Otvorivši nam vrata svog showrooma tog poslijepodneva Matija Vujica zapravo nam je otvorila vrata svog svijeta. U njemu uspješno pliva već četiri desetljeća. Moda je njezina strast, njezina ljubav, njezin životni odabir. Isto je s glazbom. Pa osim što slavi veliku modnu obljetnicu, ova svestrana umjetnica ovih je dana snimila i novi singl i spot. Rijetki su trenuci kada Matija miruje jer njezina strast, kad je riječ o stvaranju, jednaka je kao i na njezinim počecima. Uvjerite se uostalom sami.
Kako ste?
- Izvrsno. U svemu ovome što nas je zadesilo osjećam se dobro, zdravo i pozitivno. Radimo, a to je najvažnije. Najgori period mi je bio lockdown jer nisam mogla ići na posao, a on mi je lijek - to znači da, kad ga nema, zdravlje mi je ugroženo (smijeh). Pokušavam nekako sa sobom razgovarati svaki put kada je teško i objasniti si da će ovaj period proći. Suzbiti strah od potresa je jako teško jer je van naših moći, a strah je sam po sebi najveći neprijatelj. Uz ove elementarne strahove, dobivamo i dodatne druge strahove koji su nam medijski servirani. To ignoriram potpuno pa sam spašena.
Kada ste otkrili svoj "lijek"?
- Znala sam oduvijek. Dolazim iz obitelji u kojoj je raditi nešto bilo dio života. Ako treba skuhati, oprati, razgrnuti robu – odgojena sam da ne sjedim i gledam u to, nego da pomognem majci. Nikada mi to nije bilo teško. Rad mi godi. Onog trenutka kada sam se zaljubila u modu i sve što ona znači, to je bilo kao spasenje za mene. Naravno, sve je krenulo s glazbom koja mi je taj put i otvorila, još ranih 80-ih. Glazba mi je dala tu hrabrost i slobodu da se mogu i modno izraziti. Uvijek sam smatrala da je to neraskidiva veza, pa je sve što sam od tada modno stvarala imalo oslonac u našim glazbenim uradcima (mislim na Trotakt Projekt i kasnije Gracia). Dug je period iza mene, prepun divne sinergije mode i glazbe, puno rada u kojem sam uživala. Danas, kada je naglasak ostao na modi, provodim najviše vremena u ovom ateljeu koji je za mene život. U njemu sam više nego kod kuće. Volim raditi ovaj posao i mogu živjeti od njega. Moći živjeti od onog što voliš znači ne ići "na silu" na posao. Ovo vrijeme me malo, ali jako malo deprimira, međutim – ja se "ošamarim" ujutro ispred ogledala i nastavim dalje.
Ljubav ima i drugu stranu, nekada postane teret. Dakako, nastavljamo govoriti o modi....
- Nikada mi nije postala teret, iako me to ponekad plaši jer bi bilo logično da se i taj ciklus dogodio. Posebno ovih dana sam se znala zapitati ima li sve ovo smisla, jer moda djeluje kao da je nešto posljednje na svijetu što ljude sada zanima, kao i glazba. Ipak, kratko mi je trajao taj upitnik – odgovor je stigao. Shvatila sam da sve što je jednom teško, mora prestati i počet će novo, nešto novo, a možda i bolje. Nikada čak nisam ni pomislila da promijenim svoj modni interes i počnem šivati primjerice hlače, trenirke ili traperice. Ne bi me to ispunilo, nisam za kompromis kada je u pitanju moje unutarnje zadovoljstvo. Inače, mogu raditi što god, ne stidim se nijednog posla, ali kad je profesija u pitanju, u nju se ne dira. Sigurna sam da će moda ponovo doživjeti svoj procvat u svom najraskošnijem izdanju, uostalom, već ulična moda s osebujnim kombinacijama pokazuje i nagovještava uzbudljivu modnu 2021.godinu. To je naprosto krik iz ormara koji će eksplodirati.
Vratimo se još na trenutak u onaj osjećaj, na početku – kada ste se zaljubili u modu. Što ste vidjeli, koga ste vidjeli?
- Moja povijest je jako dugačka kada je modni život u pitanju i seže još u rane osamdesete godine, zato mi je problem odgovoriti u jednoj rečenici. Tog trenutka kada sam došla u Zagreb i kada sam na sebe stavila sve to što sam željela ponijeti i kada sam vidjela da postoje sljedbenice i ostale osobe koje su hodajući egzemplari, živuće muze – ja sam zaljubila, kako u njih tako i u sebe. I rekla sam sebi "to je to". Kao klinka u Metkoviću sam "pijuckala" nešto i onog trena kada sam shvatila da hlače, traperice i druga "muška" odjeća nisu moj fah nego da želim raditi haljine, odmah sam krenula. Već sam se tada zaljubljivala u modu, ali nisam znala da će mi postati profesija.
