O autorici, našoj sugovornici valja reći par osnovnih biografskih podataka: Jasna Jasna Žmak rođena je 1984. u Puli. Radi kao dramaturginja, spisateljica i scenaristica. Studij dramaturgije završila je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje trenutačno radi kao docentica. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu, također u Zagrebu. Objavila je jednu proznu knjigu (Moja ti, Profil, 2015.), dva teksta za izvedbu (Samice, INK, 2011.; Drugi sočasno, Emanat, 2012.), jednu slikovnicu (Pisma na kraju šume, OAZA, 2018.), jednu znanstvenu studiju (Predavanje kao izvedba, izvedba kao predavanje: o proizvodnji znanja u umjetnosti, Leykam International, 2019.) i niz kratkih priča i kritičkih tekstova. Razgovarali smo povodom nedavno joj objavljenih eseja o ženskoj seksualnosti skupljenih u knjizi pod nazivom "One stvari" (Fraktura, 2020.). I dok naše društvo kolektivno šuti o našim tijelima, naša se sugovornica vrlo hrabro uhvatila u koštac s ovom temom, bez cenzure, bez zadrške. Zaobilazeći u potpunosti šokantni pristup, Žmak o temama poput rodnog identiteta i seksualne orijentacije, menstruacije i masturbacije, nevinosti i seksa, mršavosti i debljine, grudi i ginekologije piše istovremeno otvoreno i nježno, kombinirajući osobna iskustva s navodima iz suvremene seksološke literature, uz nezaobilazni feministički pečat. Nismo je ispitali o svemu, tek o nečemu, inače vam se ne bi dalo čitati knjigu. Dakle, ovaj intervju nije tu da spoila no da vas pozove na čitanje, učenje i dijalog. Koronavirus smo izbacili iz ovog razgovora. Vidjet ćete.
Tema kojom otvaramo ovaj intervju nek bude relativno recentan Dan žena prije svih ovih dana korone koje sada živimo. Čini mi se da je slavljenje Dana žena konačno protestno. U novijoj nam državi je na mnogo načina bio i ignoriran – pitanje je – što su danas goruća pitanja feminizma, što bi bilo top pet?
Mislim da je najveći izazov za feminizam danas zapravo rastući fašizam. Naravno, fašizam danas nije najveća prijetnja samo ženskim, već i drugim manjinskim pravima, ali i društvenoj infrastrukturi koja je, kao što trenutno imamo prilike iskusiti, od krucijalne važnosti u vremenima krize poput ove izazvane koronavirusom. Zato je iznimno važno da suvremeni feminizam ne bude isključiv, da ne bude "kratkovidan", već da bude povezan s drugim područjima borbe. Feminizam zato danas po meni nije samo pitanje odnosa između muškog i ženskog roda nego pitanje puno šireg spektra prava koja trebamo obraniti – i radničkih i seksualnih i rodnih i etničkih. Široka je fronta ugroženosti u kojoj nam trebaju suradnja i solidarnost da pobijedimo neprijatelja.
Kako vam se čini pozicija LGBT zajednice unutar feminističkog okvira u Hrvatskoj? S obzirom na to da ste deklarirana lezbijka i feministkinja.
Jako sam ponosna kako domaća scena u tom smislu izgleda, unatoč nekim razmiricama i cjepkanja manjih na još manje, ali to je, nažalost, vječna boljka ljevice. Osjećam da postoji razumijevanje, barem u krugovima u kojima se ja krećem, da postoji svijest da smo dio iste borbe i da ne možemo jedne bez drugih. Zagreb je jako borben grad, politički vrlo aktivan, aktivistički vrlo živ i to je jedan od razloga zbog kojih se u njemu osjećam dobro - zašto mi je gušt u njemu živjeti, jer imam osjećaj da svojim radom i djelovanjem stvarno doprinosim društvenoj promjeni. U ovim recentnim valovima emigracije, upravo je to bila jedna od stvari koje su mi bile bitna stavka na dijelu vage za ostanak u Hrvatskoj.
Koja je skupina, zajednica najviše diskriminirana unutar tog akronima?
Mislim da je trans zajednica danas najugroženija, i unutar same LGBT zajednice, a kamoli u širem društvu. Dok je pitanje seksualnih identiteta već u velikoj mjeri "probilo" u mainstream i u javnosti postoji veća vidljivost, pitanje roda još uvijek je zarobljeno u binarnoj logici u kojoj nema mjesta za identitete koji ne odgovaraju onom isključivo muškom i onom isključivo ženskom. Mislim da u tom smislu treba još puno raditi, na toj već spomenutoj vidljivosti, ali i na razvoju vokabulara, da se napokon maknemo od te ideje da postoje plava i roza boja, da postoje samo čvrsti dečki i nježne djevojčice.
U tekstu o autohomofobiji zanimljive si stvari ponudila. Zanima me koji su tebi bili najveći izazovi u prihvaćanju svog seksualnog identiteta odnosno, rodnog? Što je tebi, danas, autohomofobija?
