Poznata glumica i model Emily Ratajkowski podigla je prašinu svojom knjigom "Moje tijelo", zbirkom eseja koji se detaljnije osvrću na njezina feministička promišljanja vlastitog tijela i pozicije u kapitalističkom i patrijarhalnom svijetu modne i filmske industrije. Može li netko validno kritizirati sistem od kojeg toliko profitira pitanje je koje su postavili neki kritičari knjige, dok drugi ističu da je ona neopisivo relevantan i suvremen pogled na seksizam u suvremenoj popularnoj kulturi.
Ratajkowski svakako ima iskustvo koje legitimira njezinu poziciju – postavši dijelom modne industrije već s 14 godina, na svojoj je koži iskusila surovost tog svijeta i nepravdu koje žene unutar njega trpe. U svom se radu susrela s raznoraznim talogom američke pop-kulturne mašinerije, a kapitalna za njezinu karijeru bila je uloga u spotu velikog hita Robina Thickea, "Blurred Lines", prije skoro cijelog desetljeća. Svi se sjećamo refrena ove problematične pjesme koja je iza pamtljive melodije postavila cijeli sijaset objektivizirajućih i degradirajućih komentara za žene te promovirala silovateljske i seksualno uznemirujuće prakse.
Ratajkowski je pak inzistirala na tome da je njezina pozicija u spotu duboko feministička – upravo ona odlučuje što radi sa svojim tijelom i, ako ga želi promovirati na ovaj način, to je njezina slobodna volja i njezin izbor, te ona u tome pronalazi osjećaj moći. U svojoj knjizi, kad se prisjeća snimanja tog spota, Emily tvrdi da je Thicke bio ljut zbog njezine ogromne scenske prisutnosti koja ga je zasjenila (što se lako vidi kad gledate spot) do te mjere da ju je u jednom trenu bez pristanka uhvatio za grudi, zbog čega su morali privremeno prekinuti snimanje spota. Emily u svojoj knjizi tumači taj događaj kao brutalan podsjetnik na to koliko je "ženska moć ograničena, čak i onda kad uspijeva u svojem zadatku da plijeni pažnju", čak i kad je poanta njezina posla da bude magnet za poglede.
Njezin je spisateljski pothvat pokušaj da se njezina pozicija dekonstruira. Kao osoba koja je svoje bogatstvo izgradila na imidžu i slikama vlastitog tijela, "Moje tijelo" tu je kako bi "preispitalo zrcala kroz koja sam se promatrala cijeli život", kao pokazatelj da iza površine koju vidimo na fotografijama i na Instagramu postoji sposobna, inteligentna, politički svjesna mlada žena. Prije svega, kao pokazatelj da iza njezine odluke da zarađuje na fotografijama svoga tijela leži svjestan izbor koji ima oslobađajuću dimenziju i omogućuje joj da dobije natrag moć koju joj svijet nadređenih muškaraca pokušava oduzeti.
Ako vam ovo zvuči idealistično, to je zato što uvelike jest. Naravno, nitko ne može dovesti u pitanje njezine emocije, pa tako ni to da ona stvarno dobiva osjećaj moći i emancipacije iz vlastite modne i glumačke prakse. Nitko ne može dovesti u pitanje ni legitimnost njezina izbora o tome kako će žena koristiti i prezentirati svoje tijelo; sa svojim tijelom može apsolutno sve, od modelinga do seksualnog rada, i nitko to nema pravo odabrati umjesto nje. Međutim, u svojim tvrdim analizama toga kako je muškarci promatraju Ratajkowski se nijednom ne osvrće na drugu stranu novčića – kako je promatraju žene, a posebno mlade djevojke, i što to znači za njihovu sliku vlastitih tijela? I dok kritizira modnu industriju zbog iskustava s muškim predatorima koja su je naučila teške lekcije, Ratajkowski ne odlazi puno dalje od vlastitog iskustva, ne osvrće se na sustavne probleme inherentne samoj profesiji ni industriji, a svoj osjećaj moći uglavnom veže za financijski kapital koji joj je modna industrija donijela.
