Do sada je objavio: "S više mlijeka, molim" (Celeber, 2008.), "Život svijeta koji će doći" (CeKaPe, 2014.), "Slušaj me" (Durieux, 2016.), "Društvene igre" (Hena com, 2017.), i prvijenac - roman: "Dva prsta iznad gležnja" (Hena com, 2020.). On je Andrija Škare, poznat i kao bivše televizijsko lice (sjećate se Briljantina?), kao novinar, scenarist, urednik i voditelj raznih kulturnih programa. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse, surađuje s emisijama "Kutija slova" i "Signatura" na Hrvatskom radiju te trenutno radi za izdavačku kuću Fraktura.
Ovaj smo razgovor posvetili zadnjoj knjizi, odnosno temama koje otvara. Roman je to o jednom odrastanju, o mladosti koja se uspostavljala skupa s mladom hrvatskom državom boreći se sa svime što joj je stajalo na putu: s autoritetom neliberalne politike i naizgled liberalnih roditelja, s neizlječivim bolestima koje prepolove obitelj, s odvajanjem od prijatelja koji to prestaju biti, s ljubavima koje se čine konačnima dok ih neke nove ne demantiraju. Tako piše u blurbu, ali tako zaista i jest u romanu.
Što biste rekli da su bili najveći izazovi odrastanja u 90-ima, s obzirom na to da su se sada, modnim, ali i političkim jezikom govoreći – devedesete vratile!?
Bilo je dosta izazova i neću reći ništa posebno novo ako kažem da su najveći bili rat i poraće. Te silne društvene promjene koje su se zbivale pred našim očima dok smo pokušavali odrasti. Tužno je, zapravo, koliko smo znali o politici još kao gimnazijalci dok su nas trebale moriti neke posve druge brige. Roditelji te pokušavaju zaštititi, naravno, ali sve to prodre nekako, dođe to tebe, nemoguće se obraniti. Kao posebno frustrirajuće vrijeme pamtim konac devedesetih kad su po Zagrebu racije, hapšenja i maltretiranja običnih prolaznika bila svakodnevica. Danas je teško uopće zamisliti tu atmosferu straha.
Imao sam tada osamnaest godina, gledao sam svoja posla i jedino za čime sam žudio je sloboda da i dalje gledam svoja posla, osjećao sam se, svi smo se osjećali, kao da smo stalno pod nekom prismotrom, kao da je neki ogroman teret na nama, nešto što samo prijeti da će eksplodirati. Nakon trećesiječanjskih izbora činilo se da će stvari krenuti u nekom drugom smjeru, ali nije trebalo dugo da se optimizam ustvari pokaže kao naivnost. Kao što to često biva.
Disfunkcionalna obitelj mjerna je jedinica društva kao takvog – ili? Pitam sve u kontekstu romana o kojemu želim ovako okvirno govoriti.
Možda je ovo trenutak za tešku artiljeriju, prilika da se posegne za legendarnim Tolstojevim citatom? Iako ga se suviše često raubalo, koristilo gdje je i gdje nije trebalo i iako je odavno postao općim mjestom, taj je citat i dalje privlačan i točan. Za ovu bi ga se priliku moglo parafrazirati pa reći da su sve disfunkcionalne obitelji nesretne na svoj način, ali u cijeloj toj priči mene malo muči to disfunkcionalno koje smo možda i nekritički prihvatili i preuzeli kao kvalifikaciju koju ćemo olako prilijepiti. Ako nam je uzor obitelj s reklame u kojoj svi široko nasmiješeni pokazuju perfektne zube i doručkuju u savršeno izglačanim košuljama dok jutarnje sunce pod baš prikladnim kutom obasjava kuhinju onda su možda sve drugačije obitelji disfunkcionalne, a vjerojatno je i bolje tako.
Osim toga, lako je moguće da obitelj i ne može biti nego disfunkcionalna, po definiciji. Zato što obitelj čine ljudi, homo sapiensi, osobe koje su uvijek nesavršene i teško uklopive ma koliko se možda prilagodljivima činile, a u obitelji je sve još izraženije, svaka nesuglasica potencirana, sve je još odvrnuto na najjače jer postoji milijun vidljivih i nevidljivih silnica, gomila povijesti, priča koje se stvaraju i koje se imaju priliku stvarati iz dana u dan, iz sata u sat pa sve odzvanja još jače nego kada kažemo da su disfunkcionalni odnosi u nekom uredu, korporaciji, tvornici ili zbornici.