Zagreb pak, okruženje tih 80-ih, te divne cure po cesti su me dodatno inspirirale. Počela sam raditi modne revije po pothodnicima, u Lapidariju, u Kulušiću. U tom periodu sam upoznala divnu Anu Lendvaj, srele smo se negdje na cesti, rekla je da želi ući u moj ormar vidjevši me tako otkačenu (taj se izraz najviše upotrebljavao za zanimljive osobe na cesti). "Ušla" je u moj ormar, jedna od rijetkih koju sam pustila, živjela sam na Ravnicama, i tad je rekla: "A sad želim sve ovo iz ormara vidjeti na reviji". I tako je i bilo. Prve revije bile su po Sloboštini, u pothodniku u Novom Zagrebu, svim tim dijelovima Zagreba koji su bili još samo početak nečeg urbanog. Bile su na otvorenom, sudjelovali su razni umjetnici i svi su bili pozvani. Umjetnost treba izvesti van gdje je može više ljudi vidjeti. Ovo što sada pak radim sa svojom Nomadicom je povrat svemu tome. Radim performanse po Hrvatskoj: od Dubrovnika, Neretve, Zeline i tako ću dalje...
Zaljubljenost u modu stvarno traje oduvijek, samo nije bila osviještena. Kada gledam fotografije koje su radili pokojni Pukanić, Šime Strikoman, Zelmanović, Dražen Vukov Colić i mnogi drugi koji su dokumentirali život 80-ih, jasno mi je da je moda bila moja preokupacija, ali na nekoj nesvjesnoj intuitivnoj razini. O modi se nije puno razglabalo kao danas, nismo si umišljali da je to nešto jako važno, ali smo je živjeli svatko u svom osebujnom stilu. Meni nije bio problem pojaviti se ispred Zvečke i Kavkaza (tadašnja zagrebačka špica) u zlatnom sakou, minjaku i s ogromnim umetkom od kose, sve s Hrelića - i sve još čuvam. Živjela sam svugdje po Zagrebu, a tada sam konkretno stopirala iz Gajnica da bih došla do centra. Moja zaljubljenost je rasla i zbog mojih prijateljica koje su bile ili glumice ili druge umjetnice. Spomenut ću samo neke: Senka Bulić, Mia Begović, Vanja Matujec, moja Alka... One su tih godina promovirale moje haljine. Poslije je došla Danijela Trbović s Hit Depoom, pa izbor za Miss, Dora te dance scena kojoj sam i sama pripadala (Ivana Banfić, Minea, Ella, Annamaria...) Tada sam već postala svjesna da će me moda preokupirati, rasla je ta ljubav.
Tko vam je sada muza?
- Zagrebačke ulice. Vratila sam se svojim početcima. Dugi period su to bile sve dive našeg estradnog neba: Nina, Severina, Zrinka Cvitešić... Mogu ih sve nabrojiti, ali nema smisla. Živim i radim u centru, i stalno sam vani. Osluškujem modno bilo naših sugrađanki i pokušavam u ovom svijetu u kojemu je trendseterstvo došlo na prvo mjesto, a to ne volim – ponovo primijetiti i pronaći umjetnička djela na ulici.
Što biste rekli da je moda, koja je vaša definicija?
- Način života. Nju ne možeš niti iz jednog segmenta života isključiti jer je svugdje prisutna u nekom obliku, pa i kod onih koji misle da im je nevažna, jer i to je njihov modni stav. Svakako ne podrazumijeva samo odijevanje, ali ja sam se odlučila za taj segment. Sve što moda jest definira neku osobu u određenim okolnostima. Kada je ogolimo samo na odijevanje, dolazimo do one poznate "odijelo čini čovjeka", ili može biti ne čin - jedno i drugo je modni stav.
Kako mislite kategoriju ukusa?
- Vrlo su tanke niti i vrlo je skliska granica ukusa i neukusa. Skliska je jer ćemo i sami pasti na ispitu odjenuvši nešto što prošle sezone nikako ne bismo. Toliko se brzo mijenjaju modni trendovi da bi kategoriju ukusa trebalo zadržati na hrani, a i tu je stvar subjektivne naravi. Mislim da je već odavno ta kategorija izgubila na značenju, zamijenile su je misli - moderan, trendi, must have, in - pa mi često neki neukus dođe kao osvježenje ili hrabrost u pomaku, ako je svjesno učinjeno. Uostalom, sve je toliko subjektivno da nitko nema pravo suditi. Iz naše perspektive je većina u Los Angelesu neukusno odjevena. Suludo, zar ne? Neke od tamošnjih instagramskih zvijezda imaju i na desetke milijuna pratitelja, sigurna sam da bi izvučene iz konteksta njihovog života nama predstavljale totalni neukus. Pogrešno.