U mojoj priči s autohomofobijom najzanimljivije mi je to da sam ja dugo vremena mislila da sam ful otvorena, da sa svojom seksualnošću nemam nikakvih problema. Ja sam do svog autanja, dakle do svoje dvadeset i pete godine, redovito išla na Prajdove i queer partije, imala gay frendove, gledala lezbijske filmove, ništa od LGBT života nije mi bilo strano ni odbojno... I, kao, u teoriji sam mislila da sam biseksualna, u praksi sam bila aseksualna, ali to mi je kao bilo OK. Sve dok se jednog dana nisam zaljubila – u djevojku. I shvatila da sam zapravo čitavo to vrijeme bila – autohomofobna i da je ta moja navodna aseksualnost zapravo bila žešće potiskivanje. Rekla bih da je tada počeo moj dugački obračun s autohomofobijom koji traje do danas. Danas mi je jasno da se autohomofobija, slično kao i seksizam, ne mogu "riješiti" preko noći, da su oni posljedica dugogodišnje sedimentacije mržnje koju društvo proizvodi i da nikoga ne treba apriori kriviti zbog tih osjećaja, ali da treba raditi na njihovom osvještavanju i na njihovoj promjeni. Tako da mogu reći da je autohomofobija za mene danas samo davno sjećanje, ali je istovremeno prečesto vidim u ljudima oko sebe, pogotovo na kulturnoj sceni gdje mnogi žive jedan život za javnost, a drugi za sebe. Mislim da je takav "lifestyle" iznimno štetan i za njih kao pojedince i za nas kao društvo u cjelini.
Što te je nagnalo da pišeš o ženskoj seksualnosti? Kako naša kultura tretira seksualnost? Kako ti se čini?
Uh, o tome bih mogla ispisati još nekoliko knjiga, ali mislim da One stvari pružaju neke dobre odgovore za početak. Ukratko – šutnja, sram, potiskivanje, sakrivanje – tako naša kultura tretira seksualnost. I te su me četiri stvari vjerojatno najviše nagnale da se posvetim toj temi jer mi je bilo dosta šutnje, ne samo one moje, nego i onih tuđih. Ponekad imam osjećaj da sve svi zajedno pravimo kolektivno slijepi za neke teme i to me neopisivo ljuti. Pravimo se, naprimjer, slijepi za to što mnoge žene nikad nisu doživjele orgazam, pravimo se kao da je to normalno stanje stvari. Meni je jednostavno dopizdilo da se pravim da je to normalno. Zato sam napisala knjigu.
Ženski je užitak, čini se, i dalje preopasan, pa se bolje praviti da ne postoji, čak ni u jeziku.
Da, tako bi mogao glasiti jedan od loglineova moje knjige. Ženski užitak je podložan stigmama do te mjere da često izostaje iz jezika. U knjizi dajem taj primjer da dok, naprimjer, metafora za mušku masturbaciju ima pregršt, reprezentacija ženske masturbacije u jeziku je dosta deficitarna. U zadnje vrijeme se i to polako mijenja, ali stvarno polako. Mislim da zato trebamo i u javnosti početi više razgovarati o ženskoj strani seksualnosti, ali ne samo o tome da i žene drkaju nego i tome kako drkaju, na što drkaju, kada drkaju, o tome da su i žene napaljene, da imaju seksualni drive, da su i one aktivni subjekti seksualne žudnje, a ne samo pasivni objekti. I, još važnije, da to što su žene napaljene ne znači automatski da su patološki promiskuitetne ili da nešto s njima nije u redu nego, upravo suprotno, da imaju zdrav psihoseksualni život.
Patrijarhat su, kako kažeš, i slabiji spol i neplaćeni kućanski rad i transfobija, mansplaining i preuzimanje muževog prezimena. Patrijarhat su muškarci na upravljačkim pozicijama, male gaze i nepostojanje superheroina u glavnim ulogama. Kako mu doskočiti? Kada ga pobjeđujemo? Znam da su pitanja teška i općenita, ali probajmo ponuditi neke odgovore?
Osvještavanje, osvještavanje, osvještavanje. Mislim da je bitno shvatiti da emancipacija i sloboda ne padaju ne s neba i da se od nikoga ne može očekivati da neke stvari shvati, a onda i promijeni preko noći. Seksizam i mizoginija prisutni su na toliko puno mjesta, na toliko puno frontova, na toliko puno eksplicitnih i implicitnih načina, da jednostavno na isto toliko načina i frontova treba raditi na njihovom osvještavanju. To znači da svatko na svojem radnom mjestu, u svojem socijalnom okruženju, u svojoj obitelji, treba raditi na tome da ukaže na seksizam i mizoginiju kada se dogode i svojim ponašanjem biti primjer drugačijeg odnosa prema tim temama. Takva vrsta postavljanja i progovaranja isprva se mogu činiti nelagodnima, izlažućima, ali s vremenom zapravo donose neopisivu slobodu i snagu.
Kako doživljavaš lifestyle magazine? I čega si konzument?
Uh, ovo zvuči kao trik pitanje. Često u zezanciji volim reći da sam odrastala na Gloriji, onoj old school, bez glama (smijeh). Mislim, to je jednim velikim dijelom istina, ali tu su bili i neki drugi mediji – s jedne strane Feral i Nomad, s druge Nacional i Globus, s treće hrvatski i talijanski teen časopisi. Ali to su bila neka druga, pre-internet vremena. Danas uglavnom čitam stvari online, Twitter i prijatelje koristim kao filtere sadržaja, pa tako povremeno završim i na lifestyle stranicama, ali moje iskustvo takvih sadržaja je premalo da bih mogla o njima reći nešto iole suvislo. Ali mislim da činjenica da upravo dajem intervju za jedan takav magazin svjedoči tome da ih smatram bitnim elementom javne sfere.
Čiji si ti idealan potrošač? Recimo to tako? Second handa? Kozmetike? Na što padaš, a na što si prestala odavno "padati"? Od Applea do organic hrane…
Pa, moram reći da baš nisam navikla razmišljati o sebi u potrošačkim terminima, taj dio mog identiteta nije baš razvijen. (smijeh) Tako da se bojim da nisam idealni potrošač ničega. Možda poklona. Da, volim prijateljima kupovati poklone. I opremu za planinarenje, to mi je isto neki mikro fetiš.