Pritom ne mislim da je obitelj iz mog romana nešto posebno disfunkcionalna. Ili uopće. Da, katkad se ne razumiju i tu i tamo se prepiru i s vremena na vrijeme su usamljeni, ali silno se vole i trude se lijepo proživjeti te svoje sitne živote, a to što im okolnosti u tome baš i ne idu na ruku – e, to je već sasvim drugi problem.
Malograđani uvijek podilaze moralu? Možemo li ikako prestati biti malograđani i ikako ne podilaziti moralu? Što god to da jest?
Rekao bih da je lako zamijeniti onaj osobni moral za društveni, ali slično je i sa željama, očekivanjima, strahovima… Kao, želim li ja zaista taj posao ili to želim jer su me uvjerili da to trebam željeti? Želim li ja stvarno imati djecu ili su me uvjerili da se to od mene očekuje u ovoj fazi života pa mislim da to želim? Kako odrastaš ili stariš tako sve jasnije prepoznaješ gdje si ti u svemu tome, sve se čišće ocrtavaju tvoje vlastite želje i tvoj vlastiti moral pa se vladaš u skladu s njima bez potrebe da podilaziš bilo kome i da ulaziš u neke obrasce koji su možda građanski, možda malograđanski, a možda to nije ni bitno. Važno je samo štititi vlastitu slobodu i ničime ne stajati na put tuđoj.
U kojemu trenutku se likovi oslobađaju, ili da budemo krajnje romantični – kada i kako ti ulaze u život?
Svoje likove doživljavam kao stvarne ljude. Naravno, oni često i jesu sagrađeni od osobina nekih ljudi koje poznajem, ali postoji taj trenutak u kojem prestaju biti tek amalgam i postaju stvarne osobe. Volim ih čak i kada nisu najbolji ljudi na svijetu. Mislim da je Kundera rekao da treba biti nemilosrdan prema svojim likovima, da ih treba malo mučiti i pustiti ih da pate, ali meni to baš i ne ide. Isto onako kako ne bih mogao mučiti stvarne ljude, ne mogu to ni raditi likovima. Jedan prijatelj do čijeg suda inače izuzetno držim mi je to zamjerio, rekao je da bi roman bio puno bolji da je više natopljen krvlju, znojem i suzama, da sam likove malo više namlatio i izbubetao, ali nisam siguran da se slažem s njim, a uostalom i ne znam kako bih drugačije. Morat ću se učiti okrutnosti.
Koji su bili izazovi ovog pisanja spram pisanja kratkih priča, ali i novinarstva?
Na razini strukture ili radnje nije bilo nikakvih problema, a teško da ih je i moglo biti. Toliko dugo sam nosio taj roman u glavi da je sve već u mislima bilo napisano, samo je to trebalo i prebaciti na papir. Kad kažem "samo" onda sam ironičan, to je jasno, jer samo nikad nije samo. U tome i jest bio najveći izazov pisanja romana ako ga se usporedi s pisanjem kratke priče ili novinarskog teksta - najveći izazov je bio vrijeme. Ogroman je to komad teksta, baš poštena količina slova, riječi i rečenica, a za ispisati ih trebaš mnogo vremena. Kojeg nemam. Pristupio sam tome udarnički, kad sam shvatio da više ne mogu odlagati i da se rok bliži onda sam pisao svaki dan, sjeo bih poslije posla, već iscrpljen i iscijeđen i pronalazio negdje tu novu snagu i koncentraciju za još malo tipkanja.
Najgore je bilo prevladati taj prvi zazor od računala. Čitav dan sjediš pred ekranom i sad bi trebao još malo sjediti pred ekranom, tek tako, jer si to sam odlučio. Nije lako. No, jednom kada bih krenuo i kada bi se priča počela otvarati odjednom sam se zabavljao bolje nego da sam radio išta drugo. Stvarno, pisanje romana je meni bilo baš težak rad i baš dobra zabava. U jednakim omjerima. I jednako intenzivno. Dakle, ono, ozbiljno težak rad i ozbiljno dobra zabava. Razlika je i u tome što u odnosu na kratku priču ovdje imaš puno više situacija koje moraš držati pod kontrolom. Više likova, više odvojaka, više ulica koje prijete da postanu ćorsokaci. Malo padne koncentracija i izgubiš se. Zato valja biti koncentriran. Pio sam dosta kave, čak i navečer. To u normalnim okolnostima ne radim.
Kakvi su vam svi gore spomenuti autorski procesi? I izazovi u istima?