Kako radite profil osobe – koja su pitanja koja postavljate da biste ponajviše usrećili svoje klijentice?
- Godine rada ti donose to iskustvo. Prije bih tri sata trpjela razgovor ni o čemu. Danas točno znam kada mi uđe u prostor je li došla kupiti nešto ili samo razgledavati, što je isto ok... Znam to već po stilu, po očima, po razini veselja. Uvijek imam pitanja, jasno, koji izgleda poput prijamnog ispita. Pustim ih da šetaju po prostoriji, a ja ih promatram, i točno znam ako se ne znaju izraziti po odabiru određenih haljina što bi ih moglo zanimati. Pitam gdje je događaj, koliko je velik taj događaj, kako izgleda suprug – sve me to zanima. Svaka mušterija koja dolazi naručiti je plan i projekt. Dajem im pomoć i savjetujem, ako mi se prepuste. Moraju biti sigurne u mene kao i ja u njih. Ja radim kontakte sa svim svojim mušterijama, nemam prodavača.
Kada ste odredili cijenu svog rada?
- Nikada. Određujem je u hodu iako sve haljine imaju izvješenu cijenu, to ipak ne znači da će netko morati platiti baš tu cijenu. Moja cijena dosta ovisi o njima.
Dolaze vam religiozne djevojke, ali dolazi i dosta sekularne ekipe sa svojim bajkama o princu....
- Tako je. Ove druge nekada izgledaju kao da više znaju što žele, s njima su uglavnom vrlo glamurozni projekti. Vjerujem da je to zato što ne moraju udovoljavati nekim pravilima. Najčešće su to brakovi sa strancima, a vjenčanja u nekim egzotičnim zemljama.
U Hrvatskoj je možda preuzetno govoriti o haute couture, ipak – koja je vama granica u vašemu radu? Pa iako se samo o simulaciji radilo.
- Naše haljine su sve unikatne i ručno rađene. U tom smislu i s obzirom na luksuzne materijale koje koristimo, možemo govoriti o couture, ali ne i haute couture. To bi bilo neumjesno, jer za početak bih trebala imati modnu kuću u Parizu i sve ostale uvjete. Zasigurno su neke od naših haljina mogle dobiti i tu etiketu, ali to nije dovoljno. Granica nemam, posebno kada spremam reviju i tu su onda stotine sati na jednoj haljini. Većina takvih revijskih haljina se ne prodaje nego sprema u fundus, a neke i prepravljaju u nosiviju varijantu. Ovo sve što je u atelieru su unikatne haljine i zasigurno bi se dobar dio mogao izdvojiti za haute couture odjeljak, no... idemo polako.
Koliko je bilo revija u vašemu životu?
- (smijeh) Nemam pojma. Od koje godine da krenem? Stotine...Stalno sam radila revije, kao što glazbenici žele stalno nastupati, tako ja imam potrebu stalno raditi revije. Svaka je završetak jedne moje životne faze.
Koji je vaš stav prema nusproduktu mode – pomodarstvu?
- Jednan od negativnijih produkta društvenih mreža, kada je moda u pitanju, je svakako pomodarstvo. Silna želja izgledati kao slika s ekrana, imati baš to što ona ima, dovelo je do slijepog slijeđenja trendova, što potpomaže masovnoj proizvodnji jeftine robe koja se brzo baca. Biti pomodan za mnoge znači biti u trendu i primjeren od društva, ali u suštini znači ne imati odmak i svoj stav prema odijevanju. Osobno volim imati moderne komade, ali uvijek ću ih kombinirati na svoj način i nikada sve iz iste sezone. Previše modernog nikada nije značilo biti moderan nego pomodan.
Što znači biti modno osviješten?
- Znači prihvatiti trend kao takav, ali mu dati svoj pečat i nikada slijepo ne slijediti sve što ti se nudi. One koji diktiraju treba uvijek propitivati. Mi moramo nositi robu, a ne ona nas.
Tko su vam modni sugovornici?
- Ti.
Što za vas znači koncept ženstvenosti?
