Kad bismo nabrzinu isecirali seks tijekom povijesti, onda bi to otprilike zvučalo ovako. Stari Grci bacali su se strastveno u sve oblike tjelesne ljubavi. Homoseksualnost je bila oslobođena bilo kakvih tabua, a homoseksualni partneri bogatih muškaraca imali su viši status od zakonitih supruga. Stari Rim bio je apsolutni centralni svemir seksualnog hedonizma, bakanalija i orgija. Zatim je stigao srednji vijek i seksualnost katapultirao u drugu krajnost - postala je grijeh i služila isključivo u reproduktivne svrhe. Čak ni renesansa beskrajnom proslavom ljepote golog ljudskog tijela nije uspjela skinuti seks s mučne giljotine. Dvadeseto stoljeće napokon je seksualnost oslobodilo svih višestoljetnih okova - predbračni seks, slobodna ljubav, otvoreni brak, rođenje hormonske kontracepcije... I baš kad smo pomislili da smo oslobođeni, nastupila je zastrašujuća epidemija seksualne recesije 21. stoljeća. Ojačali su konzervativni pokreti, kampanje protiv pobačaja i kontracepcije, a istraživanja pokazuju da su milenijalci i generacija Z manje seksualno aktivni nego njihovi roditelji.
Što se događa sa seksom? Je li svijet zasićen seksualiziranim medijskim sadržajima i popularnom kulturom koja kao jedan od kriterija za procjenu vlastite uspješnosti i vitalnosti nameće intenzivnu seksualnu aktivnost? Po dijagnozu sam otišla doc. dr. sc. Goranu Arbanasu, uglednom hrvatskom psihijatru i seksualnom terapeutu koji radi u zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Vrapče i vodi prvu Ambulantu za seksualne smetnje. Dok smo satima raščlanjivali teme o seksu i seksualnosti, pomislila sam koliko se ljudi na planetu za to vrijeme doista seksa. Mogli smo unedogled nabrajati sve slojeve ljudske seksualnosti zbog kojih nastaju brojni kulturološki i ideološki obrasci, tabui i ograničenja koji i na vrhuncu tehnološke revolucije još uvijek onemogućuju da se o ljudskoj seksualnosti uči i otvoreno progovara. A seksualnost je organski dio našeg bića, iako se tijekom godina mijenja i oblikuje poput nas samih. Svatko nosi vlastitu seksualnost. I da - može se liječiti.
Jesam li naivna ako pretpostavljam da je kvalitetan seksualni terapeut iznimno zadovoljan vlastitim seksualnim životom?
- Sigurno znate poznatu izreku da su u postolara najgore cipele. (smijeh) Istraživanja neće reći da je to preduvjet, ali možemo reći da je sasvim normalno da ljudi biraju profesiju tamo gdje im nešto nedostaje. Mora li specijalizirani kardiolog imati zdravo srce? Vjerojatno i u seksualnoj terapiji ima pojedinaca koji ulaze u to kako bi riješili neki vlastiti problem. Međutim, postoje znanstveni pokazatelji koji govore da 79 posto ljudi koji se počnu baviti seksualnom terapijom zapravo poboljšaju svoj seksualni život. Ali, nažalost, postoji određeni postotak ljudi kojima se seksualni život zapravo pogoršao nakon što su se počeli baviti seksualnom terapijom.
Tko u Hrvatskoj dolazi na seksualnu terapiju?
- Dolaze uglavnom muškarci, točnije dvije trećine pacijenata su muškarci, 50 posto njih s problemom erektilne disfunkcije. Dolaze ljudi svih dobnih skupina (od 18 nadalje). Što se tiče obrazovanja, dolaze ljudi svih razina. Dolaze iz cijele zemlje - i iz gradova i sa sela.
Zašto je tema seksa i usred vulkana tehnološke revolucije i dalje apsolutni tabu?
- Pravi odgovor na to pitanje nemam - možda baš tako treba biti. Možda to područje ljudskog života koje zadire u intimu ipak treba ostati malo tajanstveno jer je tada i uzbuđujuće. Znamo da nam nove situacije, odnosno situacije u kojima nikada nismo bili, podižu razinu dopamina, a tada je i seksualna želja jača. I nije to jedina nelagodna tema. Postoje i druge teme, poput smrti… a seks i smrt ne možemo odvojiti. Imamo poznatu psihoanalitičku teoriju nagona Sigmunda Freuda o erosu i thanatosu.
Koja bi bila vaša dijagnoza aktualne seksualne stvarnosti u Hrvatskoj?
- Ne postoje značajne razlike između Hrvatske i europskih i svjetskih trendova. Uglavnom nam u ambulantu dolaze muškarci… To je vrlo zanimljivo. Kad su u pitanju neke druge tegobe, poput kardiovaskularnih problema, češće se javljaju žene. To je vjerojatno tako jer društvo gleda drugačije na seksualnost muškaraca i žena. Glavni razlog dolaska na seksualnu terapiju i dalje je erektilna disfunkcija. Dakle, muškarcu je onemogućen seks. Kada usporedimo to sa ženama koje imaju anorgazmiju, one i dalje mogu imati seksualni odnos. Muškarac koji ne može postići erekciju više je pogođen jer ne može imati penetrativni seks, a to utječe na njegov osjećaj muškosti i njegov vlastiti identitet.
Zašto ljudi dolaze na seksualnu terapiju?
- Ako gledamo razloge zašto ljudi dolaze na seksualnu terapiju, zapravo zaključujemo da nema velikih razlika između Sjeverne Amerike, Europe, Afrike, Bliskog istoka… Znamo, doduše, da u arapskim krugovima imamo više vaginizma, dok je on u Europi rijedak. Prvi problem je erektilna disfunkcija, onda preuranjena ejakulacija… Kod žena su to smanjena seksualna želja, anorgazmija i problemi pri uzbuđenju.
Zvuči kao da muškarci imaju više problema iz fiziološkog, a žene iz emotivnog spektra?
- Ranije bi ta klasifikacija vrijedila, ali danas znamo da su seksualni problemi gotovo uvijek i fiziološke i emotivne prirode. Oni su nerazdvojivi. Muškarac koji pati od erektilne disfunkcije počet će se više brinuti tijekom odnosa pa taj emotivni faktor postaje dio problema.
Cijeli intervju s doc. dr. sc. Goranom Arbanasom pročitajte u proljetnom izdanju magazina Gloria Glam
