Dođe vrijeme kad žena treba štitnike za stvarnost. Pogledi nekad bole. U njih učitavamo sve ono najgore što o sebi znamo misliti, kao nekad, kada smo nevoljeli svoj nesigurni odraz u ogledalu za vrijeme puberteta. Ali, za razliku od pubertetskih godina, kada smo mogli pobjeći u sigurnost i mrak vlastite djevojačke sobe, van se u ovim ne tako nježnom godinama izaći mora. Nekad pregristi g**** nije jednostavno i iako možda izgledaš kao kraljica, u duši nosiš otvorenih tristo rana. A često, bogami, ni ne izgledam kao ikakvo plemstvo.
U svakoj drami u proteklih 15 godina pomogle su mi sunčane naočale. Velike, klasične, špiglirajuće, moderne, staromodne, naslijeđene, posuđene za povratak kući. Nema toga što iza njih nisam skrivala: suze radi krajeva ljubavnih veza, izdaje, Finine blokade, trudnoću, strah, tremu, višak kila, prištiće. Sunčane naočale su fetiš svih Hrvata; znala sam vidjeti mladoženje na Peristilu kako se fotografiraju za vjenčane albume nesvjesni da na sebi imaju ogromne muholovke (kako smo znali zvati poseban stil naočala popularan u Dalmaciji dvijetisućitih). Split, Trogir i ostali gradovi s rivama tradicionalno su imali najbolje optike na svijetu. Nije ni čudo, kad gledaju prema Italiji, gdje je nositi Ray Ban na Vespi kao prati zube prije izlaska iz kuće. I neka je.
Ljepota zatamnjenije stvarnosti koju muškarac/žena može sam sebi priuštiti s dobrim izborom sunčanih naočala nije dovoljno opjevana u modernoj psihologiji. Voditi dijete u vrtić nakon neispavane noći s malom bebom? Čak i pidžama s flekama od skorenog mlijeka djeluje glamurozno kad na nos stavite ogromne naočale u stilu Sophie Loren, koje možda jesu vječno prevelike za moje lice, ali ne i za moju dušu, čije crne rupe pokrivam s velikom kolekcijom: avijatičarske su za vikend i kad se osjećam cool, filmske su za skrivanje suza i podizanje morala (sjetite se scene kad Charlotte u Seksu i Gradu stavlja na nos iste kakve je nosila Elizabeth Taylor i konačno izađe na okrutno sunce New Yorka nakon stotog spontanog pobačaja!), berlinske plastične šarene za ljeto i avanture, neke čudne kupljene u Indoneziji kad se osjećam queer, mačkaste za ljubavne vikende i Instagram lajkove, hipijevske za dane s djecom u parku, kad mi pomaže samo boemska vjera da je ljubav dovoljna da preživim sitno tračanje vlastitih potomaka s nepoznatim ljudima, bakama i dadiljama. Protekle su godine sunčane naočale, zajedno sa zaštitnim maskama, bile nužnost. Iako se dobro ne stapaju zajedno, nisam odustala od jedinog štita današnjice koji je socijalno prihvatljiv. Ovog me tjedna možete vidjeti s Cutler and Gross najvećim crnim naočalama na svijetu. Skrivaju rane od govora mržnje, laži i krivih pretpostavki. Boli i dalje, ali svijet kroz njih djeluje podnošljivo.