- Pojam koji je jako rastezljivog značenja i mijenjao se kroz povijest, ali većina će se složiti da Monika Bellucci utjelovljuje njegovo puno značenje. Danas kada estetska kirurgija čini svoje, možemo se samo praviti da ne znamo gdje su granice dopuštenog prekoračenja. U svim tim igrama gladi za ljepotom i savršenstvom, gdje nitko nije nevin, možemo ipak pokušati očuvati barem mit o ženstvenosti. Iako se kanoni ljepote mijenjaju, ipak ću uvijek svojom haljinom nastojati podcrtati, naglasiti i veličati ženstvenost u iskonskom smislu zavodljive, nježne, smjele, ali i plahe žene i sve u duhu vremena u kojem živimo. Ne dijelim žene rodno i spolno – svi koji se osjećaju kao žene pozvani su da nose moje haljine, dakako – ako nam se poklope energije. Moju haljinu u Hollywoodu je među prvima nosila Laverne Cox, prva transrodna osoba koja je dobila naslovnicu Cosmopolitana. Slavu joj je donijela serija Netflixova serija "Orange is the new black". Izgledala je totalno ženstveno.
Kako biste stilizirali dvije mladenke koje se udaju jedna za drugu?
- Ne mogu vam to otkriti, ali jedva čekam da mi se to desi. Bila bih jako sretna. To je još jedino što nisam napravila, a i vjenčanje dva muškarca.
Modna industrija je porobila, ali i oslobodila ženstvenost i muškost, te tanke niti i koncepte....
- Te su kategorije upitne, apsolutno podržavam uljepšavanje, ali treba postaviti granicu. Hiperseksualizacija je posljedica terora patrijarhata. Kriteriji ne postoje, ali postoje mediji koji bi trebali preuzeti ulogu korektora. Mi već odavno nemamo kritičare koji imaju znanje i priliku da otvore dijalog.
Kako gledate na posljednjih 40 godina rada?
- Ne osvrćem se previše na prošlost, tek kad me novinari pitaju posegnem u nju. Nekada mi je nevjerojatno da se toliko toga izdogađalo, i godi mi, mislim da je bilo kvalitetno i bez nekih pauza. Veći dio pripada razdoblju bez interneta i društvenih mreža, pa ipak je nekako sve zabilježeno. Iskreno i bez kalkulacija. I što je najvažnije, još sam tu s istim žarom.
Što još želite ostvariti u polju mode?
- Neka sve ide svojim tijekom kao i do sada, ja ću samo kormilariti, priključena na neiscrpni univerzum.
A što u polju glazbe?
- Glazbi sam se vratila u ovoj, volim reći, neobičnoj godini. Ovih dana snimila sam i drugu pjesmu i spot. Jako sam zadovoljna s cijelim konceptom, za koji dan ide van. Glazba je uvijek tu, kao dio svakog novog projekta. Imam sreću da je moj Jure kompozitor pa ne ovisim o nikome.
LOJALNOST
Za mene najvrjednija ljudska osobina, ne trpi pogreške, jer kada se jedanput izađe iz kruga, povratak je gotovo nemoguć. Imati lojalno okruženje je blagoslov, ali i rijetkost jer uvijek netko posustane.
SREĆA
Svaki trenutak spoznaje i osviještenosti samog sebe, takvog kakav jesi, biti pomiren sa sobom i uravnotežen da bi mogao uživati u svim malim stvarima na svakodnevnoj razini.
LJUBAV
Kraljica svih emocija koja bi trebala biti vodilja našeg života, bez obzira na to što nam ponekad donosi tugu. O ljubavi se ne priča, ona se samo dijeli pa se tako i umnožava. Jedina emocija koja dijeljenjem postaje sve veća.
MIR
Ono duhovno stanje u kojem se duša smije. Taj unutarnji mir nije lako postići, ali može mu se težiti svakodnevno i u svakoj situaciji. Balans našeg fizičkog i duhovnog donijet će nam mir.
ZDRAVLJE
Proizlazi kako iz činjenice što unosimo u sebe, tako još i više ovisi o onome što mislimo. Biti povezan s prirodom, koristiti sve njene blagodati, osluškivati njezin puls i vibracije, hraniti naše misli pozitivom, zaštititi se od straha i svega negativnog jer ono smo što mislimo, odnositi se prema drugima onako kako bi htjeli da se odnose prema vama.....sve to nas čini zdravima..
RAD NA SEBI
Svakodnevna briga o zdravlju, sve gore navedeno, ono što ne znamo trebamo bez stida pitati. Rad na sebi za mene podrazumijeva stalni rad na unutrašnjoj ljepoti iz koje će proizaći i vanjska.
