Volja za moći nije banalna niti naivna volja. Ona u sebi sadrži potrebu za kontrolom, vodstvom, superiornošću nad drugima. Volja za moć jedna je od tri najvažnije filozofske teme Friedricha Nietzschea, a ona može biti prikrivena i otvorena. Nerijetko ste, vjerojatno, duboko šokirani hrvatskom političkom scenom sami sebe pitali – što je to što upogonjuje te ljude da proizvode toliko nevjerojatne gluposti, toliku besramnost, krađu, laži? Odgovor se krije u volji. Jednom kada osvojite poziciju te na mnogo načina neupitne moći, po prilici ste si "osigurali" život. Ovaj put nećemo govoriti o našim izvođačima užasa, pa čak ni regionalnim, već o američkom slučaju.
Ako ste slučajno propustili njegovo postojanje, vrijeme je za ozbiljno guglanje nakon ovog teksta – lik vlastite fantazije, ali i republikanac, pristaša Trumpove ideje "Make America Great Again", kongresmen – George Santos perverzni je lažljivac i samoobmanjivač nakon čije će, nadamo se, uskoro okončane karijere neka od mreža snimiti fascinantnu seriju, ili u najmanju ruku – film. Krenimo s tim što je sve slagao o sebi, na svom putu do vrha političkog establišmenta. Ukratko: sve. Nešto šire: povijest svog obrazovanja, identitet, povijest obitelji, činjenicu da je bio u braku, radna mjesta na kojima (ni)je radio, prijatelje.
Predstavljao se kao "Anthony Devolder" – što je kombinacija njegovog srednjeg imena i majčinog djevojačkog prezimena. U pomno izgrađenoj fantaziji tvrdio je da su njegovi djed i baka po majci pobjegli od Holokausta. Prava je istina da su rođeni u Brazilu, a on je odgojen kao katolik.
U nakaradnoj ideji približavanja "američkom političkom sentimentu" otišao je toliko daleko s vlastitom manipulacijom da je tvrdio kako je njegova majka ubijena u terorističkom napadu na New York 11. rujna 2001., ali je naknadno rekao da je umrla 23. prosinca 2016. U dosjeu njegove majke ipak nisu pronađeni dokazi da je ikada radila, pa čak ni blizu WTC-a. Naime, njezina imigracijska povijest pokazala je da na američkom tlu nije bila spomenutog datuma lažne smrti. U nizu fabrikacija, posebno se istaknuo i "podatak" da je radio za vodeće tvrtke s Wall Streeta, Citigroup i Goldman Sachs. Ipak, niti jedna kompanija nije mogla pronaći nikakve podatke koji bi to potvrdili. "Opravdanje" za grandiozan CV Santos je sveo na banalan odgovor u intervjuu za New York Post: "Malo sam uljepšao životopis. Žao mi je." Također – tvrdio je da je uspješan investitor, dok sudski spisi nisu pokazali nešto sasvim drugo. Santos je čak dva puta deložiran iz Queensa u New Yorku.
Stari prijatelji i kolege s kojima je započinjao svoj odrasli život, sjećaju ga se kao drag performera na brazilskim natjecanjima ljepote. Sve to bi bilo u redu da njegova politička karijera nije odlazila u suprotnom smjeru. Na svom putu do "uspjeha" podržao je floridski tvrdolinijaški zakon protiv LGBT prava te je ujedno pristao uz krajnje desničarske republikance angažirane protiv prava transrodnih osoba. Na listi njegovih muljaža u Brazilu nalazi se i krađa bankovne kartice, itd.
Industrija laži i alternativnih činjenica stvorila je mogućnost za ovakvu osobu u političkoj i medijskoj areni. Splet siromaštva, identitetskih zbunjenosti, egzistencijalne gladi očito je od ovog čovjeka učinio svirepog, nezaustavljivog vojnika "uspjeha" koji se savršeno uklapa u izvitoperene interpretacije političke ideje američkog sna i popularne psihologije u kolaboraciji s potplaćenim medijima: možeš biti tko god želiš biti, snovi se ostvaruju, sve se događa s razlogom.
Istina kao ni svjedoci iste nerijetko su nepozvani gosti u javnoj sferi, a kako i ne bili kada dominantna količina političkih emisija diljem svijeta podržava astrologiju, vidovnjaštvo i razne predstavnike klera da govore o tome što je normalno, što vas očekuje, i tko ste vi. Jedna od mnogih "zgodnih" anegdota, duboko problematičnih (uz sve simpatije za mikro pomake koji su učinjeni) recentna je izjava Pape o tome da je homoseksualnost grijeh. Zbog takvih izjava ljudi na pozicijama moći, ljudi kojima se vjeruje, ljudi koje se slijedi između ostalog i nastaju razni Santosi – od rođenja posramljeni radi svoje neadekvatnosti u odnosu na normu koja je, kao, postavljena u društvu. Uvijek je dobro pitati se – tko govori o vrijednostima i normama, ali i što nosi na sebi dok to govori, kao i kakva je scenografija iz koje govori. To su oni klasni elementi priče, svake priče – "stvarno životne" ili tek "fikcijske", a uvijek isto znače – često: licemjerje u suradnji s moći.
