjerujem u nju. Sjedneš – pišeš, problem riješen. Ako stvarno ne ide, onda problem leži u nekim eksternim okolnostima koje bi autor trebao srediti prije nego što stekne motivaciju za daljnje pisanje.
Što je iduće u planu?
- "Teror u Malwarku", nadam se. Meni vrlo poseban i osoban roman. Triler o otmicama djece s naglaskom na socijalni aspekt života trojice engleskih školaraca. Mračan i težak roman o odrastanju.
Od kad se u glavi rodi ideja do trenutka kada je knjiga kao završena cjelina iza vas – koji vam je najdraži dio procesa?
- Iskreno, uvijek bih rekao pisanje, ali mislim da obožavam cijeli proces. Razradu početne ideje, planiranje, skupljanje ideja, miksanje ideja, poigravanje mjestom i vremenom radnje, izgradnju svjetova, sukobljavanje likova, redovito pisanje, ono mazohističko mrcvarenje rukopisa i bolesno vrćenje rječnika sinonima, slanje rukopisa nakladama i iščekivanje povratne informacije, potpisivanje novog ugovora, prvi pogled na naslovnicu, dobivanje knjige u fizičkom obliku, gledanje vlastite knjige kroz izlog knjižare. Cijeli proces naprosto je – magija.
