Nikako ne volim društvene igre. Jednostavno, loša sam u njima i uglavnom ih izbjegavam. Nebitno radi li se o Monopolyju, stolnom nogometu ili remiju. Razlog? Jako sam loša gubitnica. Moja kompetitivnost se probudi vrlo brzo, a zatim preuzme ego koji je potpuno van kontrole kad sam u izravnom uspoređivanju s drugima. Mrzim gubiti, a s obzirom na to da igre zato ne prakticiram, u njima sam uglavnom loša. Bilo je to vidljivo još dok sam bila dijete, kad nisam dobro shvatila naziv svima omiljene igre. Izgubila sam i počela na silu plakati, a kad me mama pitala zašto plačem, rekla sam: "Pa igra se zove 'Čovječe, naljuti se', moram biti ljuta!"
Jasno, sve je to zapravo rezultat nesigurnosti. Svi smo u nekoj mjeri kompetitivni, to je prirodno, no kod nekih je to izraženo manje, a kod nekih više. Ipak, kompetitivnost i velik ego nisu baš dobra kombinacija.
Naravno, nitko ne voli gubiti i taj osjećaj nikad nije ugodan. No, ono što je zapravo ključno je kako se s tim porazom nosimo. Znamo li priznati svoju pogrešku? Iznimno rijetko, rekla bih, ne samo iz svog slučaja, nego i iz mnogo njih u svojoj blizini i daljini.
Činjenica da smo loši gubitnici na prvi pogled možda izgleda nebitno, ali može imati različite posljedice. Primjerice, ako ne znate prihvatiti poraz ili priznati grešku, to može značiti da niste baš dobar prijatelj/ica ili partner/ica. Ego može stajati na putu da se nekome ispričate i prihvatite odgovornost za ono što ste rekli i napravili.
Ne kažem da svi trebamo biti skromni do boli, ponizni i pasivni, ne boriti se za ono što mislimo da je ispravno. Ali, nitko od nas nije uvijek u pravu. Nekad trebamo priznati da smo napravili grešku ili da smo, ne svojom greškom ili baš zbog nje, izgubili.
Znam za primjere pucanja prijateljstava jer se jedni nisu mogli nositi s uspjehom drugih. Zbog ega i svojih nesigurnosti često se uspoređujemo s drugima bez ikakvog uporišta. Mislimo da bismo mi bili bolji u onome što oni rade, vjerujemo da nije pošteno što su oni dobili taj posao kad smo mi bili kvalificiraniji i mi smo ga više zaslužili... I tu dolazimo do onog zanimljivog problema. Vjerujemo da smo zaslužili nešto, bez obzira na to koliko smo na tome radili. Mislimo da nam svijet i svemir duguju uspjeh. Svatko od nas vjeruje da zaslužuje (naj)bolji život, ali mnogi istovremeno ne rade baš mnogo da bi ga i ostvarili. No, još gore od toga - mnogi istovremeno ne vjeruju da su i drugi zaslužili taj jednako dobar život.
"Najviše mrzim kad mi netko kaže: 'Blago tebi', kao da mi je sve što imam palo s neba i kao da sam išta od toga zapravo htjela", često kaže jedna prijateljica i u pravu je. Brzi smo u zaključivanju kako netko ne zaslužuje nešto što mi želimo, a nemamo. Ali što zapravo znamo o njima i njihovom životu? Praktički ništa. Sve što znamo je da smo mi bolji i da imamo više prava na sreću nego oni. Zato neki ljudi ne mogu oprostiti tuđi uspjeh; ne mogu iskreno biti sretni zbog prijateljevog promaknuća ili bilo kojeg drugog uspjeha.
Činjenica da osjećate zavist ili ljubomoru nije pokazatelj da ste loša osoba. To je sasvim normalan, prirodan osjećaj koji ne možemo izbjeći. Ali, način na koji se s njime nosimo i kako se ponašamo pokazatelj je koliko smo - nećemo reći dobra ili moralna već - zrela osoba. Baš kao u onoj partiji "Čovječe, ne ljuti se".
Istina je da nikome od nas nitko ne duguje ništa. Ni svijet ni svemir ni druge osobe. Sve što možemo je truditi se biti što bolji u svom poslu, odnosima s drugim ljudima i životu i nadati se najboljem. Čak i ako se natprosječno trudimo, naš uspjeh uvelike ovisi o sreći. Na to ne možemo utjecati. Možemo biti najbolji na svijetu i svejedno ne dobiti taj posao. Razlog? Ne možemo kontrolirati kako nas drugi ljudi doživljavaju. Ipak, to ne znači da se ne trebamo veseliti kad nekome u našoj blizini nešto uspije ili ostvari ono o čemu mi sanjamo. Nekad se treba izdignuti iznad svog ega, priznati poraz i jednostavno nastaviti dalje. Još jednom baciti kockicu i zapamtiti da se igra ipak zove "Čovječe, ne ljuti se".
