Vijest da se od ponedjeljka take out kave mogu kupiti u baš svim kafićima koji su preživjeli do veljače 2021. dočekana je s veseljem koje nismo mogli ni zamisliti prije godinu dana. Ipak, život nam se u samo jednom svemirskom mikrotreptaju iz organiziranih gastronomskih turneja po Istri, Italiji, Barceloni, ili, za one koji žele znati više, po kultnim mjestima Kopenhagena, pretvorio u dijeljenje nemuštih recepata za kruh i personalizirane menije na aplikacijama za naručivanje hrane.
"Pa naručit ćemo!", postala je najčešća rečenica prilikom dogovaranja druženja. Moje dijete već prepoznaje specifične boje dvaju servisa čiji službenici jure po ulicama razrušenog grada na svojim biciklima (neka digne ruku tko u Zagrebu nije imao bar jedan polusudar s jurećim dostavljačima!), te kad ih ugleda, veselo zaklikće povezujući ih, automatski, s okusima hrane koje voli i na koje je navikla. Nova pošast u Zagrebu je sladoled koji se naručuje za van, u bezbroj okusa, dok su hamburgeri već postali opće mjesto ikonografije "postapokalipse".
I najbolji od naših nekad omiljenih restorana pokleknuli su prilikom drugog zatvaranja te se prijavili na spomenute servise: činjenica da poznati okusi, koji su nekad bila privilegija tzv. date nighta, sada dolaze na naša vrata, na počecima pandemije (nakon što smo se oporavili od prvog šoka, to jest) oduševila nas je. No, vrijeme je neumoljivo i sada kada je to naša stvarnost, kada masnim prstima lupkamo po tipkovnicama i kada su nam ti okusi istrošeni i uskoro će nas samo podsjećati na emotivni lockdown i mjesece utrošene za čekanje slobode kakvu smo nekad poznavali, postavlja se pitanje može li hrana za doma nadomjestiti rituale restorana, terasa, al fresco večera, posluživanja, neprimjetnog punjenja čaša, ili je to postao novi fenomen, kojem još nismo dali ime, ali koji smo priglili u izostanku mogućnosti?
Hoćemo li njega odbaciti kad nam jednom epidemiološki bude dopušteno naručiti pizzu i dobiti je na tanjur izravno iz krušne peći, ili će postati integralni dio naše stvarnosti? Kladila bih se na ovo drugo, jer unatoč zasićenostima i dalje osjećam neku posebnu vrst staromodne romantike kad s papirnatom šalicom kave šećem s psom po šumi ili stojim s prijateljicama nasred Cvjetnog, kao da i nakon katastrofe preživljava prijateljstvo i potreba za povezanošću. Postoji jedan ironični internetski meme koji zgodno ilustrira ovu situaciju: "Tko nakon svega ovoga uzme kavu za van, nije normalan."