Christiane Jatahy je autorica, redateljica koja je već drugi put u sklopu Festivala svjetskog kazališta predstavila svoj rad našoj javnosti. Prvi je put to bilo prije par godina s maestralnom predstavom "Što ako su otišle u Moskvu" koja se temeljila na svojevrsnoj persiflaži ruskog klasika Antuna Pavloviča Čehova "Tri sestre". Ovaj put, u predstavi "Poslije tišine" pozabavila se suvremenim ropstvom. Ropstvo se, barem u svojemu industrijskom i kolonijalnom obliku, danas smatra definitivno zatvorenim poglavljem povijesti. Ona promatra njegov utjecaj na današnji svijet, a u fokusu su i životi milijuna ljudi koje je povijest izbrisala, dok su tragali za životnim teritorijem, pripadništvom zajednici i kulturi. Inspiraciju je predstava pronašla u romanu Itamara Vieire Juniora "Torto Arado" (2019.), smještenim u ruralno središte brazilske države Bahia. Čujemo kombinirane glasove žena koje se bore za svoju zemlju i svoju zajednicu s dokumentarnim istraživanjem temeljenim na terenskome radu i intervjuima. Miješa se fikcija i dokumentarno, kazalište i film, u intimnoj priči koja govori o nerazriješenoj prošlosti koja se neprestano ponavlja u užasu suvremenoga Brazila. Treći je to i posljednji dio njezine trilogije užasa.
Prva predstava "Između psa i vuka" nastala prema filmu Dogville istražuje mehanizme fašizma. Druga," Prije nego što nebo padne" uspostavlja veze između Shakespeareova "Macbetha" i "Padajućega neba" Davija Kopenawe i Brucea Alberta, kako bi evocirala muško nasilje i patrijarhalnu političku moć. Dotakli smo se niza tema iz ovog spektra, samo pola sata prije premijere. Bili smo brzi i efikasni. I da, za uvod ne tako nevažna informacija od ove godine: brazilska redateljica i autorica Christiane Jatahy, jedna od najoriginalnijih figura kazališnog vala koji je preplavio Atlantik i preporodio europsku scenu posljednjih desetljeća, osvojila je Zlatnog lava za životno djelo u kazalištu. Rekla nam je da se osjeća sretno zbog te nagrade, no razgovor je pošao skroz drugim smjerom.
Vaš je rad drugi put u Hrvatskoj, drugi put na Festivalu svjetskog kazališta – kakav je osjećaj?
- Na Festivalu sam prvi put, iako je ovo moja druga predstava koja gostuje. Prije sam dolazila samo na plaže. Super se osjećam.
Ova predstava tematizira moderno ropstvo, možda pesimistično je pitanje: jesmo li se ikada riješili ropstva, porobljavanja? Sada kada se zagledavamo u našu suvremenost i prošlost vidimo eventualne promjene "žanra" ropstva… Možete li nam predstaviti svoje umjetničko istraživanje?
- Moja odluka da o ovome govorim u ovom trećem dijelu trilogije odgovor je na ono što se trenutno događa u Brazilu. O Brazilu je danas nemoguće govoriti van tog konteksta. Puno je ljudi obespravljeno. Probala sam zamisliti scenu kao mjesto gdje ljudi mogu ispričati svoju priču. Osobno sam miješana Brazilka. Htjela sam pokrenuti dijalog.
Koja su glavna pitanja koja ste postavili u ovom komadu? Što vam se čini, sada kad je predstava završena?
- Pitanje postkolonijalizma, odnosno što možemo učiniti da sustav zapravo mijenjamo. Kapitalistička i liberalna politika u sebi sadrži eksploataciju. Ona je postala dio svačijeg iskustva u jednom dijelu života. Mislim da je to najvažnije pitanje.
Ženski subjekti u vašem su fokusu.
- Važno mi je uspostavljati taj glas. Iako su drugi dio ove trilogije vodili samo muški glasovi ne bi li progovorili o toksičnoj maskulinosti, o patrijarhatu. Ali i kada nema žena na sceni, čak i tada je ženska neprisutnost bolno uočljiva.
U ovomu suvremenom feminizmu kojemu medijski predano svjedočimo – koja su, po vama, temeljna pitanja otvorena? Odnosno koje probleme uočavate? Koji su izazovi u kazališnoj reprezentaciji?
- Jasno je i očito da živimo u intenzivnom i kompliciranom trenutku. Važno je znati odrediti svoje mjesto u istom. Važno je braniti ove ideje. Važno je biti u dijalogu, a ne svađi. Iako je svađa često neizbježna. Više je o kooperaciji i zajedništvu. Feminizam predstavlja progresivne ideje. Zanimljivo je kako unatoč tome što smo kao žene u društvu zapravo većina, nad nama i dalje vlada manjina. Puno je previše ljudi bilo potlačeno. Hetero – bijelo – alfa djeluje da su glavni "optuženi" međutim, feminizam nije protiv muškaraca.
Tišina ja važan alat. Važna taktika. Komad se zove "Poslije tišine" – što vas u/okolo tišine posebno zanimalo?
- Tišina je loša i opasna kada je posljedica zabrane govorenja. O njoj govorim. Ova tišina je protiv glasa. Protiv čovjeka. Tišina koja nas čini nevidljivima.
Ova je predstava u gledateljskom osjećanju između fikcionalnog i dokumentarnog – u toj trajnoj potrazi za istinom, gdje se ona vama "nalazi", tako prilagođena, nužno adaptirana?
- Istina u teatru se nalazi u odnosu publike i izvođača. Kada se preklope u istom trenutku. Trudim se igrati sa stvarnošću kako bih kreirala fikciju, a vrijedi i obrnuto – igram se s fikcijom kako bih stvorila stvarnost. Ovo je teatar u kojemu su neke priče stvarno utemeljene u realnom iskustvu, pa onda zbog njih izgleda da je cijeli komad dokumentaran, a nije.
Zašto toliko kao ljudi nismo svjesni svog svakodnevnog izvođenja, "glumljenja"?
- Zanimljivo pitanje. Glumce tražim da glume i reagiraju. Ovo je izazov u teatru: kako zadržati energiju sadašnjeg trenutka, a predstava ne radi za taj trenutak. Kazalište je moguće uz puno pretpostavki. S glumcima se trudim pojasniti da je rizik uvijek prisutan, jer unatoč pripremi, ostavljam prostor promijeni.
Što vam je do sada bilo nedohvatljivo u teatru, s čim želite eksperimentirati? Što još od kazališta želite saznati?
- Mislim da su to dvije stvari. Publika koju uvijek iznova pokušavam dobiti kako bi teatar uopće mogao biti moguć. Drugo je taj imaginarni Ti jer je uvijek sve politično - čak i kada tako ne izgleda. Držim do uvjerenja da teatar može mijenjati neke svjetove.
