Ima žena koje ne vole raditi s drugim ženama. Iz raznih razloga jednostavno preferiraju muške kolege, zaposlenike i šefove. Ima onih koje se ne vole ni družiti sa ženama. Kažu, s muškarcima je puno lakše jer nema "igrica, ogovaranja i zabadanja noža u leđa". Zatim, neke žene nisu zainteresirane za šminku i modu i ne pridaju tome puno pažnje, ali zato misle da su bolje od onih koje to rade. Znate sigurno jednu koja vas je pitala kad ćete se već udati i roditi dijete, a kad to napravite, pitaju kad će drugo. Ima i onih koje ne žele ništa od toga pa misle da su ove prve, udane i s djetetom, odustale od svog života i nisu feministkinje. Upoznala sam žene koje misle da si dr**a ako si spavala s više od tri muškarca i one koje su mi "dobronamjerno" rekle da bih trebala na dijetu jer inače nikad neću naći dečka. Sve ovo što sam navela, i još mnogo toga, naziva se u posljednje vrijeme "toksična ženstvenost".
Kao i suprotni termin - toksična muškost - i ovaj se zapravo očituje pretjeranim korištenjem tradicionalnih rodnih uloga kako bi se dobila određena prednost, odnosno iskorištavanje stereotipa za opravdanje nečijeg ponašanja. Primjerice, kod toksične muškosti govorimo o situacijama poput: "Nisam primijetio tvoju novu boju kose jer sam muško, ja to ne primjećujem”, kao da postoji gen za primjećivanje detalja na ljudima, ili: "Ne radim kućanske poslove, to je za žene". Kod žena, to bi zvučalo otprilike ovako: "Pravit ću se da sam gluplja nego što jesam kako bih mu se više svidjela". Ovo ste sigurno čuli, ako ne drugdje, onda od konzervativnih žena u svojoj obitelji. Ne znam koliko puta sam čula da nemam dečka jer me se muškarci boje. To je zato što se ne smijem dovoljno, rekli su mi, jer imam posao, znam sama promijeniti žarulju i imam prijatelje i hobije. Klasičan primjer toksične ženstvenosti koji perpetuira tradicionalne rodne uloge, kako žena, tako i muškaraca.
Odmalena nas društvo uči da se tako trebamo ponašati. Sve drugo je devijacija, a čim odstupaš od normale, nije dobro. Neki smatraju kako nije baš feministički prozivati toksičnu ženstvenost. Ne slažem se. Žene ne traže nikakve povlastice. Ne trebaju nam se opraštati greške jer smo žene. Sve što želimo jednake su šanse kao i kod muškaraca, koje trenutačno nemamo. Feminizam, ponovimo to još jednom, nije mržnja prema muškarcima niti pokušaj da žene prevladaju, nego težnja prema ravnopravnosti. Pa tako nije baš feministički od partnera zahtijevati da se ne druži sa ženama i tražiti da vam se javlja svakih pet minuta kad je vani, a kad on zatraži isto od vas, odbiti jer "ne želite da vas kontrolira". Da, takvo ponašanje jest kontrolirajuće i toksično - s obje strane. Nekada moramo prepoznati vlastitu toksičnost i učiniti sve u svojoj moći da se othrvamo takvim oblicima manipulacije, kako muškaraca, tako i žena.
Toksična ženstvenost posebno se često očituje u poslovnom životu. Ženama je teže napredovati, pogotovo u tradicionalno muškim profesijama, pa zato svaku drugu ženu često smatraju izravnom konkurencijom. Potpuno iracionalno, jasno, ali svejedno se događa. Prema nekim istraživanjima, više žena doživljava neugodne situacije i verbalno zlostavljanje od drugih žena nego što to iskuse muškarci. Među mojim najbližim prijateljicama, gotovo sve smo u jednom trenutku iskusile tako nešto - šeficu koja je iz nepoznatog razloga izrazito stroga i neugodna prema nama i drugim ženama. Postoje razna objašnjenja. Primjerice, žene se u korporativnim situacijama prislanjaju tradicionalno muškim liderskim kvalitetama jer smatraju da je to jedini način da uspiju. Te kvalitete su agresivnost, dominantnost, ambicioznost i tvrdoglavost; ženske liderske kvalitete su empatija, dobri odnosi u timu, slušanje. Naravno, ništa od toga nije biološki uvjetovano, nego isključivo društveno jer tako nas uče cijeli život - dečki mogu biti glasni, djevojčice moraju biti pristojne i tihe. A zanimljiva je činjenica i da žene koje preuzmu muške liderske kvalitete nisu dobro prihvaćene, ali su zato muškarci koji preuzmu ženske - iznimno popularni i prihvaćeni.
"Odgovor na stoljeća toksične muškosti nije nova era toksične ženstvenosti, nego liderstvo te ponašanja i vještine koje nadilaze rod", zaključila je i Nancy Doyle, organizacijska psihologinja koja je za Forbes pisala o fenomenu toksične ženstvenosti.
Mogu pretpostaviti da su borci za muška prava bili oduševljeni postojanjem toksične ženstvenosti, no nisu bili sretni kad se ipak sve svelo na to da i ta toksičnost proizlazi iz - patrijarhata. To, naravno, ne znači da su za nju krivi muškarci, nego sustav, društveno uređenje u kojem živimo. A kako je to patrijarhat stvorio toksičnu ženstvenost? Pa, slično kao i onu mušku; ovaj sustav počiva na vrlo jasno određenim odnosima moći, u kojima su muškarci na vrhu, a žene ispod, da ne kažemo na dnu.
Glavni cilj patrijarhata održavanje je statusa quo, a on se osigurava tako da svatko ostane u svojoj "traci". Dakle, implementirajući toksičnu muškost i ženstvenost osigurava se ovakav sustav i njegova stabilnost. Muškarci to rade kako ne bi bili ismijavani i kako ne bi slučajno bili percipirani kao slični ženama. Glavne odlike toksične muškosti su, primjerice, učenje da "dečki ne plaču", ali da se vole tući. Kad govorimo o toksičnoj ženstvenosti, govorimo o ženama koje je patrijarhat naveo na internaliziranu mizoginiju te zbog toga preziru cijeli svoj rod, svjesno ili nesvjesno, istovremeno ostajući u određenim ladicama u koje nas je društvo stavilo. Žene se zato međusobno degradiraju i preziru, dok dečki drže plijen - a plijen je društvena moć.
Nemojte pasti na te priče. Imamo mi i pametnijeg posla od prezira prema drugim ženama, besmislenog uspoređivanja i osuđivanja. Recimo, rušenje nepravednog sustava koji nas tjera da radimo jedna protiv druge.
