Disfunkcionalna obitelj, životinje i ljudi žive usko povezani, usmjereni jedni na druge, u istim nezamislivim uvjetima i borbi. Potom: odjeci dva svjetska rata, prerastanje gazdinstva u farmu koja se s vremenom okreće isključivo industrijskom uzgoju. Roman "Carstvo životinja" (OceanMore 2020.) mračna je obiteljska saga koja obuhvaća gotovo cijelo 20. stoljeće (1898. - 1981.). Predstavljeno nam je pet generacija obitelji u francuskome selu i razvoj njihove male, siromašne farme u industrijaliziranu svinjogojsku farmu. Roman na tragovima naturalizma vrlo impresivno i zastrašujuće dočarava okrutnost i nasilje koje proizlazi iz bezočne eksploatacije životinja i prirode te otkriva i propituje kako utrka za profitom i patnja životinja utječu na međuljudske odnose i na fizičko i psihičko zdravlje pojedinca. Éléonore, kći hladne, nepristupačne majke i nasmrt bolesna oca, upoznajemo kao djevojčicu koja će stasajući u ženu upoznati užase Prvoga svjetskog rata te usprkos svim nedaćama održavati obiteljsko gospodarstvo, čijem će slomu, tada već stara, sa svojim potomcima svjedočiti.
Povodom izvrsnog prijevoda Željke Somun, razgovarali smo s ovim višestruko nagrađivanim 39-godišnjim autorom. Jean-Baptiste Del Amo jedan je od najvažnijih pisaca mlađe generacije u Francuskoj. Za roman "Une éducation libertine" iz 2008. dobio je nagradu Goncourt za prvijenac i nagradu François Mauriac Francuske akademije. Slijede romani "Le Sel" (2010.) i "Pornographia" (2013.). Ovjenčan je i prestižnom nagradom Prix du Livre Inter te je preveden na brojne jezike. "Carstvo životinja" iz 2016. po sudu kritike najzreliji je roman kojemu se već sada podmeće status klasika.
Napisali ste priču o zapravo "zaraženom" društvu, a kritika je primijetila da je upravo miris više negoli ijedno drugo osjetilo tu kao alat i instrukcija koja nas vodi kroz tekst. Slažete se?
- Apsolutno, miris je sasvim sigurno moje omiljeno osjetilo. Posebno ga volim "osjetiti" u književnosti jer ga je izrazito teško i izazovno opisati, a s druge strane tu je još jedan izazov za pisca - on preko svojih opisa tog osjetila, koristeći se tim osjetilom u tekstu, na izvjestan način fizički aktivira čitateljeve tjelesne reakcije. Kada pišete o svinjskoj farmi, taj aspekt realnosti ne da se izbjeći, dapače - "skače" nam u lice već pri ulasku u svinjac.
Miris može biti shvaćen kao važan vektor u velikim povijesnim prevratima. Što to točno znači?
- Očito je da je tako. Čini mi se da sve više živimo u steriliziranom svijetu. Puno je privilegija u takvom svijetu, pogotovo onih koji se tiču zdravlja, ali nam govori i nešto drugo što je, čini mi se, puno važnije, a to je da čovječanstvo i dalje nastoji izbjeći prirodu.
Više nego ijedno osjetilo, miris predstavlja najveći lingvistički izazov.
- Oduvijek sam bio izrazito osjetljiv na mirise i tako mi se konstruiralo sjećanje, tako da ja nisam primjer osobe kojoj je to posebno izazovno. Preko mirisa dublje uranjamo u priče i stvara nam snažnija sjećanja.
Kakav je bio proces pisanja ovog romana?
- Počeo sam s pisanjem prvo onog "najsuvremenijeg dijela" knjige koji je sada u knjizi - onaj treći dio, a scena koja ga otvara ona je u kojoj otac i dva sina odlaze hraniti svinje. Upravo u tom trenutku shvatio sam da bi bilo dobro "zagrebati" po genealogiji ove obitelji - odnosno njezinim temeljima, činjenici da je zasnovana na nasilju, tajnama, ali valjalo je ispisati i priču o tome kako je ova farma nastala. Ta me je namjera odvela na početak 20. stoljeća i proučavanja odista "primitivnih", folklornih scena iz obiteljske mitologije.
Što vas je, da tako kažemo, privuklo temi "barbarstva"?
- Ne osjećam da sam posebno privučen tom temom intimno, ali kao pisac jesam. Smatram da najvažnije istraživanje koje književnost može upriličiti i ponuditi jest razumijevanje ljudske prirode, posebno prirode zla u toj ljudskoj prirodi. Kao čitatelj to tražim i zahtijevam od svog autora ili autorice. Vaši likovi uzaludno pokušavaju održati sjećanja živima.
Što biste rekli da je naš najveći problem s idejom, konceptom sjećanja, generalno govoreći u povijesti kulture?
- Vjerojatno to da olako zaboravljamo. Uspon ekstremne desnice u Europi očit je simptom naše sklonosti zaboravu, to se prenosi iz generacije u generaciju. Na puno osobnijem planu, smatram da čuvamo određena nesvjesna, ali ipak sjećanja. To je ono nešto sačuvano ili nam dano - u našim sjećanjima, u našemu tijelu. Moji se likovi uglavnom bore s tim ne bi li se oslobodili tog tereta obiteljskog nasljeđa.
Postoji li nešto posebno specifično za ruralnu Francusku? Sociolog Didier Eribon i romanopisac Édouard Louis također tematiziraju taj socijalni milje i geografski okvir.
- Ne mislim da postoji ikakav poseban problem s ruralnom Francuskom. Problem više leži u nesrazmjeru raspodjele između onih koji su bogati i onih koji su siromašni, dakle problem je francuska politika koja je stvorila takvu diskrepanciju između svog stanovništva posljednjih 50 godina.
Kako vidite i analizirate političku situaciju i izazove u Francuskoj i EU?
- Duboko sam zabrinut i bez ikakvih iluzija spram francuske politike. Macronova vlada igra se vatrom kada pokušava zavesti ekstremnu desnicu kako bi što lakše osvojili sljedeće izbore. Jedino što nam ostaje je pesimizam.
Kako je pandemija utjecala na vas?
- Pandemija Covid-19 ni na koji način nije utjecala na moj rad. Glavni efekt pandemije na kulturu je taj da ju je kao djelatnost učinila puno nesigurnijom. U širem smislu, volio bih da nas je ova situacija više potaknula na promišljanje pitanja vezanih za naš okoliš, za naš odnos s njim i način na koji smo svi međusobno povezani.
Možete li živjeti od pisanja?
- Sretan sam što mogu skromno živjeti od vlastitog pisanja. Pišem i scenarije za filmove. Nije uvijek jednostavno i lako, pogotovo što nisam skriboman. Ipak, u jednom trenutku donio sam tu odluku da živim samo od svog umjetničkog pisanja. Što više vrijeme prolazi, što postajem stariji, sve više uživam biti doma, na selu, okružen prirodom i životinjama, pišući svoje priče.
