Komentar Tomislava Pancirova

The Social Dilemma: senzacionalistički dokumentarac kod kojeg najviše šokira reakcija publike

15. rujan 2020.
Fotografije: Profimedia 
Tomislav Pancirov
Tomislav Pancirov

Dokumentarac The Social Dilemma jedna je od glavnih tema nakon što je izašao na Netflixu i otkrio "mračne tajne" društvenih mreža. No, je li zaista?

Počeo sam raditi u ovoj industriji u samim počecima marketinga na Facebooku, prije Instagrama, dok je još izgledao kao čišća verzija sada već davno zaboravljenog MySpacea. Kada sam vidio najavu za ovaj dokumentarac na Netflixu dodao sam ga na listu, ali prije samog gledanja su mi feedovi već bili preplavljeni mnoštvom reakcija i preporuka.

Social Dilemma pripovijeda kako već živimo u distopijskoj stvarnosti u kojoj s nama upravljaju social media platforme na najpodmuklije načine. Kontroliraju naše odluke, mijenjaju naše potrebe i stvaraju ovisnosti zbog kojih se naš stvarni život drastično mijenja na gore. Poput života u Matrixu, klasiku iz 1999. godine, umjetna inteligencija nas koristi kao resurs koji treba kako bi sustav mogao rasti. Sve ovo omogućava savršeno personaliziran dizajn kojim nas zarobljavaju u mikrostvarnostima za koje vjerujemo da su realne.

Sugovornici su im redom bivši zaposlenici iz Googlea, Facebooka, Instagrama, Twittera i Pinteresta koji sada imaju etički problem sa svojim prošlim radom uključujući Facebookov like gumb, osvježavanje feeda, preporučena YouTube videa i slično. Idu toliko daleko da glumac Vincent Kartheiser, Pete Campbell iz popularne serije o počecima oglašavanja – Momci s Madisona, utjelovljuje zločesti algoritam koji nas svakom prilikom udara s notifikacijama pred kojima smo jednostavno nemoćni i tako nas prodaje na aukcijama groznim oglašivačima. Nemojte me krivo shvatiti, oglašivačka industrija ima puno mjesta za poboljšanja, ali ova medalja ipak ima dvije strane.

Prvi problem koji vidim u dokumentarcu je što se većinu ljudi prikazuje kao sirote pijune koji zbog makijavelističkog sistema nemaju izbor nego se ponašaju upravo onako kako se od njih očekuje. Uopće nije upitno da umjetna inteligencija koju koriste ove platforme analizira svaki naš pokret, kontakt, lajk pa i zadržavanje na određenom sadržaju te da isto koristi kako bi nam se prikazao najbolje personaliziran feed. Nije upitna ni činjenica da ima sve više ovisnika o dopaminu koji je jedan od najvažnijih neuromodulatora i neurotransmitera, a aktivira se s hranom, vježbanjem, ljubavlju, seksom, kockanjem, drogama pa i društvenim mrežama. Ono što je upitno je senzacionalističko predstavljanje kako smo manipulirani bez imalo objektivnog pogleda na širu sliku.

Hrvatska enciklopedija manipulaciju u prenesenom značenju definira kao upravljanje ljudskim ponašanjem, iskorištavanje ljudskih navika i sklonosti u određene svrhe, vješto varanje, podvaljivanje. Siguran sam da bi se isti ovakvi stavovi mogli negdje naći i 50 godina prije nastanka Facebooka usmjereni na tadašnje oglašavanje.

Nismo ovce, daleko smo od toga, kao društvo smo sposobni napraviti toliko zapanjujuće kvalitetnih stvari kada preuzmemo odgovornost. A to je ono što je ključno, odgovornost. Nije nam kriv ni Mark Zuckerberg ni Tim Cook, sami smo krivi. Ako previše besmisleno skrolamo i osjećamo se loše nakon toga trebamo nešto napraviti po tom pitanju. Prije par godina sam prvi put osjetio da mi možda treba odmak od notifikacija pa sam bio 48 sati offline, potom sam prije pola godine osjetio da mi opet treba mala pauza pa sam neko vrijeme uveo jedan dan tjedno bez društvenih mreža. Iako radim u industriji koja je navikla na instant odgovore i stalnu dostupnost od kada sam samostalan u poslu odbijam takav modus operandi jer znam da nije održiv niti produktivan. Ključno je sve prilagoditi sebi i znati što nam koristi, a što ne.

Još gore od svega ovoga u dokumentarcu je dovođenje djece u pitanje kao da nam društvene mreže trebaju odgajati buduće generacije. Ako to i je slučaj – tko je kriv? Tehnološke korporacije ili sami roditelji? Na isti način možemo kriviti činjenicu da duhanska i alkoholna industrija postoje te mogu dovesti do ovisnosti, no nije li odgoj taj koji će mladoj osobi dati dovoljno znanja, podrške i samopouzdanja da sama procijeni što je dobro, a što loše kada se nađe u situacijama bez nadzora u kojima se, budimo iskreni, ne bi ni trebala tako često naći. Influencere nisu spominjali jer se vjerojatno sprema neki nastavak do kojeg će doći baš zbog detaljnih podataka o gledanosti koji Netflix i čine tako uspješnim.

U jednom trenutku čak insinuiraju kroz oglase kako su možda društvene mreže krivac za stravične masovne pucnjave od strane maloljetnika. Nije kriva činjenica da mogu nabaviti to oružje, da se nitko ne brine za njihovo mentalno zdravlje, da ih stanje društva oko njih očito gurne preko ruba, kriv je baš Facebook oglas (što usput rečeno nije ni dozvoljeno po pravilima oglašavanja na platformi) jer netko tko je u takvom stanju uma se sigurno ne bi inače sjetio oružje sam potražiti.

Drugi problem koji me šokirao je reakcija publike koja mi pokazuje kako velika većina nije bila svjesna mehanizama iza platformi koje svakodnevno koriste. Nema besplatnog ručka, ako želite platforme koje će vas bez naplate povezivati, spremati nebrojene uspomene, zabavljati i informirati svake sekunde jednostavno morate biti spremni na neki oblik oglašavanja koje će platiti da sustav funkcionira.

Valjda sam uvijek bio jako znatiželjan pa sam sve istraživao, analizirao, proučavao i gledao iz više kuteva što me uostalom i dovelo do toga da se bavim upravo brendiranjem i konzaltingom u digitalnim komunikacijama, ali nevjerojatno mi je da neke fundamentalne stvari kao društvo nismo položili.

Sjednite, nedovoljan. Imate priliku za popravni, ali nemojte nužno o tome odmah pisati po društvenim mrežama jer ono što je ironično u cijeloj situaciji je da je ovaj dokumentarac sa svojim narativom, izjavama i pažljivo filmski orkestriranom tenzijom upravo osmišljen za dijeljenje na društvenim mrežama bez prestanka. #Like4Like #Follow