I dalje sam ludo zaljubljen u kratku priču. Obožavam ih čitati, a rado ih i pišem. I dalje pisanje nekako povezujem s kratkom pričom, svakodnevno mi sijevaju one, a ne romani. Uz to, strašno me veseli mogućnost da napišem nešto suvislo i zaokruženo u samo tri ili četiri sjedenja po par sati, da ne moram cijeli život podrediti toj suludoj želji da završim neki tekst kao što je bio slučaj kada sam pisao roman. Ovako si puno češće stignem priuštiti nešto čemu se mogu radovati, pružiti si malo uživanja u osjećaju da sam nešto dovršio. Pritom mi taj osjećaj uopće nije bio nešto izraženiji zato što roman ima više stranica. Možda i zato što kada završiš kratku priču možeš joj se odmah vratiti, pročitati je još jednom pa vidjeti gdje si mogao bolje. Kod romana od gotovo četiristo stranica to ne radiš odmah kad ga završiš. Treba malo odmoriti.
Tko vam je najpouzdaniji sugovornik oko (vaše) književnosti?
Ima ih nekoliko. Smatram se blagoslovljen činjenicom da sam okružen nekolicinom ljudi s kojima mogu otvoreno razgovarati o tome što pišem, ljudi koji me neće samo tapšati i govoriti mi kako sam super nego će mi uputiti i poneku kritiku. To je jako važno.
Tekstove gotovo uvijek prvo čita Ivana, žena mi. Ona je načitana, bistra, blagonaklona, ali ima izražen kritički duh pa je rado poslušam. Redovito uoči ono što meni promakne.
Što znači da je roman označen "feminističkim"? Što to znači vama, što bi trebalo inače to značiti?
Roman je feminističkim proglasila urednica Marina Vujčić na predstavljanju knjige i za tu su se kvalifikaciju mnogi uhvatili, čak i prije nego što su roman uopće pročitali. Ja ga prije toga nisam doživljavao tako iako nemam ništa protiv, dapače. Pronašli su se pojedinci koji su roman onda krenuli čitati tendenciozno, s namjerom da dokažu da nije feministički, ali takva su čitanja promašila ceo popularni fudbal jer književnost nije egzaktna i strahovito puno toga je pitanje interpretacije. Ako baš želiš i ako krećeš s takvom namjerom, možeš dokazati i da je "Životinjska farma" roman koji veliča naciste. Ili barem misliti da si dokazao.
Na predstavljanju smo dosta razgovarali i o seksualnim aspektima romana pa je i to malo uvjetovalo percepciju, ali to nije glavna tema.
Glavna tema je život. Mali i običan život, kao što su životi svakoga od nas. Koji možda jesu mali i obični, ali nama su jedino što imamo. I samo zato što su mali i obični ne znači da ne mogu biti književna tema. Kada smo kod feminizma, mislim da bi svatko normalan danas trebao biti feminist, jer je riječ o borbi za jednakost i ravnopravnost, za ideje za koje se vrijedno boriti. To što ja sebe smatram feministom i što u svakodnevnom životu primjećujem patrijarhalne obrasce s kojima se sukobljavam ne znači nužno da sam o tome išao pisati roman. Isto tako se smatram antifašistom pa nisam pisao ni o tome, ali da su djelići mojih stavova završili u tekstu, to je isto istina.
Soundtrack formativne glazbe je lik za sebe, kao i uvijek do sada, kod vas?
Kad sam pisao prethodnu knjigu, zbirku priča "Društvene igre", bio sam u nekom času odlučio da više neću pisati o glazbi. I na kraju od devet priča u zbirci samo jedna nema muzike, tek u jednoj sceni svira radio, ali nigdje se ne kaže što to svira na radiju. Inače bi to bilo nedopustivo! Možda je stvar u tome da sam jednako mnogo proživio kroz glazbu koju sam slušao kao i u stvarnom životu pa osjećam potrebu da na neki način vratim taj dug. Važna mi je muzika jako pa je onda vjerojatno prirodno da je važna i mojim likovima, ali pomisao da je netko upravo kroz moje pisanje otkrio neki bend ili pjesmu u koju se zaljubio mi je jako, jako privlačna. To je sigurno jedan od razloga zašto uopće pišem. No, okej, možda je čas da se, barem privremeno, malo odmaknem od muzike pa sada ovdje svečano obećavam da će u mojoj idućoj knjizi glazbe biti samo u tragovima.