Čini se da smo opet na istom pitanju – može li netko kritizirati patrijarhat ako od tog istog patrijarhata zarađuje? Emilyna knjiga ne nudi jasan odgovor. Mjestimično je čak i evidentno da tu nekako i leži limit njezina kritičkog dosega, da je jako teško pomiriti poziciju u kojoj se radikalno protivimo sustavu nepravde s pozicijom u kojoj iz tog istog sustava vučemo profit. Međutim, možda je jednako bitno pitanje zašto od Emily uopće očekujemo da razriješi ovakvu kompleksnu dilemu? Ovdje je književna kritika puno indikativnija od njezina spisateljskog pothvata, jer upravo su kulturni kritičari i teoretičari, recenzenti, profesori književnosti i akademici, jednom riječju, institucije koje predstavljaju "bastion kritičke misli", ti koji njezin rad uvelike osuđuju zbog ograničenog dosega, unutarnjih kontradikcija i nemogućnosti da potakne ili promovira sustavnu, radikalnu promjenu. Tu leži još jedan problem našeg društva. Ako žena odluči pisati o vlastitom ženskom iskustvu, ona se nalazi pred očekivanjem da će njezin doprinos feminizmu biti važan, bitan i značajan. Ako žena piše o feminizmu, bolje da proizvede novi "Drugi spol" ili "Nevolje s rodom". Ako žena piše o feminizmu, to mora biti ispravna varijanta feminizma. Gotovo kao da Emilyna odluka da piše o vlastitom iskustvu svojega tijela nosi sa sobom implicitnu činjenicu da nam ona duguje određenu vrstu inputa o ovoj temi i određene zaključke. Gotovo kao da je i u svojem spisateljskom pothvatu, kao i u modelingu, ona tek platno za naše osobne projekcije i frustracije. Ovdje se vidi ona puno korjenitija varijanta seksizma u našem društvu, jer Emilynu je knjigu stvarno moguće analizirati, a da ju se ne naziva opasnom za feminizam ili izdajnicom ženskih prava.
Naravno, kad gledamo svijet poznatih i slavnih, malo je dubiozno uopće postavljati ovakva očekivanja nekome tko, prije svega, piše knjigu jer to može, jer mu to omogućuje vlastiti društveni i financijski kapital. Jasno je na koji nam način celebrityji mogu biti zabavni, inspirativni, jasno je da kao javne osobe imaju i određenu (neprešutnu) obvezu izjasniti se o nekim gorućim društvenim problemima, kao i da će neki od njih svoja mišljenja tiskati u većem formatu. Međutim, nije posve jasno zašto bi činjenica da je netko poznat napisao knjigu eseja trebalo automatski značiti da će doprinos te knjige biti konstruktivan društvenim raspravama o feminizmu, ženama i ženskim pravima. Feminizam danas razgranat je pokret s puno različitih varijanti i naravno da ne ide svaka njegova grana u smjeru istinske emancipacije. To je znatno više sustavni problem koji se ne da riješiti tako da ćemo samo svaliti krivnju na ženu koja prezentira neku neoliberalnu varijantu tog feminizma.
"Moje tijelo" zapravo je privlačnije zbog nekih drugih razloga. Solipsizam ovih eseja, priče koje se vraćaju na osobno iskustvo, nemogućnost izlaska iz vlastite perspektive, raskorak između toga što Emily kao osoba jest i toga što ona prezentira na svojim slikama – sve to ukazuje na jedan drugi niz problema koji nije nužno ženski, nego nastaje kao posljedica agresivne i bombastične vizualne kulture društvenih mreža, ali i rastuće individualizacije našeg društva. Teško je istovremeno imati osjećaj posjedovanja svojega tijela ako su njegove slike dostupne svima i ako će na svakoga utjecati različito. Teško je govoriti o istinskoj emancipaciji tijela ako pokušavamo biti snažna osoba koja vlada vlastitom seksualnom moći, a istovremeno se diljem svijeta djevojke izgladnjuju kako bi izgledale kao mi. Teško je, naposljetku, dati razrađenu kritiku sistema od kojeg profitiramo, a da se ne zapletemo upravo o vlastitu, individualnu poziciju unutar tog sistema. Problem rodne nejednakosti kolektivan je problem i kolektivno moramo raditi na njegovu rješavanju umjesto da očekujemo da će netko drugi imati sve odgovore.
